Nedjelja, Januar 29

„Ničiji ljudi“ u Lukavcu od nevolje grade mostove

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kada je prije pet godina otvorena prva dječija javna kuhinja u Lukavcu, sav gnjev javnosti, uključujući i od potpisnice ovih redova, a zbog sramotne činjenice da živimo u društvu u kojem se djeca hrane iz plastičnih kantica u javnoj kuhinji, sručio se na pleća Zorana Jovanovića, predsjednika Srpskog građanskog vijeća BiH, tadašnjeg ministra za rad i socijalnu politiku TK. Kako i ne bi kad je objavljeno da je javnu kuhinju „svečano otvorio ministar“. Međutim, vremenska je distanca otkrila da inicijativa iz Lukavca u sebi nosi i jednu od najljepših priča o solidarnosti među ljudima, onim „ničijim“ za koje nije bilo važno kako se ko zove i iz kojeg je naroda, jer ih je vezala i još čvršće povezala zajednička nevolja.  

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

U Dječijoj javnoj kuhinji u Lukavcu koje vodi tamošnje Udruženje altruista „Ruke prijateljstva” i dalje vode bitke zbog pritisaka da promijene ime. Postojanje javne kuhinje za djecu jedan je do najvećih poraza sistema i mnogi bi tu činjenicu najradije da gurnu pod tepih.

NISI MOJ I NE DAM TI

Zato ih nema u budžetima, nama ih na spiskovima za donacije vjerskih organizacija, od velikih humanitarnih organizacija sa vjerskim predznakom dobili su po jednom donacije u hrani za odrasle i bebe. Snalaze se kako umiju, moljakaju privatne poduzetnike i od donirane hrane pripremaju obroke za korisnike čiji broj raste iz dana u dan.

Prva dječija javna kuhinja u BiH (Foto: N.Š.K./Megafon)

Prvobitno su pripremali 80 obroka, danas podijele 280 od kojih je 180 za djecu.

Njihovi korisnici više nisu samo djeca, već i stari, bolesni, demobilisani borci. Na početku su hranili uglavnom romsku djecu, međutim, danas je Roma najmanje u strukturi korisnika.

Dolaze im kriomice intelektualci, akademski slikari, pravnici, koji od primanja jedva namire troškove za lijekove pa im za hranu ne preostane ništa.

Selma Zukić, potpredsjednica Udruženja „Ruke prijateljstva“ kaže u razgovoru za Megafon da „kuka, moli, traži i da ljudi već bježe od nje kad je vide“.

Nemaju mnogo izbora da osiguraju hranu, jer su „ničiji“, u političkom i svakom drugom smislu. A korisnici su, kaže Zukić, svi, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi, Albanci…

Selma Zukić, potpredsjednica Udruženja altruista „Ruke prijateljstva“ Lukavac (Foto: N.Š.K./Megafon)

„U našoj kuhinji nema vjere i nacije, svi su gladni i svima koji su gladni su otvorena vrata. Prvi čovjek koji nam je pomogao je Zoran Jovanović, on je nekada bio ministar za socijalnu politiku. Taj čovjek nam i danas pomaže iako nije više na toj funkciji. Prva kuharica ovdje bila je naša Mira, koja je danas bolesna i povukla se potpuno iz društvenih aktivnosti. Korisnici su svih konfesija i nikada ih nismo odvajali“, kaže Zukić.

„Za vrijeme praznika, kad su godišnji odmori, dođe dijaspora i pomaže nam, svi, bez obzira ko je u pitanju. Kada dijelimo kurbane prvo podijelimo drugoj vjeri“, kaže Zukić.

Zoran Jovanović, predsjednik Srpskog građanskog vijeća (SGV) BiH, nekadašnji ministar za rad i socijalnu politiku u Vladi Tuzlanskog kantona kaže da je kao čovjek koji je cijli život posvećen humanizmu, ali i kao resorni ministar osjetio dužnost da pomogne i potrebu da tada dođe na otvaranje.

Kaže da su danas „budžeti prepuni ali se novac troši na bezvezne stvari“.

Broj korisnika rase iz dana u dan i nisu samo djeca (Foto: M.B.)

„Dječija kuhinja je opstala, ljudi rade, neki i volonterski. Nema ih na budžetima jer jednostavno, vlast kaže nisi moj i ne dam ti“.

Nažalost, kaže, „ne slažete se sa politikama i jednostavno vas nema“.

NI POLITIKA, NI VJERA, NI NACIJA

„Trebamo spriječiti takve slike koje imamo, da su ljudi gladni. Tu više nije važna politika ni vjera ni nacija. Ko god je u vlasti trebali bi imati zajednički cilj da pomognemo tim ljudima. Ja sam iskoristio i svoja poznanstva da se toj djeci pomogne. Imam i ja djecu, svi mi imamo djecu i ne daj Bože da doživimo nešto tako“, kaže Jovanović.

Naši sagovornici o Gradu Lukavcu govore s ponosom, kao sredini koja je po multietničnosti jedna od vodećih u BiH. Između ostalog, i zato je moguća ovakva priča o solidarnosti i gradnji veza među građanima i narodima bez obzira kako se ko zove.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.