Proizvodne firme i građani kreditiraju trgovce u maloprodaji

Piše: Nedžad Kušljugić

Državi i političarima populistima puna su usta podsticaja proizvodnje a analiza fiskalnih propisa i prakse pokazuje da su, kada je riječ o primjera radi plaćanju PDV-a, proizvođači ili uslužna preduzeća u nepovoljnom položaju u odnosu na trgovce u maloprodaji, ugostitelje, prevoznike putnika i druge privrednike koji svoja potraživanja naplaćuju odmah.   

Nekima majka, nekima maćeha

Prema Zakonu o finansijskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) rokovi za izvršenje obaveza u poslovnim transakcijama između poduzetnika mogu se definisanisati ugovorom do 60 dana, a ako nisu ugovoreni, tada je rok za izmirenje obaveze dužnika 30 dana od dana kad je roba ili proizvod isporučen ili usluga realizovana.

S druge strane, Zakon o PDV-u BiH je neumoljiv kada je u pitanju plaćanje obaveza za PDV i to do 10 – tog u mjesecu za prethodni mjesec, pri čemu obaveza PDV nastaje u jednom od tri slučaja koji se prvi desi: izdata je faktura, izvršena je usluga, odnosno roba ili proizvod su isporučeni kupcu i u trećem slučaju naplaćen je avans, pri čemu zakon ne uvažava činjenicu da li je proizvod, roba ili usluga po fakturi i naplaćena.

Ovakvim neusklađenostima zakonskih rješenja oštećen je veliki broj pravnih lica, prije svega onih koji se bave proizvodnjom, prodajom na veliko ili uslugama, koji uglavnom rokove naplate potraživanja imaju 30, a često i 60 dana, dok su privilegirani svi privredni subjekti koji se bave maloprodajom.

U slučajevima maloprodaje, primjera radi, trgovci od kupaca naplate PDV u momentu prodaje, dakle odmah, a izmiruju obavezu za PDV u najboljem slučaju za njih za 40 dana, a u najgorem za 10 dana, što znači da ih država, odnosno građani za plaćeni PDV besplatno kreditiraju za period između 10 i 40 dana.

S druge strane proizvodne ili uslužne djelatnosti prodaju proizvode ili fakturišu situacije koje će naplatiti za 30 dana, a rok za plaćanje PDV-a po fakturi ili situaciji je 10 dana. Dakle, ovi privredni subjekti, da bi ispoštovali zakonsku obavezu moraju platiti dospjeli PDV iz sopstvenih rezervi ili se kratkoročno zadužiti i platiti kamatu na ovo zaduženje.

Maloprodajna preduzeća takođe u veleprodaji nabavljaju proizvode često ugovarajući rokove od 30 ili 60 dana, iako je njihova naplata za njih trenutna. Jasno je da maloprodajna preduzeća ne mogu svu nabavljenu robu prodati odmah, ali je ipak činjenica da su privilegirani jer će određeni broj proizvoda prodati mnogo ranije nego što će iste te proizvode platiti proizvodnim preduzećima ili trgovcima u veleprodaji.

Najparadoksalniji je primjer firmi iz oblasti prevoza putnika.

Ova preduzeća putne karte uglavnom naplaćuju odmah, a u nekim slučajevima kao što je prodaja mjesečnih karata i unaprijed za tekući mjesec, u okviru kojih i u ime države naplate PDV od kupaca. S druge strane, državi plate PDV tek za 40 dana u slučajevima kupovine mjesečne karte prvog dana tekućeg mjeseca za koji karta važi.

I pored toga neki prevoznici putnika su među najvećim dužnicima PDV-a.

Slična je situacija kada je u pitanju i Zakon o porezu na dobit FBiH jer ni ovaj zakon ne uvažava činjenicu da li je faktura naplaćena, već je osnovica za plaćanje dobiti izdata faktura ili isporučena usluga u fiskalnoj godini, umanjena za poslovne rashode neophodne za realizaciju tih prihoda.

Na osnovu ostvarene dobiti u prethodnoj godini plaća se mjesečna akontacija u 12 obroka u tekućoj godini. Istina, rokovi za plaćanje poreza na dobit su malo fleksibilniji pa predviđaju plaćanje poreza na dobit najkasnije 20 radnih dana od dana podnošenja porezne prijave. Prijava se podnosi najkasnije 30 dana od dana podnošenja finansijskih izvještaja, dok se akontacija poreza na dobit plaća do kraja tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, ali i u ovom slučaju kod maloprodajnih preduzeća ostvarena dobit direktno je povezana sa naplatom, pa navedeni rokovi omogućavaju im i u ovom slučaju besplatno kreditiranje od skoro 120 dana kada je u pitanju porez na dobit, odnosno 60 dana kada je u pitanju akontacija poreza na dobit.

Cijenu plaćaju zaposleni

Ovakav privilegirani finansijski položaj jednih u odnosu na druge u praksi znači da proizvodna ili uslužna preduzeća koja nemaju sredstava osim onih čiju naplatu tek očekuju, nerijetko kasne sa plaćanjem obaveza što uzrokuje nelikvidnost firmi.

Najčešće cijenu ovakve fiskalne politike plaćaju zaposlenici kojima zbog tih razloga poslodavci kasne sa isplatama plata.

Megafon.ba