Sajam Radom do zdravlja: Iz radne okupacije žena žrtava ratne traume izrastao u festival snage žene

Udruženje Snaga žene iz Tuzle je 7. oktobra ove godine organiziralo šesti po redu Sajam „Radom do zdravlja“. Žene iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, iz oba bh. entiteta, članice Udruženja s kojima se kroz radno-okupacione terapije radi na ublažavanju posljedica ratnih trauma, izložile su proizvode uzgojene na svojim imanjima, prerađevine od voća i povrća, ljekovito bilje, cvijeće, ručne radove.

O svakom tom proizvodu i rukama koje su ga napravile, roman bi se mogao napisati. Od ratne traume, prihvatanja psihološke pomoći predsjednice Udruženja, doktorice Branke Antić Štauber, do trenutka kada nasmijane za štandovima u Tuzli zarađuju novac prodajom svojih proizvoda, druže se sa ženama iz svih krajeva BiH i samouvjereno planiraju kako unaprijediti posao.    

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Sedamdesetogodišnja Halida Sandžić iz Srebrenice došla je u Tuzlu izložiti na Sajmu sve što je mjesecima uzgajala na svom imanju i nije joj, kaže za Megafon, važno samo to što će proizvode prodati, već što sebi dokazuje da može da se brine o sebi i da ide naprijed.

Halida Sandžić iz Potočara (Foto: N.Š.K./Megafon)

Vratila se kući nekoliko godina nakon rata i danas živi u svojim Potočarima, nekoliko stotina metara od Memorijalnog centra.

DAJTE VI NAMA UDICU, A MI ĆEMO UPECATI RIBU

Ništa se, kaže Halida, ne može porediti sa domom ali je uz veliku želju za povratkom, prvih poslijeratnih godina bila veoma važna podrška Udruženja Snaga žene. Trebala joj je pomoć da sve počne iz početka, da radi, da zaradi za život, ali prije svega malo duševnog mira, koliko je to moguće nakon svega što je preživjela.

(Foto: N.Š.K./Megafon)

„Kada je krenuo povratak u Srebrenicu od 2002., 2003. godine, uvijek kažem, dragi Bog nam je poslao tu Snagu žene da nam pomogne, jer tada nismo očekivali ničiju podršku. Jedino udruženje koje nam je dalo snagu za ostanak i opstanak nakon svega što se u Srebrenici desilo. Mi smo tada pokušali da se vratimo ali nismo imali ništa. U međuvremenu je doktorica Branka došla i prvo nam omogućila pristup Domu zdravlja. Imali smo strah, svakakve predrasude ali zahvaljujući njoj su nam vrata tamo bila otvorena. Kad sam se vratila s mužem kući, nismo imali ništa, ni liječenje, ni penzije, muž je tada bio demobilisani borac. Doktorica Branka je znala i u zimsko doba, iz Doma zdravlja u Srebrenici tek u osam sati navečer ići kući za Tuzlu“, kaže naša sagovornica.

„Njen savjet, razgovor, mnogo je značio i uvijek je bila priča šta bi ona mogla da učini za nas. Neko se izjasnio za plasteničku proizvodnju, neko za bilje, ona je sve te želje ispunila.

Udruženje Snaga žene radi na psihološkom ali i ekonomskom osnaživanju žena žrtava rata (Foto: N.Š.K./Megafon)

Bila sam proizvođač mliječnih proizvoda ali kad je muž preselio prije dvije godine, ugasila sam farmu, prestala sam jer ne mogu sama. Onda nam je Branka pomogla sa ljekobiljem i danas proizvodimo mnogo toga“, priča naša sagovornica dok  pokazuje proizvode na stolu, čajeve, pekmez, sokove, med, sve organsko i proizvedeno njenim rukama.

„To nas je pomoglo s ekonomske strane, a posebno s medicinske strane. Ti radiš i imaš obavezu i nemaš vremena da razmišljaš. Mada nikada sa srca ne može nestati ono šta se dogodilo. Mojih 45 članova porodice više nema. Ali mnogo znači ta pomoć, sve to što je doktorica Branka uradila za nas. Ja uvijek kažem, dajte vi nama udicu a mi ćemo upecati ribu“, priča Halida.

RAD ME JE OZDRAVIO

Marija Mitrić je iz Opštine Osmaci i kaže nam, doktoricu Branku slučajno je upoznala u Bratuncu, na sajmu maline. Iz tog slučajnog susreta je izrasla saradnja.

Marija Mitrić i Višnja Mihajlović iz Osmaka (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Proizvodim malinu, aroniju, prije svega. Radimo ali i ovo što se družimo nam zaista prija. Pored posla, ovo druženje je važno. Radna aktivnost mi inače mnogo pomaže. Ja sam bila malo i bolesna i ovo me je dosta oporavilo od moje bolesti. Takođe, proizvodim i zdrave proizvode i za sebe, jer ipak sve to prvo ja probam“, kaže Marija Mitrić.

