Nedjelja, Januar 29

MIRALEM TURSINOVIĆ: Bilo koga da izliječimo od nacionalističkih i ostalih otrova mi smo na konju

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

“Moje lično mišljenje je da je danas daleko potrebnije raditi na jačanju povjerenja među mladima u cijeloj BiH”, kazao je u razgovoru za Megafon Miralem Tursinović, direktor Omladinskog resursnog centra (ORC) Tuzla, jedne od prvih poslijeratnih organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini organiziranih s ciljem gradnje povjerenja među mladima.

Razgovarala: Nermina Šunj Kušljugić

Aktivisti Omladinskog resursnog centra uz Tuzle pioniri su poslijeratnog angažmana civilnog društva na povratku veza pokidanih ratom. Osnovani su ratne 1995. godine, kao Helsinški parlament građana Tuzle. Već prve dvije poslijeratne godine organizirali su Omladinsku mrežu Bosne i Hercegovine.

ALTERNATIVNI NARATIV

Koliko je tada bilo važno djelovati, danas je još važnije, kazao je između ostalog za naš portal Miralem Tursinović, prvi čovjek ove organizacije.

Na pitanje, koliko su fokusirani na misiju izgradnje povjerenja među mladima, kazao je da je od samog početka to bio njihov cilj i da je važno stalno djelovati na tom polju.

Tursinović: Postoji svijet ljudi koji se bore za BiH (Foto: N.Š.K./Megafon)

“Tadašnji cilj je bio dovesti mlade iz oba bh, entiteta na jedno mjesto, da zajedno provedu neko vrijeme, da nauče nešto o drugima, da vide da zapravo ne postoje razlike između njih. Tada je bilo veoma teško preći entitetske granice, tada su bile registarske tablice u Federaciji s ljiljanima, u Republici Srpskoj sa četiri S. Faktički je i fizički postojala entitetska granica. I veoma malo se roditelja odlučilo i usuđivalo u to vrijeme dopustiti da im djeca pređu tu entitetsku granicu.

Godine 1997. smo održali prvu konferenciju mladih u Bosni i Hercegovini, i to baš u Laktašima. Skupu je prisustvovalo oko 80 mladih iz oba bh. entiteta. U to vrijeme nije postojao transport, a i međuentitetske telefonske linije su bile veoma loše. Uz pomoć OSCE-a i UNHCR-a dobili smo autobus kojim smo mlade iz Federacije prevezli u Republiku Srpsku. Isto tako, šest mjeseci poslije toga smo mlade iz RS-a doveli u Tuzlu, na drugu konferenciju mladih.

Znači, od samog početka našeg rada fokus nam je bio na mladima, prije svega povezivanju mladih u BiH, ne u smislu da sarađuju pod svaku cijenu. Nego, da vide da granice ne postoje, da su svi oni isti, da imaju iste probleme, da imaju iste želje i potrebe, da su isto motivisani i na kraju, da provedu nekoliko dana jedni s drugima. U to vrijeme smo išli s tim ciljem da se rekonstruiše povjerenje, da se radi na mirovnim aktivnostima.

ORC je dosta toga uradio na povezivanju mladih iz regiona. Znači, iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova. To je bio vid rekonsilijacije povjerenja među mladima u region”.

 “Cijelo vrijeme je misija Helsinškog odbora građana a potom i Omladinskog resursnog centra bio mirovni, mirotvorni aktivizam, povratak povjerenja među mladima, kroz programe koje smo im nudili, jačanje kapaciteta, neformalnau edukaciju, pružanje svih vrsta reursa i pomoći, kroz jačanje liderskih uloga mladih u njihovim zajednicama. I kroz sve to, jačali smo omladinski sektor u Bosni i Hercegovini”.

Naveli ste važnost akcije u prvim poratnim godinama i  vjerovatno će mnogi reći da je to tada bila prijeka potreba, ali koliko je danas važno raditi jednakim tempom u datim političkim i drugim okolnostima?

“Dobro pitanje i dat ću konkretan odgovor. Danas je daleko teže u tim stvarima nego se moglo 97., 98. i 99. godine.

