LGBTIQ zajednica u BiH: Ni u četiri zida ni van njih

U jednom slučaju je osobi koja je napravila prilagodbu spola izdat smrtni list u proceduri promjene matičnog broja kako bi dobila novi.

Piše: Rubina Čengić

Nikom nije dovoljno da živi među svoja četiri zida, pa tako ni pripadnicima LGBTIQ+ zajednice koliko god ih pojedinci tamo gurali mrzilačkim komentarima ili uskraćivanjem garantiranih prava, upozoravaju aktivisti koji se bore za viši stepen poštivanja prava pripadnika zajednice. Naglašavaju da se pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ zajednice sreću s velikim brojem problema – na poslu, u školi, u zdravstvu, na ulici….

Nemamo mogućnost registriranja istospolne zajednice što isključuje prava na nasljeđivanje imovine partnera/ice, lezbejke nemaju mogućnost umjetne oplodnje, ginekolozi imaju diskriminatorni stav prema gej muškarcima, izuzetno je prisutna stigmatizacija HIV pozitivnih osoba, pripadnici transpolne zajednice ne mogu dobiti potrebne vitamine ako ih žele i zatraže, prilagodbe spola za transpolnu zajednicu u BiH ne postoje, imamo estetske operacije nad interspolnim bebama i tako dalje. Uz to – govor mržnje i komentari ispod bilo koje objave vezane za LGBTIQ+ zajednicu, a možete vidjeti direktne pozive na smrt, izolaciju, isključivanje iz društva, prisilno liječenje, pozive na fizičko nasilje, pa čak i prijetnje nuklearnim oružjem su neprihvatljivi, kaže Dina Bajrektarević, direktorica Tuzlanskog otvorenog centra.

Oni su s kantonalnim vlastima u Tuzli kreirali Protokol o postupanju u slučajevima nasilja i slučajevima diskriminacije nad LGBTIQ+ osobama u Tuzlanskom kantonu koji će biti dostupan i na papiru i na web strani TOC-a.

Želja nam je da to bude primjer pozitivne prakse zajedničkog rada LGBTIQ+ organizacije i javnih institucija u kreiranju inkluzivnih politika, kaže Dina.

(Izvor: USAID)

TOC uz podršku USAID-ovog Programa podrške zaštiti ljudskih prava INSPIRE, koji je Vlada SAD-a posredstvom USAID-a pokrenula u augustu 2020. godine, na području Tuzlanskog kantona provodi istraživanje koje će pokazati s kojim problemima se suočava LGBTIQ+ zajednica, te kako TOC kao organizacija može odgovoriti na potrebe zajednice i smanjiti probleme. Dok iz ovog istraživanja ne izađu preporuke za nediskriminatorni odnos prema pripadnicima i pripadnicama LGBTIQ+ zajednice, Bajrektarević kaže da bi svi zaposleni u javnom sektoru trebali lične stavove ostaviti kod kuće i profesionalno raditi svoj posao jer je LGBTIQ+ zajednici u BiH svaka podrška prijeko potrebna, a i značajna je za sveukupno blagostanje.

Da put do blagostanja nije lak pokazuju problem s kojim se pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ zajednice sreću na svojim radnim mjestima, kada ih dobiju.

Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagirala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću. 

Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.

Radno okruženje koje bi podržavalo proces comingout-a ili javnog iskazivanja seksualne orijentacije je jedan od ključnih elemenata za bolji položaj pripadnika LGBTIQ+ zajednice u društvu. Njime bi se mogla ostvariti tri cilja: povećanje vidljivosti LGBTIQ+ osoba u radnom okruženju, njihovo oslobađanje tereta straha i skrivanja, ali i nezadovoljstva, a to bi potaklo heteroseksualne osobe koje prihvataju i podržavaju LGBTIQ+ osobe da pokažu da ne prihvataju predrasude i diskriminacijsko ponašanje u radnom okruženju. Sve to bi pomoglo stvaranju sigurnog okruženja i slobodi pripadnika LGBTIQ+ zajednice, pojašnjava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine.

Oni su u saradnji s Asocijacijom za demokratske inicijative, uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE, u okviru projekta Jednake šanse za zapošljavanje i dostojanstvo na radu LGBTIQ+ osoba proveli istraživanje o diskriminaciji LGBTIQ+ osoba u BiH u oblasti radnih odnosa i zapošljavanja. Glavna zapažanja iz tog istraživanja su da LGBTIQ+ osobe na radnom mjestu trpe diskriminaciju, lakše dobiju otkaz nego druge osobe, otežano im je napredovanje, dobivaju negativne evaluacije rada, trpe verbalno i/ili fizičko nasilje, imaju manje plate od ostalih zaposlenih i slično. Rezultati ovog istraživanja bili su polazna osnova u radu ekspertske grupe koja je kreirala inicijativu i program podrške LGBTIQ+ zajednici u procesu zapošljavanja i u oblasti radnih odnosa u BiH.

