Srijeda, Novembar 21

DRŽAVA ZA KASNIJE: Kad siromaštvo postane strateški interes

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Umjesto plaćanja glasača, jeftinije je stvaranje ljudi koji ne glasaju na izborima, tzv. „nevidljivih ljudi“. Poput N.N. supruge alkoholičara nasilnika. Poput N.N. radnika u autopraonici koji ne glasa jer nedeljom mora da radi. Poput penzionerke N.N. koja se skriva od ljudi jer se srami što jede u javnoj kuhinji…

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Još se jedna humana ideja odmah primila u narodu. Zove se Tanjir više, a osmislila je zlatna sarajevska djeca koja ne spavaju mirno dok neko gladuje, dok tone preostale hrane s javnih prijema, grupnih iftara, restorana državnih institucija završi u otpadu. Pa fina djeca, o svom trošku nalaze načine kako da ta hrana dospije do gladnih usta.

Narod zlati što vlast ne uradi

Međutim, koliko god je ideja lijepa i humana a djeca za pohvalu, naš je poraz svaka nova, slična akcija u koju upiru oči desetine i stotine hiljada ljudi. Onih što traže korpe u pekarama i tržnim centrima na kojima piše hljeb za kasnije, hrana za ponijeti, pomozi.ba, pomozi za liječenje male bebe, pošalji sms i pomozi za liječenje…

Zvanični podaci kažu da više od pola miliona stanovnika Bosne i Hercegovine živi ispod granice siromaštva. Šestina je to stanovnika BiH. Davno je to trebalo vlasti da zabrine ali slika bebe na aparatima kojoj hitno treba hljeb ili novac za liječenje ne ostavlja vremena za analize ko je kriv, već traži hitnu reakciju. Pa narod to zlati godinama, brzo i odmah humani ljudi pokrivaju dugogodišnji nerad vlasti, ali i opozicije. Ne mogu ljudi gledati bolesnog da umire, gladnog da prosi, obespravljenog da plače. Ne može više pod kožu.

A oni drugi će eto napokon imati „konekciju“ s narodom, tako što će narod pojesti preostali dio priloga njihovih šnicli. Opet ako se nađe i neki dobri čovjek pa volenterski, o svom a ne budžetskom trošku, sa sve plaćenim akcizama na gorivo i ostalim nametima zbog auta, ostatke hrane brzo dostavi gdje treba dok se nije pokvarila.

I  vjerovatno se oni drugi čude narodu gdje uopće susreću te siromašne ljude?

Zaista, gdje su i ko su gladni koje narod hrani hljebom/kruhom za ponijeti, hranom za kasnije?

Zaista nadrealno zvuči kad kažemo gladni u BiH, jel da? Baš gladni, baš nemaju ni mrvice hljeba?

Kad kažemo gladni u Africi, vidimo golo djete s trbuhom nadutim od gladi kako tumara okolo dok ga muhe grizu.

Kad kažemo gladni u BiH, muk.

Zato što su u nas gladni ljudi odavno postali nevidljivi ljudi. Poneki se i sami skrivaju jer ih je sramota. Njih više od pola miliona. Potencijalnih glasača.

Nije se sistem morao mnogo pobrinuti da ih sakrije, trebalo je samo započeti a život je to sam posložio.

Radnici, penzioneri, domaćice, studenti iz komšiluka

Evo ko su ti ljudi.

N.N. supruga je alkoholičara koji popije zadnju mrvu dječijeg hljeba, iz straha od nasilnika ne pomalja glave iz kuće. Nema ona profil na društvenim mrežama. Nema internet. Zapravo i struju joj isključilo zbog neplaćanja. Ponekad je vide u Službi za socijalni rad, ali i tamo joj traže papir a ona ga nema. Nema jer pred zakonom nije samohrana majka, pošto je u braku. Nije razvedena zato što ne smije da se razvede. Nije žrtva jer nije prijavila nasilje. Nije prijavila da je muž zlostavlja zato što ne smije i ne vjeruje da bi je sistem zaštitio na vrijeme. Nije u stanju socijalne potrebe jer porodična primanja prelaze iznos koji se traži, a papir ne priznaje objašnjenja da taj iznos ne završi za hranu i školovanje djece već za šankom lokalne birtije. N.N. ne prati vijesti jer nema kad i ne zna baš sve, ko je ko u bh. politici niti zna za njihove afere. Nema dodira s političarima. I na predizbornim skupovima oni su na pristojnoj distanci od svjetine. Ne vide oni ko je gladan i čije su cipele jeftine. Iza kulisa su momci iz osiguranja. Ne znamo je li stranačko ili osiguranje iz institucija plaćeno budžetskim novcem. N.N. ne ide na te skupove jer ne smije od muža, a i nije joj ni do čega. Ne glasa na izborima.

