Poslodavci ovih dana šalju na biro za zapošljavanje produktivne kadrove a zadržavaju „one druge“ samo zato što se u njihovom slučaju plaše dugoročnih pravnih i finansijskih posljedica
Piše: Nermina Šunj – Kušljugić
Prije skoro dvije decenije bila sam pozvana da kao predstavnica sindikata u jednoj velikoj firmi prisustvujem sastanku sa menadžmentom i međunarodnim predstavnikom o potrebi hitne sistematizacije radnih mjesta. Povod je bila finansijska situacija i svima je bilo jasno da je vrijeme za nužne rezove. A zbog specifičnosti posla u kojem su ljudi najvažniji resurs, istovremeno je trebalo brinuti o tome. Težak posao ali rečeno je da najbolji i najproduktivniji ne treba da brinu.
Reži tamo gdje mene ne boli
Kada nam je, međutim, prezentiran prijedlog plana, jedna od prvih mjera bila je otpuštanje uposlenih po ugovoru o radu na određeno vrijeme. Znala sam otprilike iz čije je to glave moglo biti kreirano ali shvatih da jednako ima i onih dobronamjernih i dobih odgovor na pitanje koje me je danima mučilo, zašto su baš mene, iako nisam imala nikakvu formalnu funkciju u sindikatu, pozvali na sastanak.
Odmah sam zatražila riječ. Zahvalila se što mi je ukazano povjerenje da razgovaram o tom važnom pitanju vezanom za ljude, pojasnila svoju poziciju, koliko dugo radim i koje poslove obavljam, ali i istaknula da sve to radim po ugovoru o radu na određeno vrijeme. Nastao je muk u prostoriji.
Jasno je bilo svima da bi bi bilo apsurdno da podržim mjeru kojom ću i sebe ostaviti bez posla, ali odlučila sam principijelno reagirati i jasno rekla šta mislim. A rekla sam da je mjera bila, najblaže kazano, neozbiljna. Rekla sam da mislim da autor ili uopće ne poznaje strukturu uposlenih niti se razumije u ljudske resurse, ili nauštrb kvaliteta rada firme samo želi za sebe stvoriti sigurnu poziciju.
U pomenutoj firmi, nastavila sam govoriti a niko me nije prekidao, brojni su radnici, mladi, perspektivni i kvalitetni kadrovi godinama „nosili“ posao i isto tako godinama bili uposleni upravo na određeno vrijeme. Pitala sam, ako otpustite sve ove, ko će onda ići na teren ili dežurati noću, jer su u to vrijeme smjene bile raspoređene tako da se radilo 24 sata. Navela sam i druge primjere ali istaknula ove prve od kojih su „salonski radnici“ bježali. Niko nije riječ izustio.
Kada sam završila govor, nešto mi se nesuvislo pojasnilo, ali znam da pomenuta mjera nikada nije realizirana. Ne vjerujem da se to dogodilo zbog moje reakcije već jednostavno što se i godinama kasnije niko ozbiljno nije bavio tom problematikom niti je želio podnijeti „teret odlučivanja“ o tome.
Vidim, ni 20 godina kasnije, a firma finansijski jedva opstaje, nema pomaka, samo što im je čini mi se sada jasnije da problem ljudskih resursa i njihovog statusa direktno utiče i na finansijsku stabilnost firme, dakle, opstanak svih pa i onih uposlenih na neodređeno vrijeme.
Ne radujem se zbog takve situacije. Naprotiv, solidarišem se s ljudima koji godinama rade, mnogi od njih i više od drugih, jer se svakih šest mjeseci pitaju hoće li im ugovor biti produžen i kvalitetan rad im je jedini garant da ostanu. Istovremeno, nije zanemarljiv broj onih zaštićenih Zakonom o radu (u to vrijeme još nije bio poznat termin „uhljeb“). Također, nije ni nevažno reći da postoje slučajevi kada uposleni po ugovoru na određeno vrijeme ima više staža u firmi od nekog ko je uposlen na neodređeno vrijeme.
Ekonomske posljedice pandemije koronavirusa, kako vidim, prvi su na plećima osjetili upravo uposleni po ugovoru o radu na određeno vrijeme. Naravno, u realnom sektoru i samo u dijelu koji je u privatnom vlasništvu.
Zapošljavanje po ugovoru na određeno vrijeme uglavnom je praksa u privatnim firmama. Iz finansijski manje rizičnog razloga, zapošljavaju se na određeno vrijeme jer ih se firme mogu lakše „osloboditi“ a da poslodavac ne mora brinuti za brojne rizike, uključujući i eventualne tužbe uposlenika.
Iz istih razloga, u vrijeme kada nam privreda (ionako na klimavim nogama) posrće, čak i poslodavci koji neće gasiti firme nego se nadaju da će se kad sve prođe nekako „podići“, rješavaju se prvo ovih kadrova o kojima govorim. Iako im oni najviše mogu pomoći i jer su možda najviše motivirani za rad.
Forma ugovora, uključujući i njegovu trajnost nije mjerilo kvaliteta, već prije svega sredstvo da ugovorne strane imaju garanciju „druge strane“ da će svoj dio obaveza ispoštovati. Nažalost, u našem zakonodavstvu, forma je često garancija nedodirljivih, a trebalo bi da svi imaju jednake šanse.
I dalje to ne znači da treba zaštititi isključivo radnike „na određeno“, već samo da bi svi trebalo da imaju jednake šanse i da osnovni kriterij za odabir ko će ostati treba da bude kvalitet i produktivnost.
Poslodavci ipak posežu za „najlakšom mjerom“, zadržavaju čak i one koji, recimo, zloupotrebljavaju zakonsku mogućnost korištenja bolovanja, opstruiraju posao zbog sujete, jer mrze poslodavca, mrze cijeli svijet.
Da, ima svakakvih „privatnika“ ali isto tako ima radnika i radnika.
Sitnošićarski a ne vizionarski pristup
Poslodavci ovih dana šalju na biro za zapošljavanje produktivne kadrove a zadržavaju čak i „one druge“ ali samo zato što se u njihovom slučaju plaše dugoročnih pravnih i finansijskih posljedica.
A kad sve prođe, a proći će, i kad se budu ponovo izgrađivali, neka ne pitaju zašto im teško ide. S kim će graditi posao? Gdje su kadrovi koje su poslali na biro? Zašto njihovi bivši uposlenici ne žele nazad? Milion zašto.
Ne znam ja. Zapravo znam, ali sad sam već ubjeđenja da ne zaslužuje svako ni da mu se kaže.
Megafon.ba
Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.