Petak, 19 Aprila

Ne vucite me za jezik, znam ja kome je bio rat a kome brat

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dok gleda kako ljudi dobivaju poslove, funkcije, stanove, kako im se grade kuće, naša sagovornica u svom kućnom arhivu slaže odbijenice za pomoć koju je tražila od resornih ministarstava i brojnih boračkih i udruženja porodica šehida.

Autor: Nermina Šunj – Kušljugić

Jasmina Malagić Behadarević je 43-godišnja Tuzlanka, kćerka poginulog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), iz porodice koja je za odbranu domovine dala još dva života. 

Jasmina je nezaposlena majka dva lijepo odgojena dječaka od devet i pet godina. Zaradi nešto novca od prodaje „motanih cigara“.

O odnosu prema pojedinim porodicama poginulih boraca za Megafon.ba kaže da bi od 1992. godine, kada je kao 15 – godišnja djevojčica ostala bez oca i sa tri maloljetne sestre i bolesnom majkom prepuštena na nemilost sistemu i ljudima, mogla svašta reći ako je neko bude vukao za jezik.  

„Koliko si teška“

I danas je na kraju reda za čekanje i tvrdi da nikada nije imala podršku koju imaju pojedini članovi šehidskih porodica, za što se izdvajaju stotine miliona maraka iz budžeta.

„To je samo za pojedine, a za mene ne znači ništa, samo nešto što piše na papiru da imam pravo. I šta mi vrijede neka prava kad više nisam dijete. Imam 43 godine“, kaže Jasmina.

Jedino je u firmi u kojoj je prije rata radio njen rahmetli otac, bivšem preduzeću Gradski i prigradski saobraćaj Tuzla, uspjela dobiti posao. Međutim, nakon skoro 23 godine radnog staža, s privatizacijom i dolaskom novih, tranzicijskih vlasnika, proglašena je tehnološkim viškom.

U kućnom arhivu slaže odbijenice za posao i za zahtjeve za pomoć koju je tražila od brojnih udruženja i resornih ministarstava. U četrdesetim godinama i sa skoliozom koja će je pratiti za života, nema ni poslodavaca koji joj žele ponuditi posao.

Kada je digla ruke od svega i pokušala ostvariti pravo na invalidsku penziju, kaže Jasmina, pitao je jedan od onih koji o tome odlučuju, „koliko si teška“.

„Lijepo me, otvoreno čovjek pita koliko sam teška. Kažem, pa jedno 48, 49 kila, nisam se skoro vagala. Kaže mi on, nisam te to pitao i pokazuje mi prstima pare. Kažem mu nemam ja tih para, imam dvoje male djece. Tako sam dobijala odbijenice i odbijenice i ne pokušavam više ništa dok ne budem imala dovoljan broj godina za starosnu penziju. Evo sjedim kući, motam i prodajem cigare“. 

Kad vidi da drugi ljudi žive mnogo bolje od nje, naša sagovornica kaže da osjeća ljutnju jer zna da mnogi bez imalo stida traže i dobiju sve za sebe i svoje porodice. Kaže da osim odabranih poznaje i ženu koja je dobila bespovratni kredit za izgradnju kuće ali tako što je „kome treba“ gurnula kovertu u džep. 

Kad je neko ničiji, kaže Jasmina, jedini posao u javnom sektoru koji može da očekuje je posao kafe kuharice u javnom preduzeću pa i za taj posao ima ih kome su tražene pare.

„Ljuta sam, uhvati me huja. Kad bi sad rat izbio, bilo bi mi žao ove djece, a svi drugi… nikog mi ne bi bilo žao… bilo je to nekom rat, nekom brat. I danas je tako, ako imaš evo ti još, ako nemaš de da te udarim nogom da potoneš još dublje“.

Ogorčenje ove Tuzlanke taložilo se od 1992. godine, od kada je njen život okrenut naopačke.

Jasminin otac Hasan Malagić, poginuo je 19. juna 1992. godine, na dan ključne odbrane od pokušaja prodora agresora sa obronaka Majevice u Gornju Tuzlu. Imao je 38 godina i iza sebe je ostavio nezaposlenu suprugu i četiri djevojčice, od 15 i 13 godina, te dvije bliznakinje od 4 godine, koje znaju kako im je otac izgledao samo zahvaljujući starim porodičnim fotografijama.  

Tehnološki višak nakon 23 godine radnog staža

I dvojica Jasmininih amidža Husejn i Munib, poginuli su kao borci Armije RBiH, a i očeva sestra Ajša, Jasminina tetka, cijeli je rat provela rame uz rame sa muškim kolegama na prvim borbenim linijama.  

„Snalazili smo se svakako. Moja mati, kad je pitaju kako smo opstale, kaže tako što se uvaljivala u kredite. Sestre su nakon rata imale pomoć od boračkog udruženja ali ja nisam. Rekli su mi da sam prešla starosnu granicu za stipendiju. Mati me je školovala od penzije. Pošto je moj otac do rata radio u Gradskom saobraćaju, sestre su imale stipendije dok su se školovale, a mati 50 KM mjesečno pomoći. I to za vrijeme dok je direktor firme bio Nijaz Suljkić“

Nakon završetka školovanja su je i zaposlili, međutim, nakon privatizacije preduzeća, iako je tamo provela 23 godine, skupa sa još 26 kolega, Jasmina je proglašena tehnološkim viškom. 

Nestalo je tada podrške koju su imale jedino u očevoj bivšoj firmi. Čak i kada joj je mati nakon rata, zbog posljedica srčanog udara morala hitno na operaciju, niko osim očevih bivših kolega nije želio pomoći.

„Trebalo nam je još 1.562 KM. Otišla sam s predračunom u boračko udruženje, predala zahtjev ali je mati dobila odbijenicu. Znam da je vika na tog Nijaza Suljkića, tadašneg direktora Gradskog saobraćaja, znam da mnogi na njega pričaju ali on je cijenio to što je moj otac radio kod njih i izgubio život za odbranu zemlje. Kad sam njemu došla samo me je poslao kod finansijskog direktora i odmah su mi isplatili pare“.

Istovremeno su se nizale odbijenice za brojne zahtjeve resornim udruženjima i nadležnom ministarstvu, za pomoć u popravci kuće koja prokišnjava, kada im je poplavilo dvorište jer se Jala izlila…

„Dođu komisije, slikaju i pošalju nam odbijenicu“, priča Jasmina kroz smijeh jer je, kako kaže, znala svaki put da su ti obilasci komisija samo predstava za javnost. 

Volim ja Bosnu ali su ljudi pogani

U martu ove godine, odmah nakon proglašenja pandemije virusa Covid -19, Jasminin suprug je bio među prvima koji su dobili otkaz u privatnoj firmi u kojoj je radio.

„Odmah su mu rekli da je na spisku za otkaz i da početkom naredne sedmice dođe po dokumentaciju. Nasreću, odmah se i ponovo zaposlio, radi u HEEZ Gradnji u Tuzli i da kucnem u drvo, ne znam šta bih da nismo imali sreće“.

Jasmina kaže da joj mati, od 280 KM naknade koju prima za poginulog supruga, 200 KM daje za lijekove a da živi od minimalne penzije.

Na pomen predstojećih izbora Jasminin komentar je bio: „Meni je pametovanja i obećanja puna kapa. Šta će ova djeca sutra, generacije djece, moja, tvoja, u kakvoj državi će da odrastaju. Bosna je lijepa, volim ja našu državu ali imamo pogane ljude. Daj svoga da utrpam a ti imao, nemao, kako ti bude“, kaže naša sagovornica.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.