Piše: Maja Nikolić
Ubistvo Nizame Hećimović posljednjih mjeseci kao da je cijelo društvo probudio iz zimskog sna i ogolilo sve slabosti sistema u Bosni i Hercegovini, kako sigurnosnog tako i pravosudnog, kada je nasilje nad ženama u pitanju.
Iako je nasilje nad ženama u fokusu javnosti posljednjih mjeseci i naravno da tako i treba biti, primjećujemo da se o nasilju nad djevojčicama uopće ne govori. Nasilje nad djevojčicama se sve više događa, a da ga djevojčice nisu ni svjesne.
SPAŠENA ZAHVALJUJUĆI REAKCIJI NOTARA I ŠKOLE
Obrazovni sistem djevojčice ne podučava tome šta je nasilje u porodici, šta je to seksualno uznemiravanje, a i u porodicama je to tema o kojoj se ne razgovara. Međutim, podaci o zlostavljanju djevojčica su sve porazniji, a prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH, u prošloj godini je čak dvadeset i devet maloljetnika bilo žrtvama trgovine ljudima, a među njima je najviše upravo djevojčica.
Nedavni slučaj iz Kalesije je sve ovo itekako potvrdio. Naime, javnost u BiH je krajem maja ove godine bila zgrožena vidjevši da su roditelji trinaestogodišnjoj djevojčici iz Kalesije ugovorili brak s pedesetrogodišnjakom u Srbiji. Djevojčica je bila zbunjena. Roditelji su je ispisali i iz škole kako bi je prodali, a ona odjevena u vjenčanicu u svadbenoj koloni nije ni bila svjesna da je žrtva trgovine ljudima.
Muhamed Majdančić, direktor Centra za socijalni rad Kalesija, ispričao je za Megafon kako je djevojčica spašena iz svadbene kolone koja je bila na izlazu iz BiH.
„Centar za socijalni rad Kalesija je reagirao na način da je na osnovu ranije potpisanog protokola zajednički djelovao s institucijama koje su u službi djece, poput policije, doma zdravlja i naše ustanove. Prema saznanjima koja smo imali od ranije, da roditelj postupa prema djetetu onako kako ne bi trebalo, spriječili smo njega da uradi nešto što nije u interesu malodobnog djeteta“, priča nam Majdančić.
Osim Centra za socijalni rad koji je reagirao prema nadležnim institucijama, prvi potez su povukli notari kod kojih su roditelji ostavili potpis i odobrenje da djevojčica s pedesetrogodišnjakom ode u Srbiju i o tome obavijestili Centar za socijalni rad, a veoma brzo je reagirala i škola koju je trinaestogodišnjakinja pohađala te obavijestili Centar da su roditelji ispisali učenicu iz škole.
Muhamed Majdančić, direktor Centra za socijalni rad Kalesija (Foto: M.N./Megafon.ba)
„Da nije bilo te pravovremene reakcije prema nama, vjerovatno bi otac na granici djevojčicu dao. Šta bi dalje bilo s njom, da li bi ona išla nekom mladiću koji je primjeren njenim godinama ili bi išla čovjeku koji je imao punomoć da je prevede, to je pitanje. Međutim, mi smo uspjeli spasiti djevojčicu. Izuzeli smo je iz porodice, smjestili smo je na sigurno. Ona se još uvijek nalazi na sigurnom i njen napredak, njeno shvatanje greške koju je ona trebala da napravi su se potpuno promijenili. Njeno shvatanje budućnosti se toliko promijenilo u pozitivnom smislu da smo mi oduševljeni“, kaže nam Majdančić.
U razgovoru za Megafon, Majdančić kaže da je neophodno mijenjati cijeli sistem.
„Počevši od obrazovnog sistema. Moramo spriječiti negativne pojave u disfunkcionalnim porodicama. Centar treba u saradnji sa školama prepoznavati disfunkcionalne porodice i na vrijeme ulaziti u te porodice, na vrijeme reagirati. Jer sva disfunkcionalnost porodice dovodi do toga da se djeca učenjem uloga od strane svojih roditelja uče negativnom ponašanju, uče nasilnim oblicima ponašanja. Onda mi imamo ljude koji nisu spremni da postanu uzorni članovi društva.“
Nasilje nad ženama pa i djevojčicama i borba protiv toga je sada veliki i važan proces, ali i obaveza kojoj se institucije moraju posvetiti.