Fikra Mahmutović je iz Vlasenice, a nakon rata živi u Mramoru kod Tuzle. Životna priča ove žene, početkom rata djevojčice koja nikada nije imala djetinjstvo, ispisana je mnogo puta a i Megafon je ranije pisao o njenoj poslijeratnoj borbi sa sobom, sa životom i egzistencijom.

Emina Dedić, Fikra Mahmutović, Šerifa Salihović i Emina Beganović (Foto: N.Š.K./Megafon)

Aktivna je članica Udruženja Snaga žene, na Sajmu Radom do zdravlja redovno izlaže a ove je godine na štand donijela paprike iz svog plastenika, buraniju, sok od aronije koju je uzgojila, sos od paradajza, džemove, šarenu salatu, ajvar…

„Volim da se družim, da razmjenjujem mišljenja. Suosjećam sa svim ženama, dobro znam kroz šta su prošle i trudim se da pomognem, da radimo zajedno. Poznajemo se i privatno. Ima ovdje i žena, primjera radi, iz Vareša, koje jedva čekam da dođu kad je Sajam, da ih zagrlim“, priča Fikra.

Šerifa Salihović je iz Zvornika, a u Tuzli živi od 1992. godine. Preživjela je ratni logor Liplje koji je bio stacioniran u njenoj porodičnoj kući.

„Othranila sam petero djece, četiri kćerke i sina, sve od mog rada. Od 32 godine sam samohrana majka, nakon smrti muža, demobilisanog borca. Radila sam i na Hametovoj pijaci nekoliko godina ali sam se posvetila ovom poslu.

Žene iz Udruženja Snaga žene kroz zadrugu Zelena mreža proizvode čajeve za tržište cijele BiH (Foto: N.Š.K./Megafon)

Od Branke sam dobila plastenik. Proizvodim luk, papriku, krompir, grah… Mogu poručiti svima da je rad važan čak i ako je žena školovana. Neki rad kao psihoterapija je najvažniji, da ne bi čovjek ostao bez živaca. Da žena makar ima vrt, cvijeće, da se nečim zanima, da se družiš s narodom. Ja sam Muslimanka ali volim sve žene, nije bitno koje je nacije. Volim da pričamo, da im prenesem svoje znanje ali i da naučim od njih ono što one dobro znaju. Mi žene kao žene, nemamo mnogo prava. Čak ni školovane žene, ni u politici ni u poslu, na sramotu vlastima. A mi smo žene stub države Bosne i Hercegovine. Ali, mi se ne damo i ne predajemo“, kaže je naša sagovornica.

KAD UĐEM U PLASTENIK, NEMAM KAD DA MISLIM NA TABLETE

Emina Dedić je iz Zvornika ali danas živi u Mramoru i kao kolegice, Fikra i Šerifa, redovno dolazi na radno-okupacione terapije koje Udruženje Snaga žene radi u Vrtu Diana u Tuzli.

„Eto koliko mi je pomogla radna terapija da danas i ne pomislim na tablete. A pila sam tablete za smirenje, ni sama ne znam koliko sam ih popila. Ja uđem u plastenik i nemam kad da mislim da mi treba tableta i neuropsihijatar. Evo meni neuropsihijatra, uđem među povrće u plastenik i meni je dobro. I zaradim sebi jednu kasicu, pa brojim i ako hoću sebi kupim šta želim“, priča Emina Dedić.

Doktorica Branka Antić Štauber, predsjednica Udruženja Snaga žene, kaže za Megafon da je šestogodišnje iskustvo kroz sajmove pokazao da rad zaista ozdravljuje.

Doktorica Branka Antić Štauber, predsjednica Udruženja snaga žene iz Tuzle (Foto: N.Š.K./Megafon)

Radi se o ženama žrtvama rata, koje su preživjele različite vrste torture ali sada radom i novim metodama, preradom i onoga što su proizvele, napravile su umjetnost. I one su preponosne zbog toga“.

ŠARENILO SNAGE I INTELIGENCIJE

„Ono što su one doživjele i trauma koju nose je izuzetno duboka i teška i zato je potreban cjeloživotni rad. Hvala Bogu pa imamo te donacije i da smo mogli tako dugo da ostanemo s tim ženama, da ih pratimo u tom njihovom procesu. Šarenilo svega ovoga što danas vidite, od svježih proizvoda, prerađevina, meda, ajvara, smokava koje su u Srebrenici rodile, slatke kao med, do ručnih radova koji su perfektni. Jedno šarenilo snage, moći i inteligencije da se nešto napravi i promijeni“, kazala je doktorica Antić Štauber.

Vezani tekstovi:

Priča o ženama Podrinja koje stvaraju čudesne čajeve za dušu

Dr. Antić – Štauber: Žene koje se ranije nisu ni poznavale danas jedna drugu zovu sestrom

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba