Petak, Decembar 9

„Mali Beč“ na sjeveroistoku Bosne

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Mnoge se sredine u Bosni i Hercegovini hvale multikulturalnošću, ali Lukavac, grad koji je rastao s rađanjem tamošnje fabrike sode i masovnih migracija stanovništva iz evropskih zemalja, stručnjaka neophodnih za organizaciju posla, i danas važi za mjesto koje može biti s pravom reći da su istinski multietnična sredina. Ko ne zna o čemu se radi, kaže profesor historije Mihad Sakić, neka ode na Gradsko groblje i vidi imena na nadgrobnim spomenicima. Lukavčani, kaže Sakić i danas njeguju tu tradiciju različitosti i predznak multi na koji su ponosni. Nneizostavna je tema tokom razgovora o Lukavcu, Gradsko groblje koje svjedoči o bogatoj tradici grada u njegovanju različitosti.  

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Iako se nakon proteklog rata i u Lukavcu znatno promijenila demografska slika, uglavnom zbog odlaska potomaka nekadašnjih starosjedilaca u inostranstvo i dalje važe, kaže za Megafon profesor historije Mihad Sakić, za jednu od zajednica u Bosni i Hercegovini koja je davno prevazišla okvire konstitutivnosti naroda u BiH.

Mihad Sakić, profesor historije i bibliotekar u Centru za kulturu Lukavac (Foto: N.Š.K./Megafon)

U Lukavcu danas žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali, a Ostali su ne samo ljudi koji se nisu opredijelili za pripadnost određenom konstitutivnom narodu u BiH, već su to i potomci Nijemaca, Mađara, Čeha, Italijana, Slovenaca i potomci iz brakova sklopljenih među svim tim narodima. 

EVROPA U MALOM

Mihad Sakić, inače uposlenik tamošnje biblioteke Centra za kulturu Lukavac, kaže da je istinska slika Lukavca Gradsko groblje na čijim su nadgrobnim spomenicima imena brojnih konfesija. Groblje se nalazi se oko 500 metara udaljenosti od centra Lukavca, uz magistralni put Tuzla- Doboj i nadgrobni spomenici na ovom groblju, u šta smo se uvjerili, zaista svjedoče o „Evropi u malom“, smještenoj u srcu sjeveroistoka Bosne.

„Podaci o Gradskom groblju Lukavac vezuju se za kraj 19. stoljeća i prve osobe koje su sahranjene u groblju su dva bivša radnika Sode So u Lukavcu. Ovu sam informaciju dobio od pokojne Emilije Jelačić s kojom sam nekada radio u općinskoj konferenciji Saveza socijalističke omladine Lukavac i Udruženju antifašista, boraca NOR-a i Društvu Josip Broz Tito. Ona je, opet, tu priču čula od svog pokojnog oca Josipa Jelačića.

Prvo gradsko groblje u Lukavcu je svjedočanstvo o bogatoj historiji Lukavca i bogatstva različitosti (Foto: N.Š.K./Megafon)

Uglavnom, za sahranjivanje pripadnika katoličke i protestantske vjerske organizacije groblje je korišteno sve do 50-tih, 60-tih godina prošlog vijeka. Nakon tog perioda u groblju se počinju sahranjivati i pripadnici pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, ateisti i pripadnici drugih vjerskih ili nevjerskih skupina. Ovo Gradsko groblje predstavlja, u pravom smislu riječi, historijat Grada Lukavca, s obzirom na to da je vezan za genezu i početak nastanka Grada koji je formiran sa izgradnjom Fabrike sode Lukavac“, kaže Sakić.

Najbolje je to, kaže naš sagovornik, u svojoj knjizi „Lukavac kakav je nekada bio“ opisao novinar koji nosi porijeklo iz Lukavca, Faruk Kruševljanin i on pominje mnoge znamenite ličnosti iz tog perioda i pobraja desetine stranih prezimena. Između ostalih, Hofbauer, Mesing, Šmit, Templhof, Doležal, Doubek, Mihaljin, Maršalek, Samek, Petrak…

Migracijama stanovništva, uz razvoj privrede u Lukavcu se razvijala i kultura, nastajali su sportski tereni, radnički univerzitet, štamparija, otvarale su se škole i uz zonu Fabrike sode, nastaje prva urbana zona Lukavca. Te bi historijske i materijalne tragove, smatra profesor Sakić, trebalo konzervirati i staviti pod zaštitu kao kulturno i nacionalno blago.

Dakle, kaže Sakić, moderni Lukavac su osnovali doseljenici, ljudi koji su iz različitih dijelova Austro-Ugarske monarhije dolazili tu a onda su za poslom iz svih dijelova regije dolazili raditi i živjeti i svi drugi narodi sa naših prostora.