„Mi u taj proces kao država ulazimo potpuno nespremni. Dakle, društvo prolazi tranziciju, žene postaju emancipovane i postaju ravnopravan član društva. Mi smo patrijarhalno društvo koje se oslobađa određenih predrasuda prema ženama i to je dobro što se oslobađamo. Zato, u porodicama u kojima se taj proces ne odvija kako treba, mi trebamo poduzeti mjere. Femicid je završni čin dugotrajnog nasilja u porodici i mi u centrima i vjerovatno u svim centrima znaju sve slučajeve u kojima se događa dugotrajno nasilje i možemo napraviti procjenu gdje bi se to moglo tragično završiti. Zato ponavljam, potrebno je rasteretiti centre da mogu djelovati preventivno“, ističe direktor kalesijskog Centra za socijalni rad.
Dodaje da je primjetno koliko se situacija promijenila odnosno uozbiljila nakon gradačačkog slučaja.
„Sada se na svaki slučaj, gdje postoji i eventualna prijetnja, djeluje urgentno. Mi smo jedan dan i vikendom radili da bismo spriječili jednu porodicu da se desi nešto nepredviđeno. Sada se poduzimaju mjere, ali je potrebno napraviti jedan kontinuitet u radu, da ne bude da mi poduzimamo mjere nakon ovih dešavanja i da ponovo sistem zašuti“.
Ogromna je sada uloga medija, jer nije o nasilju nad ženama i djevojčicama dobro završavati samo na slučajevima koji su se dogodili, nego, kaže Majdančić, što više kroz medije razgovarati sa stručnjacima, psiholozima, ljudima koji su involvirani u ove probleme kako bi predočili ozbiljnost situacije, a time i spriječili posljedice.
„Mi stalno održavamo sastanke s institucijama. Jer imamo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kojeg je neophodno doraditi, popravljati. Jer, kada se donese određena mjera, mjera zabrane prilaska nasilnika žrtvi, dešava se da žena koja živi u kući mora napustiti kuću, zato što nasilnik u čijem je vlasništvu kuća ne može biti udaljen iz vlastite kuće jer sadašnji zakon ne predviđa takvu mogućnost“, pojašnjava nam Muhamed Majdančić.
Sistem je očito, prepun anomalija i neophodno je unositi promjene kako žene u ovoj zemlji ne bi bile ugrožene od vlastitih muževa ili partnera.
Vraćajući se na početak našeg razgovora, s direktorom Centra za socijalni rad u Kalesiji, o djevojčici koja je mogla biti žrtva trgovine ljudima, kaže nam da je potrebno uspostaviti kontrolu nad pravom roditelja da ovjerenim potpisom kod notara može predati dijete drugoj punoljetnoj osobi.
„Pogotovo u situacijama u kojima, bez obzira što je roditelj i bilo ko, ko daje saglasnost i ovjerava punomoći, da je dužan tražiti saglasnost da bi takva punomoć mogla biti ovjerena od strane organa starateljstva. Da je ovdje postojala mogućnost, da notar traži od nas saglasnost, mi bismo odmah znali šta se sprema i to bi bilo spriječeno u startu. Ovako, došlo se do pokušaja koji je na sreću spriječen u vrijeme dešavanja njenog odlaska“ , kaže Majdančić koji zagovara da sve do 18 godine djeca trebaju imati saglasnost Organa starateljstva za ovjeru punomoći kod notara za prelazak granice.
Da stvar bude gora, punomoć je u ovom slučaju trinaestogodišnje djevojčice bila avans, odnosno sigurnost da će roditelj djevojčicu dovesti, a na granici bi se dogodila cjelokupna isplata za nju. Niko od nadležnih ne smije ni razmišljati o tome kakva bi sudbina djevojčice iz Kalesije bila da je roditelj preveo preko granice, jer punomoć ne bi bila potrebna niti bilo kakva saglasnost.
Da djevojčice trpe nasilje kojeg nisu ni svjesne uviđaju stalno i nevladine organizacije. Kroz svoje projekte uočavaju ogromne probleme.
Amela Hajvaz koja vodi Udruženje „Ženska vizija“ u Tuzli kaže nam da je ova organizacija posebnu pažnju posvetila djeci, djevojčicama, ali i ženama žrtvama nasilja.
„Mi smo radili brojne seminare i edukacije za djevojčice i djevojke. Imamo poražavajuće podatke, ja bih čak rekla zastrašujuće. Prema zvaničnim podacima, svaka peta djevojčica je pretrpila neki vrstu nasilja. Tako da smo i mi radeći s učenicama srednjih škola došli do strašnih podataka, jer su naše trenerice kroz edukacije prolazile s njima kutije otvaranja, stravične su to stvari. Najporaznije je što zapravo djevojčice namaju apsolutno nikakva saznanja šta je nasilje, šta je trgovina“, kaže nam Amela Hajvaz predsjednica „Ženske vizije“ iz Tuzle.
Mnogo je slučajeva s kojima su kao organizacija bili suočeni, ali jedan je posebno izdvojila.