N.N. penzionerka, samo jednom dnevno iz stana tiho niz stepenice siđe do prizemlja da uzme obrok u javnoj kuhinji. Ima penziju ali najnižu. I dijabetes, i probleme sa srcem, i visok pritisak, i treba joj posebna čarapa zbog vena, ali zamota nogu maramom. Ima plastičnu kesu iz tržnog centra u kojoj drži sve potrebne lijekove. Kesa je skoro puna. Siđe u prizemlje nečujno u cipelama kupljenim u second handu. Kosa je sijeda ali uredna, natapirana, s obrisima lokni od viklera. Frizura joj izgleda kao i prije 30 godina kada je jutrom išla na posao, sretna što zarađuje za hljeb i što će pod stare dane imati penziju i sigurnost. Životari i skriva se u svom stanu. Čeka da život sam kaže kad je dosta. Ne ide nikome. Sramota je. Nema profil na društvenim mrežama, nema internet, zapravo štedi struju pa i TV pali samo kad je dnevnik. Ne zna ko je ko u politici niti zna za njihove afere. Ne glasa jer nije u kategoriji bolesnih koji imaju pravo na mobilni tim koji bi došao kući, a noge je bole da bi išla sama.

N.N. je zaposlen u praonici automobila. Radi od 8 ujutro pa do kada treba. Sedam dana u sedmici. Zaboga, kakav odmor nedeljom kad ljudi tada najviše peru auta, nedeljom se baš zaradi. Nema bakšiš jer je gazdarica uvela pravilo da klijenti plaćaju uslugu izravno njoj. Plata mu je 500 KM, nema doprinosa. Ako inspekcija dođe, on sjede u čošak i pravi se da čeka da mu se auto opere. Kad ga dijete pita hoće li ići na ekskurziju, sva djeca idu, on ode da prošeta. Dijete ipak ode na ekskurziju. N.N. zna za neke političare, ali samo zato jer su dvije decenije na vlasti. Ne glasa na izborima jer radi nedeljom do kasno, a izbori su uvijek nedeljom.

N.N. je student treće godine elektrotehnike. Da je još dogurati do kraja i eto plate jer njegova se struka straži. Pa da majci uplati sedam dana banje. Muči je kičma, jedva hoda a čeka na listi za banju ima tri godine. Nije položio jedan ispit jer je dobio pitanje za koje nikad nije čuo. Učio iz raznih skripti u kojima tog pitanja nema jer knjiga mu je luksuz. Uči i samo uči. Radio je malo kao konobar, ali onda teže stiže da polaže ispite. Nema curu i raja mu već šapuće iza leđa da je gej. A on kaže bolje je i to već da pričaju da je njonjo i da nikad nema marku, dvije da curu pozove na kafu. Sramota ga je. Zapravo već mašta kako bi, ako bi već diplomirao, mogao onda otići i u neku sretniju zemlju. N.N. ode na izbore, isprati staru majku u kabinu za glasanje, a onda on na svojim glasačkim listićima napiše refren njegove omiljene pjesme. Zamišlja kako će ga sudbina s onom curom što je ne pozva na kafu, možda i spojiti kad se on jednog dana vrati iz bijelog svijeta.

Nevidljivi ljudi

Ovi N.N. ljudi ne prate redovno političke vijesti. Ne znaju dovoljno o Izetbegoviću, Dodiku, Čoviću, Radončiću, Nikšiću, Komšiću. Ali su zato dobili još jednu šansu, da postanu korisnici ostataka hrane koju oni ne pojedu. Tamo negdje, u narodu gdje političari ne zalaze, nevidljivo, kakvi i sami jesu.

Nisu naši političari ni glupi ni naivni. Potcenjujemo ih. Na dušu im stavljamo svašta. Krivimo ih za sve probleme, a oni se i ne brane, jer itekako dobro znaju da što je nevidljivo zapravo i ne postoji.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.