Evo kako i zašto?

Tada političke partije u Bosni i Hercegovini nisu bile toliko jake. Nisu imale razvijenu mašineriju. Mediji u BiH nisu bili toliko jaki. Nisu postojale društvene mreže, a mladi su imali nadu da će se neke stvari promijeniti. Danas, skoro 30 godina poslije rata, imamo situaciju da su sve političke partije u BiH toliko jake da pod sobom drže ne samo privredu i sve drugo, već i medije. Ne postoje u suštini nezavisni mediji. Imamo društvene mreže koje imaju ogroman uticaj na mlade u BiH. Mladi više nemaju nade kao što su imali 90-tih i 2000-tih. To se vidi po tome što odlaze u Njemačku, odlaze iz BiH. I vidi se po tome što se povećava govor mržnje na društvenim mrežama, na web portalima.

Moje lično mišljenje je da je danas daleko potrebnije raditi na jačanju povjerenja među mladima u cijeloj BiH.

Imamo situaciju da se mladi koji su iskusili rat daleko manje mrze nego mladi koji su rođeni 2000. kad nije bilo ratnih dejstava, kad nije bilo ratne propagande. Mladi postaju sve više izolovani i zatvoreni”.

Koliko je, s obzirom na takve okolnosti, važno isticati pozitivne priče, pozitivne primjere, a svaka vaša akcija je primjer?

“Mi smo se posljednjih četiri, pet godina, bazirali na to da radimo što je moguće više produkcije pozitivnih priča o mladima u BiH.

Tursinović: Stalni rad s mladima (Foto: N.Š.K./Megafon)

Prošle godine smo imali u cijeloj zemlji oko pedeset Cat patrola. Kolegica Mirela Biković je prošla kroz BiH, snimljeno je 50 emisija o mladim sportistima, privrednicima, umjetnicima… Četiri godine se borimo sa govorom mržnje na internetu. Četiri godine konstantno radimo na izgradnji alternativnog narativa, drugačijeg od onoga koji je prisutan u svim vidovima komunikacije.

Ono što mi uviđamo kao rezultat je da nije stvar samo u tome koliki smo postigli doseg sa našim objavama, a ima ih, 17 miliona ljudi je pogledalo naše sadržaje. Važnije je mladima dati pravu, iskrenu priču, priču koja nije bazirana na dnevnopolitičkim događajima, političkim opcijama, na zadrugama, grand paradama, nego na normalnom životu i motivaciji mladih”.

Kakve rezultate vidite na terenu?

“Mi smo se fokusirali pretežno na izolovane zajednice u Bosni i Hercegovini. Pokušavamo da izbjegnemo velike gradove poput Banja Luke, Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara. Idemo u male sredine koje su izolovane, zatvorene, u kojima mladi apsolutno nemaju šanse bilo šta da naprave.

U zadnjih godinu dana imamo dosta dobrih primjera. Evo, omladinski klub iz Milića, čiji mladi, pola ih iz Milića pola iz Vlasenice, aktivno učestvuju u svim našim aktivnostima. Dešava nam se sada Mačkograd, manifestacija koju smo prije desetak dana imali u Tuzli. Tada nam je došlo pet mladih iz Milića koji nikada nisu bili u Federaciji. A pogotovo ne u Tuzli, koja im je sat vožnje od grada”.

Jeste li ih pitali, zašto je to tako?

“Zato što je to takva sredina, ili ljudi nemaju potrebe ili nemaju mogućnosti da dođu. Znači, te sredine Sjeveroistočne Bosne, Podrinja, i medijski i politički i na druge načine su izolovane, tako da se mladi u tim manjim sredinama sve više odlučuju da odu u inostranstvo, ili pokušaju da odu u Srbiju da studiraju nešto. S tim da idu s namjerom da se ne vrate nazad. Takva je stuacija. Bez obzira koliko se te lokalne zajednice trude da im pomognu, te zajednice su ili male ili su na vlasti partije koje su desno orjentisane, ili su u njima na vlasti ljudi birokrate koje apsolutno ne interesuje da li će se išta uraditi.

