Nedjelja, August 18

Kad svako pljačka svoj narod

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kad svako pljačka svoj narod

 

 

 

 

Piše: Nedžad Kušljugić

Mostarski Aluminij prestao sa radom, propao, radnici na ulici. Samo deceniju prije, ova bi rečenica mogla biti izrečena jedino u kontekstu neke „prognoze“ autora Nadrealista, nikako kao surova stvarnost koja se upravo događa.

Kad šutiš dok drugima otimaju…

Predratni DP Aluminij Mostar sa tadašnjim kapitalom od skoro 1,5 milijardi maraka, matematičkim akrobacijama Mije Brajkovića, planski podržan ratnom i poratnom hercegbosanskom politikom, politikom HDZ-ova s obje strane granice, šutnjom radnika i drugih upućenih u procese terotorijalno-ekonomskih podjela, privatiziran je, a početni kapital smanjen je najprije na 310 miliona KM, a nakon toga i za još skoro 139 miliona obaveza.

Dok se energija usmjeravala na obračunsko obezvrijeđivanje državne imovine, dok se prebrajala demagoška lojalnost ideji hrvatstva, nije bilo vremena za racionaliziranje proizvodnje, modernizaciju postrojenja, edukaciju zaposlenika, zapošljavanje najsposobnijih, analize, planiranja, projekcije, biznis planove, gotovinske tokove.

Ko će brinuti o ovim pitanjima, kada se ionako očigledno moglo dobro živjeti od nacionalizma. I to odlično.   

Niko se nije „zamarao“ pitanjem da li su te pare bile zarađene, zaslužene, čije su?

Većini radnika Aluminija nije bila sporna privatizacija Aluminija kada su dobili 97 miliona kapitala u vidu radničkih potraživanja iskazanih kroz obračunatu platu tokom ratnih godina do momenta privatiziranja u predratnom iznosu, kao da je fabrika radila. Iako Aluminij u ratu nije radio.

Takođe im nije bilo sporno da je od ovih 97 miliona, 91 milion kapitala pripao Hrvatima, a samo 6 miliona Bošnjacima.

U to vrijeme su mislili da se HDZ BiH brine za njih, odatle tako skoro plebiscitarna podrška HDZ-u u Hercegovini. U isto vrijeme neekonomičnim poslovanjem smanjivao se „poklonjeni“ kapital radnika koji toga nisu ni bili svjesni. Pojeli su ga dodijeljivani poslovi ili zapošljavanja podobnih, nezarađeni menadžerski bonusi, direktne ili indirektne donacije politici.

Danas se vrijednost imovine Aluminija procjenjuje na oko 156 miliona KM, dok dugovi iznose više od 400 miliona KM. Reakcija radnika Aluminija su protesti ispred zgrade HDZ-a  u Mostaru uz povike „Lopovi“ i „Dragane lopove“. Međutim, realnost je sljedeća: radnici Aluminija svoje dionice danas mogu „okačiti mačku o rep“.

Ono što je za radnike Aluminija danas jedino izvjesno je da će u sljedećih godinu dana primati tristotinjak maraka naknade za nezaposlene.

Jučer je svoju podršku Draganu Čoviću (HDZ BiH) izrazio Milorad Dodik (SNSD) naprasnom posjetom sjedištu HDZ-a BiH u Mostaru. O temi razgovora javnost nije obaviještena.

Kako je HDZ BiH sa Čovićem radio u Hercegovini, Dodik to isto radi u bh. entitetu Republika Srpska.

Nakon što je uz blagonaklonost međunarodne zajednice 1998. godine Dodik dospio u vlast, kao premijer RS-a prodao je Telecom Srpske, Rafineriju nafte Bosanski Brod, Rafineriju ulja Modriča, Fabriku glinice Birač.

U godinama nakon toga RS se kontinuirano zaduživala pa je prema podacima Centralne banke BiH za 2018. godinu javni dug RS iznosio 5,2 milijarde KM. Imajući u vidu činjenicu da prema popisu iz 2013. godine u RS-u živi 1.228.423 stanovnika dolazimo do podatka da je prosječna zaduženost RS po stanovniku 4.233 KM.

Prosječna zaduženost po stanovniku u FBiH iznosi 2.613 KM.

