Ponedjeljak, 26 Februara

Dr. Antić – Štauber: Žene koje se ranije nisu ni poznavale danas jedna drugu zovu sestrom

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

„Ja sam jako zadovoljna jer smo na testovima koje smo radile, dobili egzaktne podatke da je depresija sa 76 posto smanjena na 25 posto, što je perfektan rezultat. Anksioznost je također smanjena, PTSP je umanjen, sve se to dogodilo kroz ovo što mi radimo. To je meni dovoljno i vidim to kroz zadovoljstvo koje moje žene stalno verbaliziraju i to mi govori da smo na dobrom putu i da radimo dobar posao“, kazala je doktorica Antić – Štauber.

Razgovarala: Nermina Šunj – Kušljugić

Rat je sam po sebi nasilan i traumatičan ali se zbog oblika i obima traume određenim ljudima u Bosni i Hercegovini moralo odmah po okončanju rata pomoći. Posebno psihološki.

Doktorica Branka Antić Štauber to radi od 1996. godine u Tuzli, kao dio stručnog tima, a od 1999. godine i kroz Udruženje Snaga žene koje i danas vodi. Doktorica je išla gdje god je trebalo raditi sa žrtvama oba spola i svih konfesija.

U PLASTIČNU VREĆU SPAKOVALE CIJELI ŽIVOT

Sa distance od četvrt stoljeća nakon završetka rata, doktorica Antić- Štauber za Megafon analizira proces ublažavanja trauma u Bosni i Hercegovini. Proces je kompleksan i traje dugo i trebalo ga je pratiti, a u vrijeme kada su se institucije i cjelokupno društvo oporavljali od rata, nevladine organizacije i pojedinci, stručnjaci poput doktorice Antić – Štauber, preuzeli su veliki dio tog zadatka u svoje ruke i osmislili posebne metode oporavka.

Koliko smo kao društvo uspjeli u procesu rehabilitacije žrtava najtežih ratnih trauma?

„Društvo u Bosni i Hercegovini, govorim o institucijama, nije se uspjelo na vrijeme snaći i na vrijeme prići žrtvama bilo koje vrste ratnog nasilja. Počevši od prognaničkih naselja u kojima u početku jeste bilo nekih tragova institucionalnih reakcija, odnosno, iz domova zdravlja i bolnica su bili angažirani ljekari. Psihosocijalni tim je u to vrijeme vrlo slabo obilazio povratnička naselja ali nevladin sektor je dao zaista ogroman doprinos i brzu, promptnu reakciju, u smislu osnivanja organizacija koje će se baviti problemima ljudi koji su se našli u prognaničkim naseljima. Potom se počelo raditi na trijaži vrsta nasilja, ili tako da kažem, analizi žrtava, koje su preživjele određene vrste nasilja. Već 92-e su se pojavile grupe izbjeglih, prognanika koje su se našli na teritoriji našeg kantona i diljem BiH”.

Rat je bio na cijeloj teritoriji i mi na sve „tri strane“ danas imamo žrtve i preživjele. Udruženje Snaga žene radi na „sve tri strane“ da tako kažem, sa svim etničkim, nacionalnim i religijskim zajednicama, jer je kompletnom društvu potrebna podrška, jer smo svi u tranziciji, društvenoj, ali i tranziciji kroz traumu koju je društvo preživjelo“.

Trebalo je prepoznati najosjetljivije grupe kojima je prioritetno trebalo pomoći, na koji se način pristupilo tome?

„Mi smo počeli raditi sa svim ljudima koji su se našli u prognaničkim naseljima. Bilo ih je izvan naselja ali tu je bila najveća konglomeracija, najveći broj njih, prije svih žena koje su došle sa plastičnim kesama u rukama, bez igdje išta. Ono što je moglo stati u tu malu plastičnu vrećicu to je bio njihov život. Spakovale su nešto da mogu da presvuku djecu ili slično. Ustvari, nisu one u tom trenutku ni razumjele u čemu su se našle. Sve su se nadale da će se vrlo brzo vratiti svojim kućama. Malo su govorile o individualnoj traumatizaciji, jer u ratu u BiH istovremeno je bilo više traumatskih događaja: progon iz vlastite kuće, odvajanje muških članova obitelji, bile su svjedoci ubijanja, logora, zlostavljanja nad njima samima, zlostavljanja njihovih najbližih, djece, muževa, očeva, braće, njihova pogubljenja i konačno dolazak na teritoriju gdje su se osjećale sigurnima i boravak u izbjegličkim naseljima i ta trauma kad postane jasno da su sve izgubile i da se nalaze tu. Trauma je i kad ne znaju gdje su njihovi najmiliji, kao što žene Srebrenice dugo nisu znale gdje su njihovi najmiliji pa su očekivale po prestanku rata 96-te da će ih ipak pronaći i da nije moguće da su svi pobijeni. Znači, to je jedna multitraumatizacija.

