Mladi iz sistema javne brige: Šta ako pogriješim „vani“ a nemam gdje nazad?

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Osamnaestogodišnja Adela M. iz Srebrenika, jedna je od četvero mladih koji se sa punoljetstvom pripremaju na samostalan život izvan Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Narednog ljeta Adela završava Srednju ugostiteljsku školu u Tuzli. Cilj joj je, kaže za Megafon, napokon živjeti samostalno, imati svoj dom i samostalno zarađivati za život.

TEŠKO DA SAM BILA DIJETE

„Po rođenju sam došla ovdje u Dom i to je jedino što znam. Bila sam ovdje do šeste godine i onda sam otišla u biološku porodicu i tamo sam završila osnovnu, a ovdje sam onda krenula u srednju školu“, priča nam Adela, inače veoma elokventna i inteligentna djevojka, ostavljajući veliku vremensku prazninu u biografiji, ali to je već prostor o kojem samo Adela ima pravo da ispriča, ako i kad bude željela.

„U hotelu Tuzla obavljam praksu već duži period i tu sam stekla povjerenje kolega, ponudili su mi posao poslije škole. To me usrećuje, jer znam da imam neki potencijal za dalje“.

Veoma samouvjereno gleda naprijed, računajući na podršku odgajateljice Munevere, ali i prijateljice Zorane koja joj je uzor, jer „vani“ već ima dobar posao i svoj stan.  

Crtezi štićenika ispred ulaza u zgradu Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

„Ovdje u Domu su mi rekli da ukoliko bilo šta izmakne kontroli, da su tu da me podrže. Uostalom, ima i taj smještaj Amice koji je moguće koristiti dvije godine nakon izlaska iz Doma, tako da u svakom slučaju imam podršku Doma i Centra za socijalni rad“, kaže Adela.

„Ciljeve koje imam želim da ostvarim i ne odustajem od njih. Koliko god bilo teško želim da se borim, a kad nešto želiš srcem onda se to i ostvari, tako će biti“.

U slobodno vrijeme Adela voli da piše a na nedavnom literarnom takmičenju u Sarajevu, o temi Moj dom, moja porodica, Adelin tekst bio je jedan od nagrađenih.

„Ne zna to čak ni teta Muni (op.a. Munevera, odgajateljica koja je cijeli period odrastanja uz Adelu), da sam počela da pišem i jednu priču koja se zove: „Teško da sam bila dijete“, u kojoj se spominje mnogo toga. Poenta je da podrška, ljubav i razumijevanje na kraju sve nadjačaju.To je jedino važno, i teške i lijepe trenutke kad proživite s nekim ko vas razumije i ko vam je podrška, sve je lakše“, kaže Adela.

SUOČAVANJE SA NEIZVJESNOŠĆU

Koliko je čvrst oslonac u životu važan ovoj djeci, zna to dobro i Bilal Kovačević, jer je od rođenja živio u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Sarajevu, odnosno u Kući za mlade na Blagovcu. Trenutno studira, a smješten je u Studentskom centru u Sarajevu.

Zbog svega što je vidio i iskusio izvan zidova ustanova u kojima je odrastao, odlučio se na osnivanje Udruženja Iuventus, prvog i jedinog udruženja u Bosni i Hercegovini čije članstvo čine upravo mladi iz sistema javne brige.

Procijeniti šta je to najvažnije u sistemskim rješenjima, jedinoj dugoročnoj opciji, ponajbolje znaju mladi koji su odrasli u sistemu javne brige.

Bilal Kovačević tokom prezentacije informatora “Gdje izlaziš?” (Foto: CRS)

„Jedan od najvećih izazova s kojim sam se suočavao, a vjerujem da to dijelim s mnogima koji su odrastali u sistemu alternativne brige, jeste nespremnost za izlazak iz sistema. Odrastanje u instituciji donosi određenu stabilnost i rutinu, ali nas istovremeno ne priprema dovoljno za samostalan život. Napustiti ustanovu znači odjednom preuzeti odgovornost za niz životnih aspekata, od vođenja domaćinstva, upravljanja finansijama, donošenja važnih odluka, do emocionalnog suočavanja sa usamljenošću i osjećajem nesigurnosti. Upravo ta tranzicija iz kolektivnog u individualni život, iz „sistema“ u stvarnost, najteži je korak“, kaže Bilal Kovačević za Megafon.

„Imam planove, želim da završim fakultet, želim da se osamostalim, da radim i doprinosim društvu, ali ti planovi su samo nacrtani na papiru. U praksi, bez podrške, svaki korak djeluje nesigurno. Ako pogriješim, nemam gdje nazad. Ako ne nađem posao, nemam kome da se požalim… Zato je važno da se čuje naš glas“, kaže Bilal Kovačević.

