‘TA ĆE DARVIN: Samo u BiH vlast bira glasače

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Ako nam ljevica naredne godine i priredi izborno čudo, previše je očekivati baš dva čuda. Da pobijede i još da miniraju dvije decenije njegovan sistem kontrole koju pozicija ima nad glasačima i njihovim sudbinama. Kroz novčane tokove i zapošljavanjem u javnoj službi i kompanijama, fondovima, prosvjeti, policiji, vojsci, privredi.

Kontrola javnih resursa

Da bi se i ona pasivna polovica glasača „skinula“ sa društvenih mreža bar na sat pa obavila građansku dužnost, između ostalog bi nas i ljevičari koji nevolju vide isključivo u političkoj orijentaciji protukandidata, trebali najprije uvjeriti da žele promijeniti sistem suštinski, a ne samo nastaviti tamo gdje su mrski im desničari stali.

Jer nije više ekskluzivna vijest spisak raspodjele javnih preduzeća, fondova i institucija između koalicionih partnera. Nije bila ni nakon izbora 2010. godine kada su se dogavarali SDP i SDA u Kantonu Sarajevo. Ispostavilo se da je spisak do kojeg je došla potpisnica ovih redova bio precizan u bobu. Uzeo je SDP sebi dio kolača, ali nije mnogo dirao u zatečeni poredak snaga. A upravo je to suštinska promjena koja se od njih očekivala.

Uzrok svih uzroka duboko korumpiranog, nepotističkog, diskriminatorskog sistema jeste upravo „demonstracija vlasti“ kroz kontrolu javnog novca. Sarajevski kanton je ovdje samo uzorak priče, a SDP se „dokazao“ tada kao i Demokratska fronta (DF) kasnije, pa i još poneki crveni i narandžasti s velikim ambicijama da ruše zelene.

Težnja za kontrolom javnih resursa i novčanih tokova svojstvena je i mnogo uređenijim državama od naše, ali samo je u nas normalno, nekažnjivo, da i direktora osnovne škole delegira stranka kojoj je pripao resor obrazovanja u tom kantonu. Pa onda direktor zapošljava a, uz časne izuzetke, zaposleni i njihove familije postaju zahvalni „simpatizeri“ stranke.

Jednako je tako i u javnoj upravi, privredi pa čak i sportu.

Međutim, po sistemu samo viči eto vuka, u predizbornoj kampanji nam ljevica ne nudi garancije da će dokinuti sadašnji sistem. Ne nude se suštinske izmjene izbornog sistema, a takav je da pogoduje i jednima i drugima. Mnogima omogućava da uopće budu dio vlasti.

Foto: Predsjedništvo BiH

U BiH je moguće da u predsjedničkim foteljama sjede Mladen Ivanić (PDP), Dragan Čović (HDZ BiH) i Bakir Izetbegović (SDA) s minornom podrškom glasačkog tijela.

Ivanić je od prijavljenih 1.173.777 glasača u  Republici Srpskoj osvojio 317.799 , što je 27,07 posto glasova. Od 1.897.831 registriranog glasača u Federaciji, 247.235 ih je glasalo za Izetbegovića, a 128.053 za Čovića. Dobili su ukupno 375.288 glasova ili 19,77 posto podrške.

Dakle, dovoljno je prethodno „odnjegovati“ prosječno 25 posto glasača koji će sigurno izaći na izbore i eto pozicije. Vladajuće koalicije u entitetima funkcioniraju s 28, odnosno, s 18 posto podrške glasačkog tijela.

Prema izvještajima CIK-a izlaznost na izbore 2010. godine bila 56,52 posto, a 2014. godine 54,47 posto. Ako ovim poražavajućim procentima dodamo još i podatke o diskriminaciji prema nekonstitutivnim narodima, demokratija je u nas zaista vladavina „ogromne manjine“. A već su nas i ubijedili da je to normalno, nepromjenjivo.

Bosanskohercegovački političari čak su se drznuli da ignoriranjem provedbe odluke u predmetu „Sejdić i Finci“ ismijavaju Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.

Analizom Izbornog zakona kao i prijedlozima izmjena koje nudi HDZ BiH, jasno je da političke stranke ne žele pravičan zakon, nego žele učvrstiti i ozakoniti svaki budući status i „izborni plijen“.

Najeklatantniji primjer je HDZ-ovo preferiranje izborne baze u Hercegovini, u potpunosti ignorirajući Hrvate koji žive u kantonima gdje su manjina.

Ništa bolji odnos prema građanima nemaju ni stranke koje očekuju podršku bošnjačkih glasača samo što to glasačko tijelo nije teritorijalno iscrtano. Ali i bez mapa, „narod zna“.

U Republici Srpskoj je sve „transparentno“.

Oštriji kriteriji za izborne kandidate

Političke partije, ma koje socijalne orjentacije bile, očigledno savršeno međusobno funkcioniraju dok narode i građane usmjeravaju na bitke jednih protiv drugih.

Predstavnici međunarodnih, odnosno, evropskih institucija u BiH odavno se ne miješaju u domaće poslove.

I od bankrota smo daleko, ali osim da dotaknemo dno u finansijskom smislu, šta bi još drugo moglo uzdrmati sadašnji vladajući sistem? Bunt roditelja djece kojima su iznosane rođakove cipele jedina opcija? Neće, jer rođak može valjati.

Ali ko zna, možda i ne bude tako. Možda se dogodi i treće, najvažnije čudo, pa dobro uporede svoje i tuđe cipele. Još da se poneki diskonektuju s društvenih mreža sat vremena pa pravac glasačko mjesto. Pa onda u intimnosti kabine za glasanje i svojim i tuđim rođacima sve po spisku.

Ali prije toga BiH treba zakon u kojem se legitimnost organa vlasti ostvaruje brojem glasova, s ograničavanjem donjeg praga koji mora biti većinska izborna podrška. Političke stranke treba okrupniti, također kroz povećanje izbornog praga i što je suština slobodnih i demokratskih izbora, svim građanima pružiti jednaku mogućnost da biraju i da budu birani.

Megafon.ba