Četvrtak, Juni 20

POSTHAŠKA ISTINA: Svi smo mi zločinci

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Piše: Nedžad Kušljugić

Reakcije bosanskohercegovačke i regionalne javnosti na dvije „velike“ haške presude u samo sedam dana, nepravosnažnu Ratku Mladiću, a potom i konačnu hercegovačkoj šestorki, ostavile su za sobom do sada najveće moralne ruševine po kojima skoro tri decenije rovare narodi bivše Jugoslavije.

Kad nestane ljudskosti

Dokazali smo do sada najteže dokazivo, da se i pravda može gledati  iz različitih uglova i da ima više lica i tu je valjda naš kraj. A mogao je biti početak. Međutim, zakazalo je poštovanje prema sistemskim vrijednostima i zakazala je odgovornost za javnu riječ koja će imati historijski značaj.  

Najviše je zakazala ljudskost!

Kad je Slobodan Praljak „hrabro“ sebi sasuo u grlo cijankalij, postade hrvatski svetac. Mučenik, žrtva pravosudne, svjetske zavjere protiv domoljuba. Žrtve su sklonjene sa scene, a svjetlost reflektora usmjerena na Praljkov unezvijereni pogled u daljinu dok ispija tečnost iz bočice koju mu je „prijatelj“ prošvercao u zatvor.

Za „bošnjačku javnost“ Praljak je kukavica, zločinac, cirkusant s čijim se duhovitim fotomontažama i vicevima zabavljaju narodi i narodnosti po društvenim mrežama.

Srbi, uz časne izuzetke, uglavnom šute. Srbi su, opet uz časne izuzetke, svoju istinu ispričali uglas nakon presude Mladiću.

Praljkov mozak, za čije je stanje bio zadužen dobro plaćeni psiholog Haškog tribunala, mada posljednji put i među zatvorskim zidinama, opet je imao priliku iscrtavati teritorije. Doduše u Hrvatskoj, a ne BiH i to onu koja će nakon kremiranja biti zasuta njegovim pepelom.

Nema kajanja, nema pomena žrtvama, samo veliko JA.

Kad se ubilo JA, krenuo je kolektivni moralni suicid. Ali ne samo među domoljubima u Hrvatskoj već u mnogo širem kontekstu.

Ubila se najprije inteligencija. Kolektivno i za sva vremena.

Potom su se ubili pojedini novinari i medijski radnici. Objektivnosti je nestalo i tu je profesionalizmu kraj. Nema opravdanja. Nema povratka. Tačka.

„Ja sam Ratko Mladić“ piše urednica javnog medija, a  finansiraju je ljudi kojima je Mladić bio dželat! Novinar koji živi i radi u BiH za naslovnu sliku na facebook profilu postavlja grb tzv. Herceg- Bosne!

„Heroj“ sa šajkačom na glavi i istaknutom kokardom javno priča kako zna da vozi tenk, naučio u ratu! Psuje mater balijsku.

Tada su, dakle, na red došli ljudi. Cijankalij je djelovao snažnije nego je Praljak mogao znati. Ljudskost je stradala u samo nekoliko minuta. Žrtva opravdava zločin počinjen nad „njihovima“, opravdava ga zločinom nad „našima“.

Drugi se pitaju, a šta je sa „njihovim“ žrtvama. Veliko je i opravdano to pitanje, ali da li je pravi trenutak?

Pitanje se adresira Bošnjacima, ali ne i istim onim političarima koji plaču, odnosno, likuju. Ne pita se tužioce. Zašto ne istražuju smrt svake žrtve, ma kako se zvala?

Šta znači zatvaranje Haškog tribunala, da više nema suđenja za ratne zločine počinjene u BiH?

Samo političari nisu zakazali. Ponašali su se upravo onako kako se moglo pretpostaviti. Sadržaji presuda su temelji na kojima su pojedini izgradili svoju političku moć i bogatstvo. Osim rijetkih domaćih i hrvatskih, ostali su redom ogorčeni presudama. Nepravedna je, netačna je, presuda je uperena protiv vascijelog hrvatskog, odnosno srpskog naroda na Balkanu. Presude su i „đavolja djela“, kažu pojedini crkveni velikodostojnici.

Članovi Predsjedništva se još uvijek mlako rukuju, ali okreću glavu jedan od drugog.

A najviše su krivi Bošnjaci čije su kosti, ožiljci na tijelu i traume bili dokazi u Hagu. Kao da su oni presudili, a ne međunarodne sudije. Znaju čestiti Hrvati i Srbi da to baš nije tako.

Šta reći kada osoba od 65 ili 70 godina, koja je rat u BiH gledala na TV-u u odobnom domu u Australiji ili Kanadi, bez trunke srama, bez analize rečenog, iz topa kaže: „Nisu krivi!“. Bez znanja šta piše u optužnici, odnosno presudi, šta je rečeno pod zakletvom u izjavama stotina svjedoka, šta piše u hiljadama ispisanih stranica svedočanstava i dokaza. Postavlja se pitanje u kojem mentalnom smeću ti ljudi žive?

Zašto pljuju i po „svojima“, časnim Hrvatima i Srbima kojima ljudskost nije dozvoljavala da okreću glavu od zločina, nego su riskirali život svoje djece krijući od dželata tuđu djecu?

Kako je moguće da nema empatije za žrtve, za najstrašnije priče o klanju, silovanju djevojčica pred očima roditelja, o ponižavanjima, mučenjima, iscrpljivanja glađu..?

Odakle potiče vjerovanje da je sve to samo laž i dio zavjere? Odakle hrabrost da se to javno kaže? Da se nekažnjeno kaže i da se Haški sud sa brojnim timom svjetski priznatih stručnjaka uhvatio u zavjereničko kolo.

Da li je PTSP u pitanju ili su haški tužitelji zaista napravili propust pa u optužnicama izostavili navesti da je i ljudski um bio legitimni vojni cilj?

Moralni zločinci

Uz sve propuste, Haški tribunal je učinio historijski važnu stvar, izveo na čistac priče kojih bi se domaći sudovi teško prihvatili. Otkrio nam je, također, da nema te univerzalne istine koja je važnija od naših sitnih interesa.

Valja to prikriti suosjećanjem za zločince, možda zato što pojedini misle „ako je njemu suđeno, mogao bih i ja doći na red?“.

Nažalost, na Balkanu fašizam nije poražen. Bit će kad se razračunamo sa našim „unutrašnjim neprijateljima“, „našim zločincima“ i ne samo ratnim, već i moralnim, u likovima političara, kvazinovinara, kvaziintelektualaca. Kad ih se izvuče iz skrovišta, iza leđa naroda i izvede na čistac, nazove imenom i prezimenom i odrede im se zaslužene adrese. Zatvorske.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.