Subota, 22 Juna

STOP FEMICID (14) Dr. Antić Štauber: Propustili smo brigu o generacijama rođenih u ratu i odmah nakon rata koji se sami nose sa svojim frustracijama  

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Razgovarala: Nermina Šunj Kušljugić

Dr. Branka Antić Štauber, predsjednica Udruženja Snaga žene u Tuzli, decenijama radi sa populacijom koja je bila izložena najdrastičnijim oblicima traume. Pomno prati transgeneracijsko prenošenje traume i danas radi sa porodicama u Istočnoj Bosni, sa djecom i unucima žrtava. Kaže da danas tamo vidi veoma funkcionalne i sretne porodice, ali samo zato jer to prije svega sami žele, a potom i jer imaju podršku okruženja.

NISMO PREVENIRALI PTSP  

Naš život, ponašanje, odnos prema svemu pa i prema partneru, oblikuju naši doživljaji, porodica, okolnosti, a kada govorimo o rastu slučajeva nasilja u porodici i femicida, zaboravljamo veoma važnu okolnost koju smo svi imali, preživjeli smo rat.

Sadašnjost, kaže za Megafon doktorica Antić Štauber, determinira našu budućnost. Međutim, ako je rat jednom bio naša sadašnjost, a društvo potpuno propustilo da rješava posljedice PTSP-a, ne samo u populaciji bivših vojnika nego cjelokupnog društva, onda je pitanje da li danas imamo ključali lonac frustracija, straha, netolerancije. A ne znamo koliko je ko sposoban da se nosi sa svojim problemima i ne znamo gdje ta nemoć nekoga može da odvede.

O svim ovim pitanjima govori doktorica Antić Štauber, koja porast nasilja u društvu vidi upravo u frustraciji zbog nesnalaženja u tranziciji, ekonomskoj, kulturnoj, a posebno tranziciji tradicionalne porodice u BiH i uloge muškarca, odnosno, žene.

Otkud ovoliko nasilja u društvu doktorice Antić Štauber i da li je nasilja više, ili možda više govorimo o tome?

„Nasilja je uvijek bilo, otkako postoji svijet i otkako postoje muško-ženski odnosi. Otkako postoje odnosi među ljudima, oduvijek su ljudi pokušavali da različita mišljenja razriješe nasiljem, da nasiljem prisile druge ljude da jednako misle i jednako rade kao druge grupe. Naročito mi u postratnom društvu imamo veće probleme u poremećaju ponašanja, imamo PTSP koji se i očekivao, s obzirom na to da se radi o hroničnom stanju, posttraumatskom stresnom poremećaju, koji kroz razvoj simptomatologije vezane za traumu i posttraumatsko vrijeme, dovodi do različitih konfliktih situacija, do netolerancije, do frustracije, koja je jedan od osnovnih razloga nasilja, naročito u muško-ženskim odnosima. Jer, bosanskohercegovačko društvo se nalazi u velikoj političkoj tranziciji, ekonomskoj tranziciji, imamo kulturološku tranziciju, imamo patrijarhalnu, tradicionalnu tranziciju, tako da je vrlo teško da se cijela bh. populacija sinhronizira i da prihvatimo na jedan način kako se ponašati u ovim vremenima, kako rješavati probleme.

Situacija je podijeljena. Mnogi ljudi ne podnose lako sve te pritiske koje imamo. Velika je nezaposlenost, ekonomska situacija je jako loša, društvo je na rubu siromaštva. Prirodno je da u takvim vremenima dolazi do nasilja među ljudima, a evo to se često reflektira kroz obiteljsko nasilje, kroz frustrirajuću izgubljenu ulogu tradicionalnog mukarca koji je u bh. društvu uvijek postojao i ta frustracija se ustvari reflektuje kao konflikt koji se, evo, završi i femicidom.

Govorimo o femicidu, ali događaju se ubistva. Ubijaju muškarci muškarce, žene rijetko, ali se dogodi i to, prema tome, riječ je o fazi u razvoju hronificiranih problema koji su se nagomilali u glavama frustriranih muškaraca koji nisu bili spremni na tranzicije, na promjene i na gubitak tradicionalne uloge žene, ali i tradicionalne uloge muškarca.

