Nedjelja, Januar 29

ZLATKO DUKIĆ: Postoji nešto što je razlog da se vjeruje u vedrinu

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

„Mislim da bi medijima, posebno mladim ljudima koji dođu u medije puni elena, puni želje da se afirmišu, trebalo od prvog dana ulijevati navike da traže afirmativne teme. Da pokažu da uz sve ovo negativno koje nas svakodnevno opsjeda i što nam truje i mentalnu i opštu klimu u društvu, postoji nešto što oslikava fraza: svjetlo na kraju tunela“. Kazao je ovo za Megafon.ba, Zlatko Dukić, veteran u novinarstvu na našim prostorima, publicista, predsjednik SUBNOR-a Tuzlanskog kantona. Zato su, a dijeli to mišljenje i Dukić, misije promocije pozitivnih primjera izgradnje mira poput projekta PRO- Budućnost, posebno važni i mogu biti putokaz. Jer, čitatelji i gledatelji, kaže Dukić, na osnovu onoga što pročitaju i vide formiraju mišljenje i društveno ponašanje.

Razgovarala: Nermina Šunj Kušljugić

Mediji, između ostalih, kreiraju javno mnijenje, oslikavaju društvo i zato je uloga medija, posebno stavova novinara i spremnosti da ih iskažu, nikad važnija u izgradnji poštovanja različitosti, bogatstva kojim Bosna i Hercegovina obiluje. Na pitanje, koliki je danas značaj medija u izgradnji mira, zajedništva, tolerancije, njegovanju i poštovanju različitosti, novinar koji je cijeli radni vijek proveo u profesiji, Zlatko Dukić, kaže da je taj značaj trenutno „prigušen“ i da poneki mediji „lutaju“, ali da ih treba ohrabriti, posebno nove generacije žurnalista te pomoći im da budu samostalniji u izboru tema.

KREIRANJE DRUŠTVENIH NORMI PONAŠANJA

„Treba imati na umu osnovni uzrok takvog stanja, prema mojem mišljenju. To je zato što je informisanje kao društvena djelatnost u ratu najviše stradalo, u smislu izopaćenja nekih osnovnih načela profesije, pa i morala u profesiji, jer znamo da su mediji u ratu bili u funkciji i agresije i neprijateljstva i mržnje i mnogi su i danas ostali neotporni na takvu vrstu izopaćenja.

Dukić je i predsjednik SABNOR-a TK (Foto: N.Š.K./Megafon)

Mediji u teoretskom smislu imaju ulogu, ne samo korektora društvenih kretanja, već i osnovnu funkciju informisanja, obrazovanja i vaspitanja. Kod nas se dešava da su i većina medija, a pogotovo nakon što smo došli u fazu postojanja društvenih mreža, postali alat u rukama onih koji su protiv ove zemlje. Postali su alat u rukama onih koji se nisu izliječili od nacionalizma, od mržnje, od tragova i ožiljaka rata koji su, nažalost, i alat u rukama novih generacija koje ne pamte ni rat a kamoli prošli sistem.

To se ponajbolje vidi po situaciji na sportskim borilištima, gdje publika otvoreno ispoljava mržnju, neslaganje, protivljenje drugom i drugačijem, što mediji, po mojem mišljenju nedovoljno i artikulišu a čak i nedovoljno obilježavaju. Znamo da su mediji danas više u funkciji politike nego javnosti. Iz te činjenice proističe i to da su mediji često u funkciji politike, određene političke stranke, određene nacionalne opredjeljenosti, a ne u funkciji itine što bi teoretski trebalo da bude osnovno načelo svakog medija. Mi to, nažalost, doživljavamo kao sasvim normalnu situaciju. To je čak postala neka vrsta standarda i ako ste u mediju raspoloženi za istinu, za realno prikazivanje stanja, ako ukazujete na greške, na propuste, na neznanje, nesposobnost, upitan je vaš opstanak u mediju. Pogotovo nakon što se izvršila ta naša naopaka tranzicija gdje su mediji u većini slučajeva u privatnim rukama a vlasnici medija često u funkciji određene politike, odnosno, određene opcije i ukoliko se s tom opcijom ne uskladite, vi nemate perspektivu. Teoretski bi bilo moguće da se to prevaziđe samim tim što mi u ovako maloj zemlji imamo četiri fakulteta žurnalistike“.

Šta mogu da učine mediji koji žele promovirati pozitivno?                                                        

„Mogli bi mnogo da učine kada bi se omogućio prostor da mladi, školovani, željni afirmacije, željni pokazivanja svog znanja i sposobnosti rade ono što su naučili u toku školovanja. Međutim, kad mlad čovjek dođe uglavnom u neki privatni medij, on obično mora da pristane na uslove pod kojima opstaje u takvom mediju. A uslovi podrazumijevaju da se odrekne najvećeg dijela načela profesije, pa i morala, i da bude u funkciji u kojoj je taj medij.

Nažalost, ta proizvodnja velikog broja novinara je kod nas postala hiperprodukcija koja je postala suprotnost samoj sebi. Kod nas u zavodu za zapošljavanje imamo više stotina diplomiranih žurnalista koji nemaju ni teoretsku šansu da rade u poslu za koji su se školovali. Čak budu sretni ako dobiju posao na benzinskoj pumpi, a kamoli da sanjaju o profesiji. Dakle, cijela ta oblast informisanja i uloga medija je puštena kao neke vrste štete, niz vodu. Društvo nema sistem u vezi s tim. Zadovoljavaju se i političke opcije i vlast se zadovoljava da ima medije koji su joj u funkciji i dok je to tako ona ih plaća, podstiče da rade kako njoj odgovara i ne vodi brogu o tom gaženju profesije i morala u profesiji.

Dukić pripada prijeratnoj generaciji novinara koji su gradili bh. medijski prostor (Foto: N.Š.K./Megafon)

Zato se vraćam na početak, još plaćamo posljedica rata, izopaćenja informisanja i medija i imamo udaljavanje od onoga što je u nekadašnjem sistemu, a pamtim ga jer sam se tad počeo baviti ovim poslom i naučio osnovne stvari, ipak se tada nije radilo ni o kakvoj cenzuri, ni o kakvoj strahovladi već o stvaranju prostora da svako od mladih novinara pokaže šta zna i umije, da se njegovi afiniteti afirmišu i razvijaju na najbolji način i da to postane osnovno načelo profesije.

Mi danas imamo u medijima svaštarenje, to je javna tajna. Koje udaljava ljude od mogućnosti da istaknu svoj afinitet. Imate situaciju, i kod nas u Tuzlanskom kantonu, da novinar danas prati promociju knjige, sutra otvaranje izložbe a prekosutra prati Skupštinu TK. Nema priliku da se pokaže, šta ga zanima, u čemu bi se mogao razvijati. Kako da mu afinitet dođe do izražaja. I to svaštarenje ide nauštrb osnovnih načela informisanja a to su pravovremena, objektivna informacija i stvaranje uslova da čitalac ili gledalac na osnovu onoga što čuje formira svoje mišljenje i svoj oblik društvenog ponašanja.

Imamo dosta medija koji se deklariraju kao patriotski, njihovi vlasnici i urednici se tako deklariraju, kako iskoristiti tu činjenicu da bude pozitivan potencijal?

„Kod nas se patriotozam izražava tako što napadate nekog drugog i tako izražavate patriotizam. Umjesto da se javnosti ponudi nešto drugo, pozitivno. Kako kažete, ima lijepih stvari. Kad ste u medijima pročitali priču o nekom dobrom studentu, nekom dobrom mladom stručnjaku, nekom izumitelju koji dobiva nagrade na svjetskim takmičenjima? To je kod nas u drugom planu. To stvara potpuno pogrešnu sliku o pojedinim oblastima. Nedavno me kolega u Bihaću pita šta je to kod vas u Tuzli, sve nešto naopako, ništa ne valja. A onda ja njemu kažem, mi u Tuzli imamo i fakultete, imamo studente koji su studenti generacije, imamo mlade talente. Kaže on meni, mi o tome ne saznajemo ni iz novina ni iz televizije, jer novina i televizija koji su osnovni kreatori slike o nekoj sredini i utiču na javno mnijenje, prikazuju ono što se čini atraktivnim. Na primjer, kad ja zovem medije na sjednicu SABNOR-a, niko ne dođe. Ali, kad bih ja javio medijima da će neko na sjednici biti obješen, odmah bi svi poletjeli s kamerama da to snime. Taj slučaj negativne selekcije se vidi i kada je riječ o društvenim i kulturnoim aktivnostima. A nama treba lijepih vijesti. Treba afirmisati ono što valja“.

Projekat PRO- Budućnost, svjedočim tome, ohrabruje medije i novinare da tragaju za pozitivnim pričama i veoma su čitani tekstovi pod tom markicom, što potvrđuje vašu tezu da nama treba pozitivnih primjera i da ljudi zapravo žele takve vijesti. Naravno, ne treba zaboraviti činjenicu da mediji rade u teškim finansijskim uvjetima, ali isto tako neki mediji imaju novac. Koliko misije, poput ove koju sam spomenula, mogu biti putokaz kako pomoći medijima da se usmjere na promociju pozitivnog?

„Čak i u krugu ljudi s kojima svakodnevno komuniciramo, uvijek postoji bar jedna tema koja je izazovna u tom smislu i može da afirmiše nečiji rezultat, nečije znanje, nečije nastojanje da nešto novo napravi, da promijeni nešto i da ovu zemlju i nas prikaže i u drugom a ne samo u negativnom svjetlu.

Novinar Zlatko Dukić 8Foto: N.Š.K./Megafon)

Mislim da bi medijima, posebno mladim ljudima koji dođu u medije puni elena, puni želje da se afirmišu, trebalo od prvog dana ulijevati navike da traže afirmativne teme. Da pokažu da uz sve ovo negativno koje nas svakodnevno opsjeda i što nam truje i mentalnu i opštu klimu u društvu, postoji nešto što oslikava fraza: svjetlo na kraju tunela.

ZALOG ZA BUDUĆNOST

Postoji nešto što je razlog da se vjeruje u vedrinu kao budućnost. Možda ja neću dočekati ali hoće moj unuk. I jednog će dana ljudi govoriti da je ovo što se sad događa nešto u što se ne može vjerovati. Ključ je vrlo jednostavan, da se mladima koji dolaze, jer većina starih je već „preparirana“, da im se utuvi u glavu da se mogu, samo treba htjeti, da se nađu i afirmativne teme, nešto što je dobro i što predstavlja neku vrstu zaloga za ono što će moj i unici svih drugih ljudi doživjeti u ovoj zemlji“, kaže naš sagovornik, ugledni novinar Zlatko Dukić.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba 

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.