U trenucima kad sam ja počela da radim s njima, nismo mogli tako jednostavno da trijažiramo koja trauma je trenutno dublja i šta je tim osobama teže: to što su ostale bez doma, bez najmilijih, što se nalaze u izbjeglištvu ili zbog toga što su lično doživjele. Pogotovo, žene koje su doživjele seksualno zlostavljanje. One su smatrale da je to što su preživjele nešto o čemu se ne priča i o tom seksualnom zlostavljanju, zbog kulture, zbog stigme, zbog stida, zbog straha, nisu govorile. Uglavnom se plakalo i žalilo za onima kojih nema, a ti si tu, živa si, a to što si doživjela možda i ne smiješ da kažeš i ćutiš jer i sama ne možeš da shvatiš šta ti se dogodilo od svih ovih elemenata traumatizacije.

Dr. Antić – Štauber: Ublažavanje traume je dug i kompleksan proces (Foto: N.Š.K./Megafon)

U tom trenutku smo, što se tiče seksualnog nasilja, malo mogli da čujemo, nego se radilo na grupnom rješavanju problematike i smirivanju cijele grupe. Prvo da mogu da nađu neko mjesto gdje će moći da žive, da mirno legnu i da odspavaju, da nisu uznemiravane. Bilo je od države obezbijeđeno nešto hrane iako je sve to bilo oskudno.  

S vremenom žrtve su počele da govore individualno, da otvaraju svoje priče, a onda kad je na državnom nivou počelo da se govori o žrtvama seksualnog zlostavljanja i silovanja te se jedan broj žena ohrabrio pa je progovorio o tome i onda smo mogli da uđemo u proradu na grupnom i individualnom nivou.

Koliko je to bio prirodan slijed procesa detraumatizacije u novim okolnostima a koliko zahvaljujući stručnoj pomoći i inicijativi stručnjaka?

„Tu je potrebno povjerenje. Znači, mislim da je važna i jedna i druga stvar, jer dok su se smjestili svi ovi drugi problemi onda se otvorio prostor da te osobe mogu da govore o seksualnom zlostavljanju i silovanju. Isto tako, trebalo je vremena dok se razvilo to povjerenje, zahvaljujući upornosti nevladinih organizacija, ili pojedinaca, ili ljudi koji su redovito obilazili ili pratili tu problematiku i u kojima su preživjeli osjetili povjerenje da mogu da kažu intimne stvari. Dakle i jedna i druga stvar je važna.

Mi smo od 1996. godine, odnosno, od kad je Udruženje Snaga žene osnovano 99-te, permanentno boravili po nekoliko puta sedmično u prognaničkim naseljima. Trenutno smo u dva veća prognanička naselja, Višća i Ježevac. Karaula smještaj je zatvoren, Mihatovići, također. A bili smo i u tim naseljima i intenzivno pratili problematiku prognanika koji tamo žive u kolektivnom smještaju, gdje su apsolutno svi pod traumom. Ti ljudi prosto ne mogu da nađu oslonac jedni u drugima. Socijalna sredina je ljekovita. Ako vi imate zdravu socijalnu sredinu, osoba koja je doživjela neku traumu i ako nema stigme, ako ima razumijevanje sredine, ona vrlo dobro može da proradi svoju traumu“.

Kako izaći iz tog začaranog kruga i koliko je bilo važno da postoji neko izvana?

„U kolektivnom centru gdje svi imaju iste traume i svi se osjećaju napuštenima, kako tu progovoriti? S kim progovoriti da te neko razumije? Bilo je jako važno da imamo pristup izvana i da dolazi neko ko će imati profesionalne, emotivne i tehničke resurse da može da dođe do vas, da može da vas čuje, da s vama razgovara i da eventualno profesionalno djeluje u pravcu oporavka, rehabilitacije, terapijski, kako god“.

Kako biste ocijenili napredak u tom procesu?

„Morao se razumjeti cijeli ovaj kontekst. Inače, trauma i oporavak imaju spor tok. To traje. Mogu vam svjedočiti da i danas sve žene, pogotovo žrtve seksualnog zlostavljanja, pa i žene Srebrenice od kojih većina to nije doživjela ali jesu doživjele gubitke i progon, nose svoju traumu i neće je razriješiti do kraja života. Svi skupa smo radili na umanjenju efekata traumatizacije, na smanjenju trigera“.

Naravno, uz poštovanje činjenice da se određene traume ne mogu otkloniti, možemo li govoriti o pozitivnim pomacima u rehabilitaciji?