U Udruženju Snaga žene radimo sa jednom velikom grupom žena iz sve tri nacionalne skupine diljem BiH. Prošli smo kroz ovu temu i pitale smo žene direktno šta one misle o femicidu, šta misle o muško-ženskim odnosima. Uglavnom su to tradicionalne žene koje su u stanju da tolerišu različita ponašanja muškaraca i još uvijek nose tradiciju svoje uloge žene koja će da pripremi obiteljski ručak, da sačeka svoju djecu iz škole, da savjetuju djeci ono što su čule od svojih baka, nena, kako da se ponašaju, da budu vrijedne, da u kući rade zajedno sa svojim muževima sve poslove koji su tu i da se poštuje njihovo mišljenje. Vjerujte jako sam prijatno iznenađena kad vidim ovu mladu generaciju, konkretno u Srebrenici, koliko su one uspjele da radeći zajedno sa svojim muževima, ostvare svoj položaj i da imaju poštovanje od muževa i zajednice. Oni su potpuno svjesni da one jednako doprinose u kući. Boravimo tamo, razgovaramo i sa ženama i muževima, primjećujemo to zadovoljstvo u odnosima koji su izgrađeni i toleranciju koja je potrebna među svim ljudima. Ne samo u obitelji, nego i u kolektivu, na poslu se moramo tolerisati i shvatiti, prihvatiti jedni druge, prihvatiti različitosti i pronaći način kako ostvariti što bolji odnos, što bolju komunikaciju koja će biti svrsishodna, dobra, korisna.

Ako govorimo o razvoju obitelji, vaspitanju djece, jako je važno dobre poruke poslati djeci zbog transgeneracijskog prenosa, zbog umanjenja problema sa kojima će nam se djeca nositi i to bi trebalo da znaju i muškarci i žene, šta mi ustvari ostavljamo narednim generacijama. Šta dajemo svojoj djeci, jer oni će sutra biti očevi, majke, biće bračni drugovi. Naravno da želimo da i njihove obitelji budu sretne, zadovoljne, da naša unučad rastu u ljubavi, dobročinstvu i miru. Prema tome, mi to danas treba da korigujemo da bi mogli da gradimo budućnost. Dakle, sadašnjost determinira našu budućnost“.

Jesmo li napravili određene propuste prije deceniju, dvije, kada je trebalo više pažnje obratiti na PTSP nakon rata, koliko bi to mogao biti uzrok ovolike frustracije, nezadovoljstva, asocijalnih ponašanja ljudi spremnih i da nekome oduzmu život?

„Mislim da ovo jeste društveni problem, jeste obiteljski problem, ali jeste i široko društveni problem. Nije bilo širokog obuhvata svih populacionih skupina koje su preživjele rat, jer cijelo bh. društvo je bilo u ratu. Svi smo mi na ovaj ili onaj način živjeli i preživjeli ratna dešavanja. I oni koji su prognani iz svojih kuća i oni koji su bili u logorima, ali i oni koji su ostali u svojim stanovima, kućama, borci, ljudi na linijama. Ogroman strah stoji iza svega toga što su ljudi u BiH preživjeli. Tuzla je granatirana, bilo je smrtnih slučajeva, bili smo svi u strahu da li će ta granata pasti negdje blizu nas, da li će povrijediti dijete koje je u školi ili muža koji je na liniji, na poslu. Znači četiri godine smo bili pod pritiskom. Ne volim da govorim o ratu i ratnim dešavanjima, ali moram s obzirom na ovakva dešavanja koja imamo i ovakvo društvo koje dozvoljava da ne obrati pažnju na kompletno društvo u BiH, u smislu razvijanja ekonomije, zapošljavanja, boljeg zdravstvenog i socijalnog sistema, a da ne govorim o školskom sistemu koji je morao više pažnje da posveti djeci.

Ovo su generacije mladih ljudi, trenutno ljudi koji najviše čine nasilje i femicid. To su ljudi rođeni u toku rata, ili su bili djeca u toku rata, znači populacija na koju se uopće nije obraćala pažnja. Mi smo radili rehabilitaciju žrtava, prognanika, ljudi koji su bili u logorima, radili smo s njima posljednjih 25 godina, ali niko nije radio s tom djecom. Sad su to 30-godišnjaci i imamo transgeneracijski prenos i niko ih nije pitao ništa. Mi smo radile sa djecom osoba koje su bile u logoru. Vjerujte da su oni govorili o više straha, o više svojih unutarnjih problema, psiholoških, nego što su govorile njihove majke. I bilo je vrlo neobično kad smo vidjeli koliko su ta djeca zapamtila detalja iz tih logora u kojima su bili zajedno s majkama, ili tokom napuštanja doma, bježanja.

To su te generacije rođene u to vrijeme, koje danas čine nasilje, a društvo nije ništa napravilo da im pomogne, da budu školovani i da se zaposle“.

