STOP FEMICID (2) Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli: Što hitnije represivno djelovati prema nasilnicima

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Da je Nizama Hećimović, žrtva femicida, bila smještena u sigurnu kuću, pod nadzorom profesionalaca, sa video i tehničkom zaštitom, a ne kod rodbine, da li bi sve završilo drugačije? Ovo pitanje, vjerovatno, mnogi sebi postavljaju. Bolno je, i kod porodice može da izazove dodatne traume, ali profesionalci u sistemu zaštite žrtava nasilja u porodici to su propitivanje shvatili kao nužnu obavezu.

RAD NA POBOLJŠANOM HODOGRAMU

Megafonu su iz Centra za socijalni rad u Gradačcu, nakon ubistva u augustu, odgovorili da su reagirali i da su nakon prijave nasilja posredstvom policajaca ponudili žrtvi smještaj u sigurnu kuću, ali da se ona opredijelila skloniti kod svoje familije. I tu su nadležnosti Centra bile završene. Niko nikoga ne može prisiliti da ide u sigurnu kuću i to bi se kosilo sa ljudskim pravima žrtve, ali je ostao veliki upitnik šta se ipak moglo. I to pitanje nije samo za pomenuti Centar već sve ustanove, institucije, pojedince u sistemu zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici, ali i porodice žrtve.

Pri tome ne smijemo zaboraviti da smo patrijarhalno društvo i da žrtve zbog straha od stigme često pribjegavaju tome da problem „ostane u porodici“, pretpostavljajući da im se ništa loše neće dogoditi.

Događaj iz Gradačca je ukazao na potrebu snažnije kampanje informiranja i institucija ali i žrtava, o njihovim pravima, mogućnostima, rizicima, ali i potrebe poboljšanja nedorečenosti u propisima i postupanjima.

Nakon događaja u Gradačcu, predstavnice Sigurne kuće iz Tuzle, koju vodi Udruženje Vive Žene, pozvane su od lokalnih vlasti i ustanova u Gradačac, na sastanak, i od njih je zatraženo mišljenje šta se u protokolu intervenisanja tokom hitnih situacija može popraviti.

Protokol intervencije u slučaju nasilja u porodici postoji. Udruženje Vive Žene Tuzla je još 2009. pokrenulo inicijativu da se donese takav protokol, koji podrazumijeva obaveze i ulogu svih u lancu sistema podrške žrtvama nasilja.

Danijela Huremović, socijalna pedagogica, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli koju vodi Udruženje Vive Žene, jedine takve u Tuzlanskom kantonu, kaže za Megafon da je Protokol tada, pored njihovog Udruženja koje pruža psihosocijalnu zaštitu, potpisalo i Ministarstvo unutrašnjih poslova TK, Ministarstvo za rad i socijalnu politiku i povratak, Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo pravosuđa i uprave TK.

„Mi smo sada svjesni da bi taj protokol mogao biti unaprijeđen, odnosno, dorađen mjerama i aktivnostima koje su se dogodile od tog perioda, 2009. godine. Dogovorili smo da će se raditi na protokolu. Od 2014. godine postoje protokoli i na lokalnom nivou, koje su potpisale lokalne institucije, centar za socijalni rad, policijska stanica koja je nadležna, dom zdravlja, lokalna uprava, općina ili grad. Protokol sačinjava sve što je predviđeno zakonima i podzakonskim aktima po kojima postupaju nadležne institucije. Bio je to period umrežavanja profesionalaca, održane su brojne edukacije.

Taj protokol je neka vrsta hodograma, kako i koja institucija prva treba da reaguje, kad se uključuje centar za socijalni rad, šta je uloga obrazovnih institucija, u smislu prijave nasilja u porodici, i da svi imaju informaciju da postoji sigurna kuća za žrtve nasilja, da postoje ambulantni tretmani, psihosocijalni tretmani u okviru rada udruženja Vive Žene“, kaže Huremović.