Nisu samo Milići takav primjer. Imamo mlade iz Prnjavora, imamo primjer iz dijela Hercegovine koji nije Mostar. Znači, mlade iz Posušja, Ljubuškog, Čitluka.

Foča je primjer. Prošle godine smo išli u Foču, imali nekoliko kampanja. U Foči se apsolutno ništa ne dešava. U Foči je glavna dnevna vijest da je neko dobio na kladionici. Uspjeli smo Foču izvuči iz anonimnosti. Ima dosta primjera da smo postigli dobar uspjeh, ali mislim da će još posla trebati da se uradi. Mislim da se mnogi trebaju uključiti. Posebno u tim malim sredinama, jer evo dešava nam se da nam se polako i osnovne i srednje škole gase”.

Tuzla i generalno Tuzlanski kanton su specifične sredine, baštine naslijeđe antifašističkog narativa i uopće otvorenog duha. Koliko mi to uzimamo zdravo za gotovo i koliko se kroz društveni aktivizam treba stalno njegovati i održavati takav kontekst?

“Uvijek sam zastupao tu tezu da su gradovi, koji su ostali liberalni orjentisani, gradovi koji su prije rata bili industrijski. Znači, krenimo od činjenice da nam kod Autobuske stanice stoji spomenik husinskom rudaru. Husinska buna je krenula u Husinu, dakle, u Tuzli. Znači, radnici su ti koji drže taj neki sistem socijalizma. Ne govorim o socijalizmu kao društvenom uređenju već društveno angažovanom socijalizmu koji pomaže ljudima u okruženju. Tuzla je opstala. Nažalost, veoma malo se osvrćemo prema tom naslijeđu koje Tuzla ima kao urbana sredina, sredina u kojoj su svi ljudi isti. Sredina u kojoj ne govorimo o multikulturi već govorimo o tome da ljudi žive zajedno. Mislim da je veoma bitno prepisati neke stvari koje su se dešavale i dešavaju u Tuzli, na neke druge gradove u BiH.

Što se tiče civilnog društva imamo situaciju da je većina donatora centralizovana, tako da veoma malo dešavanja imamo u sredinama koje nisu Sarajevo, koje nisu Banja Luka. Jednostavno, organizacije nemaju moći, nemaju kapacitete, nemaju sredstva da bilo šta urade”.

Postoji li energija da se nešto uradi?

“Da, energija postoji. Ali imamo situaciju da se sve više i više organizacija civilnog društva okreće programskom djelovanju a ne aktivističkom. Omladinski resursni centar je, bez obzira šta sve radili i dalje aktivistička organizacija.

U prostoriji do nas, u ovoj organizaiji, vidjela si, sjede mladi i niti jedno od njih nije iz Tuzle. Ono na čemu smo insistirali je da mlade koji dođu iz drugih sredina, koji dođu da studiraju u Tuzlu, dovedemo u našu organizaciju.

Tursinović: Ima nade (Foto: N.Š.K./Megafon)

Imamo djevojku iz Prnjavora, Imamo djevojku iz Lukavca, iz Zavidovića, imamo dvojicu momaka, jedan iz Gradačca, drugi iz Bijeljine. Slobodan Blagovčanin je prije 12 godina došao da studira u Tuzli, fakultet nije završio, ali je završio kod nas u kancelariji”. 

IMA NADE

“Uvijek se trudimo da shvatimo da ne možemo promijeniti sve, da ne možemo sve mlade okrenuti da razmišljaju kako treba. Ali ako jednog po jednog mladog čovjeka dovedemo u zdravu sredinu, pružimo toj osobi alternativni narativ, damo mogućnost da vidi da postoji svijet ljudi u BiH koji se i dalje bori za ovu državu, ali ne onakvu kakva je sada, mislim da ima nade. Znači, nada postoji. Bilo koga da izliječimo od nacionalističkih i ostalih otrova mi smo na konju, uspjeli smo. To je naš veliki uspjeh”, kazao je u razgovoru za Megafon Miralem Tursinović, direktor Omladinskog resursnog centra iz Tuzle.   

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.