Da li je kasno da im se pomogne?

„Mislim da nikada nije kasno. Imaju oni i svoju djecu. U Gradačcu se sve dogodilo pred djetetom od godinu dana, u Sarajevu pred djetetom od četiri godine, s tim djetetom odmah treba raditi. Ne treba ga zanemariti, dati u neku hraniteljsku obitelj ili neki dom. Ono treba posebnu brigu, pažnju i praćenje kroz život. I imati kontinuitat u praćenju socijalnih problema koji će biti vezani za školovanje, za uspjeh, za pronalaženje zanimanja, za zapošljavanje. Sve bi to bilo rehabilitativno i dobro. Ne samo kroz materijalne nadoknade, invalidnine, već ljudima treba obezbijediti normalan kontinuitet življenja sa generacijom s kojom odrastaju i rastu i da se uklope u društvenu sredinu, u ovakvu kakva jeste trenutno i da pokušaju da umanje sve simptome koji će biti vezani za traumu. Simptoma će biti to je sigurno, ali pokušati to minimizirati i zaustaviti razvoj simptoma i hronifikaciju PTSP-a.

Antić Štauber: Nismo na vrijeme liječili PTSP (Foto: N.Š.K./Megafon)

Prije deset, petnaest godina se govorilo da će generalno u svijetu biti PTSP-a, da će biti najraširenija bolest. Mi to sad svjedočimo i to je tačno tako kako se i predvidjelo, kako je Svjetska zdravstvena organizacija to izreflektirala i rekla na temelju istraživanja, da će se to dogoditi. Niko, cijela društvena zajednica nije ništa napravila.

Opet ću pomenuti školstvo i zdravstvo i sve organizacije koje su mogle preventivno da djeluju, centri za socijalni rad, neću pominjati samo institucije, nego generalno društvena zajednica nije ništa učinila, a koja je mogla da pruži širu perspektivu i šire preventivne mjere, koje bi na neki način zaustavile širenje PTSP-a. Puno bolja ekonomska situacija, razvoj poduzetništva, kako god, zapošljavanje ljudi, u značajnoj mjeri bi mogli da poprave i umanje sve ove probleme s kojima se danas susrećemo“.

Nevladin sektor dosta radi, imate programe prevencije nasilja ali osnaživanja nakon trauma, ali je to kap u moru u odnosu na obim problema. Treba vam pomoć sistema, šta se može uraditi?

„Slažem se da je u današnje vrijeme tranzicije u kojoj se svi nalazimo, potrebna pomoć svih nas. Svi bi trebalo da podignemo svijest o problemima u zajednici, počevši od susjedstva, komšiluka, oca, majke, brata, sestre, najboljih prijatelja, da svi nekako pokušamo da djelujemo u pravcu ljubavi, razumijevanja i tolerancije.

Mislim da je nevladin sektor u BiH zaista napravio puno dobrih stvari. Ne mogu reći da nemamo dobru saradnju sa institucijama, ali mislim da je finansiranje jedan od najvećih problema nevladinog sektora.

Imamo kontinuitet u radu, pratimo dobro problematiku u bazi, svakodnevno smo direktno u kontaktu sa našim korisnicima što institucije veoma često ne mogu da urade. Ne mogu zbog obima poslova koje imaju, zbog ograničenih kapaciteta, zbog ograničenih resursa i mislim da je veoma dobro imati vanjskog partnera i ko god to bio, ko bi mogao da dodatno radi na terenu sa grupama ili individualno, kao što su prognanička naselja koja još uvijek postoje, kao što su mala, zabačena seoska naselja gdje stanovnici nemaju kapacitet da dolaze u centre, u gradu, nego se ti problemi nagomilavaju. Rješavaju ih ljudi kako znaju i umiju, a vrlo često završi se tako, femicidom, ili ubistvom. Sve to ostavlja ružnu sliku društvenih dešavanja i dolazi do razvoja straha uopće u oblikovanju muško-ženskih odnosa. Sad imate mnogo više žena koje kažu, joj ne smijem da mu kažem. A zašto? Mi smo potpuno jednaki“.

Mislite da pored toga što su žene ohrabrene nakon Gradačca da progovore, zbog čega imamo više prijava nasilja, imamo i drugu krajnost zbog straha od posljedica?