„Učenicu, jedne ugledne tuzlanske srednje škole je njezin dečko, koji je također treći razred srednje škole uslovljavao nekim snimkom. Ona je morala odlaziti u butike i krasti garderobu i nakit, davati to njemu, a on je to dalje preprodavao. Dakle, klasična trgovina. Ona na to nije tako gledala, jer nije to smatrala trgovinom, nije uopće znala za taj pojam. Djevojčice ili djevojke u većini slučajeva znaju samo prepoznati pojam fizičkog nasilja“, kaže Amela Hajvaz.
Ono što sada „Ženska vizija“ intenzivno radi je borba protiv psihičkog nasilja nad ženama i djevojčicama koje apsolutno nije prepoznato u pravnom sistemu države. Stručnjaci psihijatri se bore da to bude prepoznato kao važan oblik nasilja, ali zakon to ne prepoznaje i zato je sve teže govoriti o psihičkom nasilju.
„Vjerujte sve je veći broj djevojaka i djevojčica koje su izložene psihičkom nasilju, kako u samoj obitelji tako i kasnije u vezama, među vršnjacima. Prema onome što mi uočavamo, zaista je malo i dva sata dnevno da se priča o ovome problemu. Ja mislim da bi i novinari trebali proći jednu vrstu edukacije, na koji način izvještavati o tome i kako se uopće približiti mladim djevojkama, djevojčicama do 18 godina, jer oni imaju specifičan jezik govora, oni su vizualci i moramo znati čime da ih upozorimo, kako ih zaštititi od nasilja.“
Naša sugovornica, Amela Hajvaz, upozorava također na ovu slabašno pravno uređenu odredbu, kojom je dovoljan samo potpis roditelja za punomoć punoljetnoj osobi da dijete prevede preko granice.
„Zato je važno da škole budu uvezane s centrima za socijalni rad. Jer škole su prve koje mogu primjetiti da se nešto čudno događa s djevojčicom, zatim reagirati, pozvati Centar ili roditelje. Onda kada začačkamo iza tog potpisa kod notara kojeg je roditelj dao ili na sudu ovjerio, onda možemo vidjeti ima li to svoju pozadinu i da su to sve trgovci nažalost.“
Zbog sve izraženijeg nasilja nad ženama, posljednjih mjeseci podigle su se sve nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini, iako je ovo gorući problem već duži niz godina.
„Kaznena politika se mora mijenjati. Ne može nasilnik dobiti prekršajnu prijavu. Ne može nasilnik ostati u kući, a majka sa dvije djevojčice izaći iz kuće iako su sve tri trpile nasilje. Ja se zaista nadam da će zakon biti izmijenjen, da ćemo dobiti efikasniju i bolju kaznenu politiku. Mada, ako generalno ne promijenimo svijest teško ćemo mijenjati zakon. Jer šta ako onaj koji sjedi u parlamentu nije duboko svjestan toga da je nasilje nad ženama i djevojčicama ušlo u sve pore, da je možda kćerka tog nekog poslanika koji odlučuje i podiže ruku za zakon već izložena nekom obliku nasilja“, upozorava Hajvaz i naglašava da je nasilje nad djevojčicama i njihovim majkama tabu tema u našem društvu.
Osim društvene svijesti potrebno je imati i senbiliziranije suce i policijske službenike na što, primjerice, Nizama Hećimović nije naišla zbog čega je svoju prijavu i povukla, jer Nizama nije imala povjerenje u sistem kojem je došla prijaviti nasilje i požaliti se.
„Tu senzibilazciju cijelog tima ljudi u sistemu, sudija, tužilaca, socijalnih radnika, policije, izvrsno radi Centar ženskih prava iz Zenice i njima je to primarno kada je u pitanju nasilje. Primjeti se to ondje gdje je ovaj Centar prošao sa svojim obukama. Ja ću i ovom prilikom napomenuti da žrtve konačno imaju priliku da koriste pomagačke usluge i mi u BiH imamo već sada 60 obučenih, certificiranih pomagačica koje mogu žrtvu provesti kroz čitav sistem zaštite. Znate, vrlo je bitno, kada policajac dođe da uzme izjavu od žrtve, veoma je bitno šta će ta prva izjava sadržavati, jer sve je to sutra itekako važan dokaz na sudu“, pojasnila nam je Amela Hajvaz.
Nebrojene mnogo puta je iz ralja nasilnika, djevojčice i žene spašavala Indira Bajramović predsjednica Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ koje je posvećeno zaštiti i osnaživanju žena i djevojčica.
Kroz svoj rad mnogo puta su svjedočili i zanemarivanju djevojčica, ugovorenim brakovima, njihovoj radnoj eksploataciji. Međutim, ovo Udruženje ne djeluje samo zbog sebe nego su institucijama stalno za vratom i svaki potencijalni vid nasilja bilo psihičkog ili fizičkog, Indira Bajramović zajedno sa svojim timom odmah prijavljuje te alarmira institucije da djeluju i odlaze na teren.