O pitanju, da li su posljednji tragični događaji precizirali praznine koje bi se mogle poboljšati, Huremović kaže da je teško govoriti o detaljima. Okrivljavanje bilo koga u lancu postupanja ne doprinosi ničemu i to nikome nije cilj, već je cilj popraviti i poboljšati hodogram te spriječiti eventualne tragedije.

„Sigurno je da ima praznina, teško je o tome govoriti, ali ni to se ne može pripisivati Protokolu, zna se šta su mjere koje mogu da se poduzmu i da se više apeluje. Suština je kako apelovati, kako ljude motivirati da ozbiljnije shvate nasilje u porodici i da adekvatnije odgovaraju na nasilje u porodici, da poduzimaju sve one mjere koje su predviđene zakonom“.

Sjedište Udruženja Vive Žene u Tuzli (Foto: N.Š.K./Megafon)

Komentirajući situaciju iz Gradačca i odgovarajući na pitanje da li je neko, na bilo koji način, mogao učiniti više, utjecati na odluku žrtve da se ipak skloni u sigurnu kuću, Huremović prije svega podsjeća na činjenicu da je za ubistvo odgovoran samo onaj ko je ubistvo počinio.

„Da žrtva može i minimum da pretpostavi onoga što bi se moglo desiti ona bi potražila drugu vrstu pomoći. Niko u trenutku kada se dešava nasilje ne može pretpostaviti koji je krajnji ishod i šta može biti u nečijoj svijesti pa da se odluči na takav čin. Pretpostavljam, jer nemam informacije koje vi imate, ali ako joj je bio ponuđen smještaj a ona odbila, ne postoji mogućnost prisile niti, da se tako izrazim, nagovaranja nekoga. Postoji motiviranje i ohrabrivanje žrtve, ali krajnju odluku donosi žrtva.

Mi smo još uvijek patrijarhalna, konzervativna sredina gdje se odlazak iz porodice u neku instituciju smatra sramotom. Otići će radije kod članova porodice, oni su joj neka vrsta sigurnosti, ali teže se odlučuju za odlazak u sigurnu kuću. Bez obzira što se mi zaista potrudimo da približimo korisnicama šta znači sigurna kuća, da zna da će ovdje imati približne uslove kao kod svoje kuće, da su troškovi boravka besplatni, da ima potpunu zaštitu od počinioca, ali žene se ipak teško odlučuju na sigurnu kuću“.

Jedan od načina, kaže naša sagovornica, da se utiče na korisnice je i medijska kampanja, kroz koju se mogu razbiti predrasude prema ustanovama kakve su sigurne kuće.

U sigurnoj kući se svaka sumnja prijavljuje policiji, a na svaku dojavu policija odmah reagira.

„Ne čekamo krajnji ishod, da neko dođe da razvaljuje vrata, da pokuša da uđe nasilno, za svaku najmanju sumnju da je počinilac tu, ili da je poslao nekog da vidi žrtvu, obavještavamo policiju. Policijska stanica Istok koja je nama najbliža zaista najhitnije postupa po prijavi“, kaže Huremović.

Zato se, kaže, radi na tome da tema stalno bude prisutna u javnosti i vidljivo je u javnosti da su se svi koji trebaju, angažirali da urade sve što je moguće, da se uradi više i bolje, da se osmisle nova rješenja u zaštiti žrtava i prevenciji femicida.

„Puno ozbiljnije se pristupa problemima. U tom smislu smo u augustu imali i povećan broj zahtjeva za smještaj u Sigurnu kuću. Nakon što se desio slučaj u Gradačcu, imali smo najmanje 20 zahtjeva za smještaj“.

Kaže i da, ukoliko žrtva ne dolazi sa područja Tuzlanskog kantona, vrata su otvorena za sve zahtjeve i uvijek iznađu način da pruže podršku i pomoć.