Samo u ovoj godini Vlada Republike Srpske predvidjela je izdavanje garancija javnim preduzećima i institucijama u RS-u u iznosu od 800 miliona KM koje se odnose na izgradnju hidroelektrana Bistrica, Janjina i Buk Bijela, za solarne elektrane i vjetropark Trusina, za remont i modernizaciju termoelektrana, za potrebe izgradnje bolnice „Sveti apostol Luka“ Doboj, zaduženje Fonda zdravstvenog osiguranja RS i zaduženja bolnica u u Gradišci i Sokocu.

Sve ove garancije dodjeljuju se javnim preduzećima i ustanovama koje svoj princip poslovanja ne uspostavljaju po ekonomskim zakonitostima, već prema principima preraspodjele javnog novca.

U narodu se to zove „presipanje iz šupljeg u prazno“

Dosadašnja praksa u BiH pokazala je da se pri zaduženju zadužuju svi građani BiH, a da koristi od tih zaduženja, bilo kroz zapošljavanja, ili kroz dodjeljivanje investicijskih poslova koja su proizvod tih zaduženja, imaju samo podobni, te će i u ovom slučaju koristi imati uglavnom političko-poslovna elita u RS-u okupljena oko SNSD-a.

Kao što je došlo vrijeme da Aluminij jednostavno ne može biti restruktuiran, tako će i doći vrijeme kada RS više neće biti ekonomski održiva. Politička elita to zna, ali građani to ne znaju. Kad saznaju biće kasno. Kao što je kasno i za Aluminij.

Tada neće biti kredita, niko neće kupovati obveznice, neće biti privrede, kao što je ni danas nema, novca u budžetu neće biti, niti će biti načina da se on nađe.

Danas to građani Republike Srpske ne znaju, kao što ni radnici Aluminija 1997. godine godine nisu znali da im dionice Aluminija neće vrijediti „ni pet para“. Živjeli su u euforiji da se HDZ BiH brine za njih, dok je poslovno politička elita u isto vrijeme, od istih tih radnika-dioničara, izvlačila milione maraka.

Naravno, ni bošnjačka komponenta vlasti nije imuna na podređivanje državnih interesa interesima podobnih okupljenih oko većine političkih partija u dijelovima BiH nastanjenim većinom bošnjačkim narodom. Hidrogradnja, tuzlanski Hak, Željezara Zenica samo su neki od propalih velikih sistema čije je nedomaćinsko poslovanje kumovalo hiljadama obespravljenih radnika na ulicama.

Sve pobrojane firme mogle su biti spašene, dovođenjem relevantnih investitora.

Ali bi se tada politika morala odreći izvlačenja para i uhljebljenja podobnih kadrova u tim fabrikama. Takav proces u BiH je političko-finansijsko-samoubilački i političari po pravilu ne preuzimaju taj rizik.

Kao što je zapadnonjemački ministar ekonomije Ludwig Erhard u junu 1948. ukinuo kontrole cijena, puštajući da kvalitet proizvoda određuje svoju cijenu, doći će vrijeme da se u BiH pojavi neki Erhard koji će biti prisiljen ukinuti kolektivne ugovore, političko utvrđivanje cijene energenata i usluga javnih preduzeća, taksi i naknada i svih ostalih dogovorenih „tarifa“ jer je njihov jedini cilj, kako sada stvari stoje, da se uzme od nepodobnih i dodijeli podobnim.

Ekonomskom katarzom do pameti

Narodima u BiH očigledno jedina katarza koja može pomoći je da im se desi potpuno siromaštvo, kada ostanu bez ičega, ogoljeni i opljačkani do gole kože, ali ne od drugih naroda, već od svojih. Jer današnji politički predstavnici naših naroda ne pljačkaju druge narode, već svoje.

Tada će narodima u BiH biti jasno da su žrtve političkih elita.

Zakon o negiranju genocida, usaglašena istorija u školskim udžbenicima, pristup euroatlanskim integracijama, izborni zakon po mjeri građana, smanjenje uticaja vjerskih institucija na zvaničnu politiku, samo će se po sebi podrazumijevati.

Ali će građani tada imati drugi problem: trebaće im još najmanje deceniju i po života da vrate pare za koje su ih zadužili oni kojima su bezrezervno vjerovali.

Na kraju to nekako život sve „poravna“.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.