„Kao ključne karike podrške koja nam je potrebna ističem stambeno zbrinjavanje, jer bez krova nad glavom nemoguće je razmišljati o poslu, obrazovanju ili razvoju. Potom, podršku u zapošljavanju i obrazovanju, a potrebna nam je i psihološka podrška i mentorstvo, jer izlazak iz sistema nosi ogroman emotivni teret“.

Kovačević kao neophodnost ističe i priznavanje njihovog glasa, priliku da učestvuju u kreiranju politika koje ih se direktno tiču.

Igralište Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

„Pokretanje Udruženja Iuventus proizašlo je iz ličnog iskustva, ali i iz dubokog osjećaja odgovornosti prema djeci i mladima poput mene. Želja nam je bila da stvorimo organizaciju koja će se predano baviti problemima djece i mladih iz sistema i kroz zagovaranje, osnaživanje i borbu za sistemske promjene.

Posebno važan resurs koji smo razvili je informator „Gdje izlaziš?“, vodič kroz birokratiju i svakodnevne obaveze s kojima se mladi susreću nakon izlaska iz sistema.

Učestvujemo u radnim grupama, sarađujemo sa organizacijama poput CRS-a, razgovaramo s općinama, kantonima i državnim institucijama. Kroz te procese pokušavamo usmjeriti sistem ka formiranju javnih politika koje će jasno prepoznati i podržati mlade koji se osamostaljuju iz sistema. Napredak postoji, ali je spor i zahtijeva kontinuirani pritisak, dijalog i učešće mladih koji znaju šta znači živjeti tu stvarnost“, kaže Bilal Kovačević.

CRS POKRENUO PROJEKAT „KORAK“

U Međunarodnoj organizaciji Catholic Relief Services (CRS) osluškujući potrebe ovih mladih ljudi pokrenuli su projekat znakovitog naziva KORAK – Kreiranje odgovarajućih rješenja za podršku mladima iz brige.

Dženana Mekić, projektna menadžerica u CRS-u kaže za Megafon da projekat implementiraju od 2023. godine.

„U okviru projekta formirana je radna grupa na federalnom nivou koja je uglavnom bila sastavljena od pomoćnika ministarstava za socijalnu politiku, budući da su oni nadležni za socijalnu i dječiju zaštitu. Zajedno smo uradili dvije analize, jedna je bila usmjerena na socijalno i ekonomsko stanje i rješavanje stambenog pitanja mladih. Ova analiza je pokazala da ne postoje sistemska rješenja. Mladi su tom prilikom izjavili da se osjećaju nesigurno, da je njihov put nakon izlaska neizvjestan i da im i dalje treba podrška. Jer mnogo je izazovniji put kasnije. Kad jednom iziđu iz sistema, „nema više povratka“, nemaju bekapa.

Kroz projekat KORAK CRS traga za trajnim i sistemskim rješenjima za djecu koja izlaze iz sistema javne brige (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

Iako smo međunarodna humanitarna organizacija, mi u CRS-u uvijek se pokušavamo usmjeriti na sistemska rješenja u lokalnoj zajednici. Slično smo u BiH uradili sa projektom CEB II u pet kantona i u RS-u, koji je ustvari kreditno zaduženje države da se izgrade socijalni stanovi za izbjegla i raseljena lica i druge ugrožene kategorije. Mi smo bili podrška da se donesu zakoni, da se trajno uredi ova oblast socijalnog stanovanja.

Ovaj resurs, također, može biti jedan od oslonaca kantonima i institucijama za brigu o djeci bez roditeljskog staranja prilikom rješavanja njihovog stambenog pitranja“, kaže Mekić.

Nakon ove analize, uradili su i analizu propisa u domenu socijalne zaštite u svim kantonima. Ova analiza je također pokazala da neke mjere postoje ali da nemaju stalni karakter.

„CRS želi da promovira kroz ovaj program mjera sistemska rješenja, da profesionalci koji se brinu o mladima u domovima, da socijalni radnici koji su organi starateljstva, ne moraju da koriste svoje privatne veze i da ne moraju svake godine da posežu za ad hoc rješenjima, nego da imaju sistemska rješenja.

Tako da je cilj ovog dokumenta koji radimo sinhronizovano sa svih deset kantona, da sva djeca imaju podršku kada izađu, a ne samo djeca u Tuzli, Sarajevu ili negdje gdje imamo institucije za javnu  brigu.

U Tuzlanskom kantonu, također, na osnovu dokumenata koje sam pomenula, prepoznali smo potrebu četiri seta mjera, u domenu rješavanja stambenog pitanja, rješavanju zaposlenja, treći je segment vezan za psihosocijalnu podršku i četvrti set mjera je vezan za mjere podrške nakon što iziđu iz sistema brige.