„Mi smo radile i u zajednicama, na terenu smo stalno, radimo stalno sa ženama i djevojčicama koje su u riziku. Imali smo strašnih slučajeva. Išla sam i u Kakanj u centar za socijalni rad i interevenirala, jer nisu prepoznali klasičan oblik trgovine ljudima“, ispričala nam je Indira Bajramović čije Udruženje je dio mobilnog interventnog tima koje djeluje na terenu zajedno s centrom za socijalni rad, policijom, domom zdravlja.
Zahvaljujući tom stalnom djelovanju na terenu, uspjeli su spriječiti veliki broj maloljetničkih brakova.
„Mi smo se ozbiljno posvetili ovim problemima, jer problem je očit i tu je među nama. Nama bi svima, kao društvu trebalo biti u interesu boriti se protiv nasilja koje je nažalost sve prisutnije“, istaknula je Bajramović.
Indira Bajramović predsjednica Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ (Foto: M.N./Megafon.ba)
Kaže nam da je svaki put zaboli činjenica što građani BiH i ovdašnje društvo nikako ne mogu shvatiti da izlaganje djevojčice braku, trgovini ljudima nije običajno pravo.
„Ajde možda i mogu donekle shvatiti građane koji to tako tumače da je to kao neki običaj, ali ne mogu shvatiti ljude koji rade u Tužilaštvu, u Sudu, da ne prepoznaju elemente krivičnog djela trgovine ljudima. Jer, često se desi da ta maloljetnica od 13 ili 14 godina bude prodata nekoj osobi koja je punoljetna koja ima 30, 40 godina i više. Zato bih ja ovo sve nazvala nečinjenjem institucija onoga što bi trebali činiti“, pojasnila je za Megafon Indira Bajramović.
Naglašava da se maloljetnički brakovi ne događaju samo djevojčicama Romkinjama nego svima, posebno u ruralnim područjima, a to je klasičan oblik nasilja i pritiska na dijete.
„Jedina nam je sreća za sada što to više nije tabu tema, ne događa se samo u zatvorenim krugovima nego se sve više govori o ovim problemima javno. Imali smo i prve presude za roditelje i nadam se da će presuda sve više biti. Ima pomaka, ali moram napomenuti da je to sve zahvaljujući našim nevladinim organizacijama, saradnjom sa institucijama.“
Ohrabruje činjenica da se sada trenutno na policijskim akademijama obučavaju budući policijski službenici kako da postupaju sa žrtvom, kako da priđu žrtvi nasilja da ona stekne povjerenje, jer bilo je slučajeva da su policajci govorili žrtvi doslovce: „Šta si se raspekmezila, jedan šamar dobila“, što je porazna, ali istinita činjenica. Zato je veoma važno da se kaznena politika prema nasilnicima i počiniteljima femicida mijenja i da nevladin sektor ne odustane od vršenja pritiska na institucije.
Indira Bajramović smatra da bi institucije sistema trebale imati veće ovlasti te da kada uoče nasilje nad ženom i djecom, da nasilnik bude pritvoren ili odveden na liječenje.
NASILNIK MORA BITI KAŽNJEN I LIJEČEN
„Nasilnik treba biti pritovoren, odveden na liječenje, a žena koja je trpila nasilje treba također dobiti psihološku pomoć i podršku zbog trauma koje je pretrpjela. Jedan od ključnih problema u ovoj zemlji je što mi nemamo ni statističkih podataka o broju žrtava nasilja. Također, mnoga nasilja ostaju neprijavljena, jer žrtve više ne vjeruju institucijama, ne vjeruju centrima za socijalni rad, ne vjeruju policiji, a da ne spominjemo sudstvo i tužilaštvo koji uvijek nađu neki razlog i olakotne okolnosti zbog kojih nasilnik ostaje nekažnjen“, kaže za Megafon Indira Bajramović.
Stoga i ovi slučajevi nasilja nad djevojčicama dovoljno govore koliko je naš sistem zaostao , koliko su problemi zanemarivani i neozbiljno i olako tretirani. Nije jednostavno za reći, ali svi su svjesni da ćemo mi još mnogim slučajevima nasilja svjedočiti, o njima pisati i izvještavati dok zabilježimo bilo kakav napredak. Pomaci jesu vidljivi, ali napretka u sistemu, prije svega u kaznenoj politici, još uvijek nema.
Istraživanje Megafon.ba pod nazivom „Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici“ je izrađeno uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj je isključiva odgovornost Megafon NDN d.o.o. Tuzla i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Vezani tekstovi:
ISTRAŽUJEMO: Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici
SMART BALKANS Megafon u kampanji prevencije femicida
Megafon.ba
Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.