„Ta tradicija je nastavljena i danas. Lukavac nije baš ono što je bio, kao i većina gradova u BiH, međutim, ta tradicija zajedničkog življenja, poštovanja, multikulture i multietničnosti je i danas prisutna u Lukavcu. Lukavac u pravom smislu riječi predstavlja nešto što se s pravom može nazvati multikulturom koja živi i dan danas u našem gradu“, kaže naš sagovornik.

Slavica Pavlović je 80-godišnja penzionerka, porijekom je Slovenka. U Lukavcu živi od 14. godine. Tu je završila srednju, potom višu školu, zaradila penziju. U Lukavac dolazi s porodicom, nakon što je njen otac, metalurg po zanimanju, dobio posao u Fabrici sode.

Slavica Pavlović od svoje 14. godine živi u Lukavcu, kada je njen otac došao raditi u Fabrici sode (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Moja majka je Slovenka. Ja sam rođena u Srbiji kao dijete prognanih Slovenaca u toku Drugog svjetskog rata. Otac je bio zatočen, Nijemci su ga zatvorili“, priča Pavlović o okolnostima koje su ih pratile uoči dolaska u Lukavac.

Govoriti o Lukavcu kao multietničkom gradu, kaže Pavlović a ne pomenuti Gradsko groblje je nemoguće, jer je to svojevrstan simbol svega onog o čemu govorimo.

„Kada u Lukavcu odete na groblje, to je istorija. Vidite kakvih sve prezimena ima, italijanskih, mađarskih, njemačkih… Tu su ljudi ostajali, družili se međusobno, sklapali brakove. Moj stric je oženio Bečljanku. Imali su troje djece i ona je djecu učila i Oče naš i Kuran. Niko oko toga nije pravio probleme. Ni tokom ni poslije ovog rata, nikada nisam imala problema. Kad danas neko kaže „mještoviti brak“, meni se kosa digne na glavi, jer ja dolazim iz takvog braka. Moji su se roditelji prije 85 godina vjenčali. Majka je bila katolkinja a otac Musliman, stvorili su porodicu, izrodili šetoro djece. I nikada nismo imali problema, niti je meni u Lukavcu ikada, iko rekao da sam došljo. Lukavac je navikao da ima mješovito stanovništvo, iz svih krajeva. Bila sam prihvaćena i nisam u svojoj okolini vidjela ništa sem pozitivnog“, ispričala nam je Pavlović.

Zejnil Suljkanović je 83-godinji penzioner, istaknuti društveno-politički radnik iz Lukavca, član tamošnjeg Društva Josip Broz Tito. Suljkanovićev otac je bio jedan od prvih radnika Fabrike sode u Lukavcu. Kaže da se na prve domaće ljude koji su radili u fabrici gledalo „preko oka“, jer su radili za Nijemce.

Zejnil Suljkanović je rođen u Lukavcu, njegov je otac jedan od prvih radnika Fabrike sode (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Međutim, otac se nije osvrtao na okolinu. Prvi je u Lukavcu u kuću donio sat, one vekerice nekadašnje, kako smo ih zvali“, priča nam Suljkanović uz ilustracije koliko je prihvatanje drugačijeg donijelo razvoj u lokalnu zajednicu i dobrobit domaćem stanovništvu.

Zbog historijata nastanka grada i razvoja zajednice, Lukavac su, kažu naši sagovornici, nekada zvali „Mali Beč“.

Suljkanović kaže da se profesorom Sakićem bori kako bi vlast više pažnje obratila očuvanje kulturnog blaga.

Pored starog jezgra grada i zaostavštine stranaca, navodi kao primjer zaostavštinu nekada poznatog Lukavčanina, Ahmeta age Kovačevića, zvanog Ahmetaga, koji je u Lukavcu, osim mekteba i džamije, napravio i prvu građansku školu za domaće stanovništvo.

„Lično sam se angažovao da se ostaci građevina sačuvaju kao kulturni spomenici, iako sam  bio komunista, međutim, nisam naišao na razumjevanje. Škola danas propada i mjesto je gdje se okupljaju beskućnici“.  

KOMŠIJA MU POVJERIO NA ČUVANJE SVU IMOVINU

Uprkos svemu, Suljkanović kaže da Lukavac i danas ima obilježja historije koju baštini.

Gradsko groblje Lukavac (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Nemam podataka da bih upoređivao s drugim sredinama, ali Lukavac je i danas zadržao tu osobinu multietničnosti. Bez obzira da li se neko krsti ili poštuje polumjesec i zvijezdu, vjeruje u Boga ili Allaha, ali važno je kakav je komšija sa komšijom. Imam ja tu i pravoslavaca i katolika. Niko nikoga ne gleda kroz vjeru. Ovih dana je jedan komšija, nakon što je ostao bez majke, otišao u Njemačku. Ostavio je meni da čuvam sve što ima. Niko nikoga ne gleda kroz vjeru, gleda ga kao čovjeka. Lukavac je po tome uvijek bio karakterističan“, kaže za Megafon Zejnil Suljkanović.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba 

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.