Moguće sistemske mjere za mlade iz javne brige u Tuzlanskom kantonu su sačinjene, u toku je lobiranje kod donosilaca odluka (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

Možemo reći da je dokument još uvijek u fazi nacrta. Mi smo ga predstavili široj javnosti, tražili smo komentare učesnika u kreiranju dokumenata, željeli smo znati koliko je provodiv u praksi. Dobili smo signal da nije nemoguće da se implementiraju te mjere, ali samo ako se udruže svi resursi.

Bilo bi žalosno da država 18 godina, ili 26 ako se te mlade osobe akademski obrazuju, ulaže u tu djecu i da onda ono malo što treba da urade za tu djecu kad se osamostale, ne urade, pa da se oni opet vrate u sistem, kao samohrana majka, ili kao narkoman, ili kao socijalni slučaj.

Naravno, nije uvijek tako, jer ima onih koji uspiju, ali je velika vjerovatnoća da ove mlade osobe zbog nedostatka podrške pokleknu.

Osim svih ovih mjera CRS je nastojao da svoje potrebe zagovaraju mladi koji imaju tu potrebu jer oni to mogu najbolje. Postoji udruženje Iuventus, njihovi resursi su još uvijek bazični i mnogo smo radili na izgradnji njihovih kapaciteta, bili su i članovi naših radnih grupa. Važno je da postoji lokalna organizcija koja će lobirati da mjere zažive u praksi“, kazala je Mekić, projekt menadžerica projekta KORAK.

Elvir Čamdžić, socijalni radnik u Centru za socijalni rad Banovići, između ostalih, sudjelovao je u radu radne grupe u Tuzlanskom kantonu. Zapošljavanje mladih smatra ključnom mjerom koja bi im otvorila vrata za uspješno osamostaljenje.

Elvir Čamdžić, socijalni radnik u Centru za socijalni rad Banovići (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

„Pored svih mjera za koje se nadam da će ih Vlada usvojiti i da će to biti dio strategije Tuzlanskog kantona u pomoći i podršci u oblasti socijalne zaštite, mislim da su dvije najbitnije mjere za mlade koji izlaze iz sistema javne brige, zaposlenje i stanovanje.

Ja bih rekao da je zaposlenje prevashodno prvi dio priče.

Program mjera koji smo predložili samim tim nameće potrebu saradnje raznih institucija. Zapošljavanja ne možemo rješavati bez službi za zapošljavanje, udruženja poslodavaca, a s druge strane, stanovanje mladih, centri za socijalni rad ne mogu rješavati bez saradnje i podrške lokalnih zajednica koje obezbjeđuju stanove za socijalno ugrožene kategorije stanovništva“, kaže Čamdžić.

Sve pomenute mjere koje je pripremila radna grupa u Tuzlanskom kantonu prezentirane su na okruglom stolu u Tuzli 7. jula. Resorno kantonalno ministarstvo je aktivno sudjelovalo u pripremi i nadalje slijedi lobiranje u Vladi TK da mjere postanu dijelom propisa iz ove oblasti.

SISTEMSKA RJEŠENJA

Edin Šestan, pomoćnik ministra za rad, socijalnu politiku i povratak Tuzlanskog kantona, kaže da je Ministarstvo potpuno opredjeljeno da aktivno sudjeluje u stvaranju sistemskih rješenja.

„Mjere koje smo definisali a koje se odnose na proces osamostaljenja, odnose se na materijalnu podršku, zapošljavanje, pronalaženje rješenja za stanovanje i druge mjere, kao što je psihosocijalna podrška toj djeci. Naravno da to ne znači da do sada nisu imali tu podršku, ali moram pomenuti analizu koju je radio CRS sa federalnim resornim ministarstvom, koja pokazuje da postoje neiskorišteni potencijali.

Dr. sci Edin Šestan, pomoćnik ministra za rad, socijalnu politiku i povratak TK (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

Kad govorim iz perspektive ministarstva iz kojeg dolazim, mogu reći da je ministarstvo u potpunosti opredjeljeno da istraje u nastojanju da se mladima koji izlaze iz sistema alternativne brige, pomogne na najbolji mogući način. Vidjet ćemo i radit ćemo na tome da mjere realiziramo u praksi“. 

Sve što je kazao Šestan, odnosno, sve što je urađeno u okviru projekta KORAK, ukoliko bi bilo usvojeno od donosilaca odluka u Tuzlanskom kantonu, bio bi jasan okvir na koji se mladi koji izlaze iz sistema javne brige mogu osloniti. I do sada su imali kome „da se vrate“ ako ne uspiju, međutim ukoliko bi sve pomenute mjere postale sistemske, do toga ne bi ni dolazilo, a to i jeste krajnji cilj, da se mladi „ne vraćaju“ već da se uspješno i potpuno osamostale nakon izlaska iz sistema javne brige.  

VEZANI TEKST: Kakva je sudbina djece nakon izlaska iz starateljskih domova u Tuzlanskom kantonu?

Megafon.ba