„Možemo. To svakako. Ja sam od srca radosna što sam mogla pomoći. Nažalost imala sam priliku, bolje reći nepriliku, da kao čovjek, kao profesionalac, učestvujem u razvijanju programa i modela rehabilitacije i da budem uz osobe kojima je pomoć bila potrebna i da svjedočim poboljšanju. To je jako važno, jer smo u udruženju Snaga žene zajedno sa profesionalnim timom, razvili jedan model rehabilitacije koji podrazumijeva psihosocijalnu, pravnu i ekonomsku podršku uz primjenu radno-okupacione terapije. Takvu terapiju smo  počeli prvo u Srebrenici sa ženama koje su se vratile svojim razrušenim kućama, svojoj zemlji koja je bila zarasla u strugu i korov. Ponovo su one sve to očistile svojim rukama i tu su zasadile prvo ono što je hrana. A onda smo počeli sa uzgojem ljekovitog bilja, ruža, tulipana, nevena, ehinaceje, lavande, sve je to bilje koje ima koloroterapijski i aromaterapijski efekat i koje može da pomogne u rehabilitaciji.

Vidjeli smo da to značajno pomaže. Da su noći mirnije, da je obolijevanje manje, da je manje izražena psihosomatika, da se žene okupiraju korisnim stvarima. Na kraju su uspjele i da proizvedu neke stvari koje su mogle da plasiraju na tržištu pa da tako poprave i svoju ekonomsku situaciju. Znači, naš program je značajno uticao na psihosocijalni element, to socijalno povezivanje o kojem sam govorila, ta sredina u kojoj  ljudi mogu da razgovaraju, da govore o nečemu zajedničkom što rade i da vide neku budućnost, perspektivu onoga što rade. To je značajno pomoglo u procesu rehabilitacije”.

Dr. Antić – Štauber: Liječili smo korisnice njihovim vlastitim resursima (Foto: N.Š.K./Megafon)

“Psiholozi, sociolozi, ljekari, mi ne možemo biti svaki dan i u svakom trenutku s tim osobama, ali im možemo dati neki alat i primjer kako mogu raditi i dobro se osjećati u tome. Našli smo to u resursu koji skoro svi naši klijenti imaju a to je rad na zemlji i vlastita zemlja. I taj program smo proširili u još 15 gradova u BiH gdje radimo sa udruženjima koja rade sa ženama  i muškarcima civilnim žrtvama rata. Uglavnom ženama koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje, bez obzira na entitet, etničku pripadnost.

Da li je ikada došlo do susreta žena iz raznih krajeva BiH?

„Naravno, to je jedan od naših ciljeva. U posljednjih pet godina realiziramo sajam Radom do zdravlja koji se održava u seprembru i oktobru u Tuzli. I tada mi na prodajni sajam pozovemo sve žene. One donesu sve svoje proizvode, čajeve, džemove, sokove, ajvar, rukotvorine i dođu iz Istočnog Sarajeva, Višegrada, Goražda, Bijeljine, Brčkog, Srebrenice, Mostara. Svi se zajedno nađemo iz svih etničkih grupa, nacionalnih i religijskih i zajedno prodajemo ono što imamo. Tad stvarno slavimo zajedništvo i slavimo ono što nam je Bogom dano, ljubav među ljudima, toleranciju i razumijevanje. Čujemo priče među njima, one se već znaju pet godina, one razgovaraju i mimo nas, dogovaraju se. I to je ono što je blagodatno. Nekad organizujemo ili bolje rečeno, nametnemo neke skupove ali primjetili smo da grupe ostanu grupisane. Dakle, treba ponuditi alat kroz koji će se povezivati sami kroz nešto što je njihov interes. Ovako, nakon sajma i nenametnutog druženja, one se zovu sestrama, jer znaju da je svaka jednako doživjela. Ne osuđuju jedna drugu zato što pripadaju različitim nacionalnim korpusima. Više smo skloni da otvaramo neke pozitivne priče, pozitivne primjere. Svjesne su one ko iz koje nacionalne zajednice dolazi, ali znaju da su počinitelji krivi a ne te osobe i cijeli etnički korpus.

U demokratskom sistemu je to put koji nam tranzicijska pravda nalaže, da promoviramo zajedništvo, toleranciju, povjerenje, mir i ljubav među ljudima. To je nešto što je važno, ne trebamo buditi demone koji su nas uznemiravali i koji nam nisu dali živjeti, spavati, sve su te žene u PTSP-ju. Čemu?“

IMAJU PRAVO DA BUDU SRETNE

„Slažem se da razgovor o traumatskom događaju može biti ljekovit ali isto tako mislim da je ova priča u kojoj mi jesmo i priča o boljoj budućnosti mnogo bolja i brže daje efekte rehabilitacije i oporavka i dala je pravo osobama da i poslije teškog traumatskog događaj mogu da žive, da mogu da se nasmiju, da mogu da zapjevaju, da zaigraju kolo i da imaju pravo da budu sretne. Ja sam jako zadovoljna jer smo na testovima koje smo radile, dobili egzaktne podatke da je depresija sa 76 posto smanjena na 25 posto, što je perfektan rezultat. Anksioznost je također smanjena, PTSP je umanjen, sve se to dogodilo kroz ovo što mi radimo. To je meni dovoljno i vidim to kroz zadovoljstvo koje moje žene stalno verbaliziraju i to mi govori da smo na dobrom putu i da radimo dobar posao“, kazala je doktorica Antić – Štauber.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.