„Da, toliko imate žena koje su se povukle i rekle, pa što bih sad to problematizirala, mogu biti ubijena. Međutim, mislim da treba pokušati raditi na razvoju muško-ženskih odnosa, bez razvoja tenzija i raditi na opuštanju od straha. Brak i porodice, obitelji, postojat će i mnogi će se sigurno odlučiti da i dalje budu u bračnoj zajednici, da rađaju zajedničku djecu. Zamislite sad da ja iz straha ne smijem nešto da kažem. Moramo da imamo dobar dijalog i da se razumijemo“.

Vraćamo se, dakle, na individuu i važnost djelovanja svakog od nas.

„Vraćamo se na važnost čovjeka čovjeku, odnosa jednih prema drugima. Društvena zajednica da, ona treba da obezbijedi uvjete u kojima će se neke stvari bolje razumjeti, imati bolje uvjete života, veći nivo zadovoljstva, ali isto tako individualno je važno. Ljubav i svaka promjena koja se dešava, dešava se samo u jednom čovjeku. Ovisnik mora sam da odluči da želi da se liječi. Društvena zajednica može da oformi deset komuna, ali do trenutka do kad ovisnik sam ne kaže da želi da se liječi, neće doći do izlječenja. Tako je sa svim ostalim problemima. Dakle, mi moramo imati širok pristup problematici, a da onda govorimo zbog čega ljudi čine ubistva, femicid, iza čega ostaju duboko traumatizirana djeca za koju ne znamo kako će se oni sutra ponašati.

Uloga oca i uloga majke u razvoju djeteta su nemjerljivo važni i oni nam govore kako će se dijete razvijati i kakve će odnose s drugima da gradi.

GRADITI TOLERANCIJU U ODNOSIMA

Šta mi možemo da napravimo? Možemo da govorimo, upućujemo i radimo na širenju ljubavi među ljudima. Ljubav je jako važna, jer iz te ljubavi onda potiče i razumijevanje, tolerancija, prihvatanje. A kako to, ako ste nekome oduzeli nekoga koga najviše voli? Kako će se ponašati dijete kojem je ubijena majka? Niti slike majke, niti slike oca u budućnosti.

U društvu imamo visok stupanj nervoze, anksioznosti, depresivnosti koji djeluju kao infektivna bolest, kao pandemija se šire među nama i taj PTSP samo pruža svoje pipke na sve strane i reflektira se na različite načine u neprihvatljivim ponašanjima, daleko duže i daleko šire nego što mi to očekujemo“, kazala je u razgovoru za Megafon dr. Branka Antić Štauber.

Istraživanje Megafon.ba pod nazivom „Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici“ je izrađeno uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM)  i  Institute for Democracy  and  Mediation  (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj je isključiva odgovornost Megafon NDN d.o.o. Tuzla i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Vezani tekstovi:

ISTRAŽUJEMO: Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici

SMART BALKANS Megafon u kampanji prevencije femicida

STOP FEMICID (2) Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli: Što hitnije represivno djelovati prema nasilnicima

STOP FEMICID (3) Amira Avdić: Zašto se žene sklanjaju u sigurne kuće, zašto se nasilnika ne skloni od žrtve?

STOP FEMICID (4) Predsjednik Općinskog suda Tuzla Muhamed Tulumović: Kaznena politika za nasilje u porodici stara je 10 godina, treba je mijenjati

STOP FEMICID (5): Lejla Sadiković, direktorica Centra za socijalni rad Tuzla: Centri su podkapacitirani, sve više prijava nasilja u porodici

STOP FEMICID (6) Amira Huseinbašić, direktorica Centra za socijalni rad Gradačac: Institucije su rigoroznije, u dva mjeseca izrečene mjere zabrane za 23 osobe

STOP FEMICID (7) Amela Hajvaz iz Udruženja Ženska vizija Tuzla: Djevojčice u BiH su izložene svim oblicima nasilja a da toga nisu ni svjesne

STOP FEMICID (8) Mirzet Topčagić, predsjedavajući GV Gračanica: Na web stranici smo instalirali „taster panike“

STOP FEMICID (9) Edita Hajdarhodžić, socijalna radnica: Četiri puta više nasilja u toku brakorazvodnih parnica

STOP FEMICID (10): U Kalesiji prvi u FBiH osnivaju predbračno savjetovalište

STOP FEMICID (11) Selma Mustačević: Nužno je zapošljavati i zbrinjavati žene nakon izlaska iz Sigurne kuće

STOP FEMICID (12) Zastupnice u Skupštini TK: Temu držati „vrućom“, mijenjati zakone, nasilnicima ograničiti poslovno djelovanje

STOP FEMICID (13) Nasilnicima u Banovićima sud izrekao obavezu psihosocijalnog tretmana

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.