„Sva briga o žrtvama nasilja je ostavljena policiji, Centru za socijalni rad i kad se smjeste ovdje, Udruženju građana Vive Žene. Trebala bi biti malo veća sistemska podrška, porodice ali i društva, u smislu da se što hitnije poduzmu represivne mjere prema počiniocima nasilja koje su itekako predviđene zakonima, da se odmah traži zahtjev za izricanje zaštitnih mjera. Mogu se izreći zaštitne mjere počiniocu nasilja, što se u našim slučejevima pokazalo dobrim. Počinilac koji dobije zabranu približavanja, sigurno, niti jedan nije došao ovdje da uznemirava. Također, što hitnije se treba pristupiti poboljšanju procedure dokazivanja krivičnog djela nasilja u porodici koje može polučiti određene kazne za počinioce. To podrazumijeva ozbiljnost pristupanju prijavi nasilja u porodici i sigurnost za žrtvu, poruku da je sistem odmah, hitno i adekvatno odgovorio. A, također je to i poruka počiniocu da ne može baš tako da se ponaša, kako je mislio da može. Jer onda kad smjestimo žrtvu u sugurnu kuću, a prema njemu se ne poduzmu adekvatne zakonske mjere, kakvu poruku mu šaljemo“, kaže naša sagovornica.

Kako bi se ohrabrile potencijalne korisnice, razbio strah od stigme i dodatni stres žrtve nasilja od pomisli na smještaj izvan porodice, u tuzlanskoj Sigurnoj kući ništa nije prepušteno slučaju i počevši od prijema žrtve, sa ženama konstantno radi stručni tim.

Zvjezdana Aličić je pedagoginja – psihologinja u ovoj Sigurnoj kući, savjetnica je za psihosocijalnu terapiju. Kaže za Megafon da žrtvu dočeka prijemni tim sačinjen od pravnice, socijalne radnice, psihoterapeuta, medicinske sestre.

Opisala je kako izgleda prvi kontakt sa korisnicama koje obično stignu uznemirene, gladne, iscrpljene. Prijemni tim pokušava u Sigurnoj kući pružiti osjećaj žrtvi da je došla na mjesto gdje se može osjećati sigurnom.

Zvjezdana Aličić, psihologinja- pedagoginja u Sigurnoj kući u Tuzli, Udruženja Vive Žene (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Obično žene odlože svoje stvari i počnu pričati svoju priču, ali vrlo kratko i u segmentima nam daju informacije o rizičnosti situacije u kojoj su se našle, vezane za počinioca nasilja. Dođu veoma ranjive, pod stresom, treba im vremena da ispričaju šta su preživjele.

Koliko im vremena treba da se smire, to je individualno. I ako počnu drhtati, to je dobro, jer znači da se žena oslobađa napetosti“, kaže Aličić.

„Kada osoba dođe i kada zna da preko puta nje sjedi neko, profesionalac, kojem može iznijeti sve ono što je prošla u životu i može reći, počevši od osnovnih stvari, šta joj treba, da je neko vidi, čuje, kada zna da je sada na sigurnom, već se mijenja ta situacija i u tom sigurnom okruženju, unutar sebe i preko puta sebe, žrtva već postaje drugačija. Neke naše korisnice su išle kod sestre, kod rodbine, kod prijateljice, negdje su se skrivale, ali to nije bilo to. U suočavanju sa traumom nisu na adekvatan način vođene. Većina njih i ne zna koje su sve vrste nasilja i da to jeste nasilje. Primjera radi, psihološko, socijalno, ekonomsko“.

SNAGA ZA VAŽNE ODLUKE

„Tako da je veoma važno da dođu i da, ako ne mogu doći, barem ambulanto rade sa našim terapeutima, jer to mijenja njihove resurse i samopouzdanje, samostalnost, sigurnost“, kaže pedagoginja – psihologinja Zvjezdana Aličić.

Kroz dvodecenijski rad sa korisnicima sigurne kuće, Aličić kaže da se osvjedočila da brojne žene, kroz terapeutske tretmane, nakon određenog vremena nauče da postave granicu i steknu snagu i samopouzdanje da načine sopstvene izbore, izvan okvira u kojima su trpile nasilje.

Istraživanje Megafon.ba pod nazivom „Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici“ je izrađeno uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM)  i  Institute for Democracy  and  Mediation  (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj je isključiva odgovornost Megafon NDN d.o.o. Tuzla i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

 Megafon.ba