Vijeće ministara BiH je u junu 2022. usvojilo Akcioni plan za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTIQ+ osoba u BiH 2021-2024. godine, čime smo dobili  nove mehanizme borbe protiv diskriminacije, između ostalog i prilikom zapošljavanja, te suzbijanja stereotipa i predrasuda prema LGBTIQ+ osobama u širem kontekstu, uključujući i u radnom okruženju. Istovremeno zakone o radu u FBiH, RS i Brčko Distriktu BiH bi trebalo uskladiti sa Zakonom o zabrani diskriminacije tako da zabrani diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije, rodnih identiteta, spolnih karakteristika, kaže Ćuskić i pojašnjava da je takva intervencija nužna jer radnici nemaju dovoljno znanja o zakonima koji zabranjuju diskriminaciju i u slučaju povrede prava, uključujući i zabranu diskriminacije, pravni lijek primarno traže u radnom zakonodavstvu. 

Za sada kod ombudsmena ili u sindikatima nema prijava o kršenju radnih prava pripadnika LGBTIQ+ zajednice, pa nema ni zvaničnih statistika o diskriminaciji LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu.

To stvara privid idealne situacije, odnosno situacije bez diskriminacije, te zbog toga izostaje adekvatna reakcija nadležnih institucija. S obzirom na to da je Institucija ombudsmena za ljudska prava centralna institucija u borbi protiv diskriminacije, nužno je da u saradnji s nevladinim organizacijama detaljno upozna članove LGBTIQ+ zajednice o postupku zaštite od diskriminacije pred ovom Institucijom, a posebno jer se to pravo može ostvariti i bez otkrivanja identiteta široj javnosti, ističe Ćuskić.

I ombudsmene za ljudska prava u BiH brine činjenica da nema prijava jer su sigurni da kršenja prava ima.

Nepostojanje prijava može da govori o nepovjerenju u instituciju, ali i o strahu ljudi da će dodatno ugroziti svoj položaj ako prijave diskriminaciju, kaže pomoćnik u uredu ombudsmena za ljudska prava u BiH Predrag Raosavljević i poziva pripadnike LGBTIQ+ zajednice da ombudsmenima prijave diskriminaciju.

Bosna i Hercegovina je inače na 22. mjestu od ukupno 49 zemalja Evrope po poštivanju ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, u javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili zabranjene što je, praktično, ignoriranje zajednice, ali se aktivisti slažu da se stvari mijenjaju na bolje, možda i zbog toga što se LGBTIQ+ zajednica više uključila u direktan rad na pitanjima ljudskih prava kroz edukaciju, zagovaranje:  institucije pokazuju više senzibiliteta – u aprilu 2022. godine je donesena prva presuda o diskriminaciji LGBTIQ+ osoba, Povorka ponosa se kontinuirano održava i dešava posljednje četiri godine, a do sada se nije desio niti jedan incident, građani/ke su svjesniji postojanja LGBTIQ+ osoba u našem društvu, a i mediji češće i profesionalnije izvještavaju o LGBTIQ+ osobama i temama, a i roditelji LGBTIQ+ osoba javno pokazuju razumijevanje za svoju djecu, pa je pred Paradu ponosa 2022. godine javna prisutnost roditelja pripadnika i pripadnica LGBTIQ+ zajednica bila vidljivija neko ikada.

Tako je javnost upoznala i Dinku Huremović čiji sin Ali od sredine 2022. godine prolazi kroz tranziciju. Naime on je rođen biološki u ženskom spolu, odnosno pri rođenju mu je pripisan ženski spol.

Od prvog uspješnog susreta sa psihologom koji se desio u Zagrebu prije nekoliko godina do prve uspješne operacije su upućeni na ljekare u Srbiji i Hrvatskoj jer ni jedna zdravstvena ustanova ne radi operacije za prilagodbu spola. Istovremeno Zakoni o ličnom imenu i jedinstvenom matičnom broju u BiH rodni identitet prepoznaje isključivo kroz prizmu bioloških karakteristika i podrazumijevaju da je promjenu spola u ličnim dokumentima moguće napraviti tek nakon operativne promjene. Ovo nije u skladu s potrebama transpolnih osoba jer neki ne žele da idu na operaciju što znači da ne mogu promijeniti spol u dokumentima. Uz to u zakonu ne piše koju je dokumentaciju potrebno dostaviti, ko izdaje dokumentaciju o promjeni spola. Transrodne osobe i njihovi roditelji upozoravaju da ljekari znaju vrlo malo o dijagnozama vezanim za neslaganje rodnog i unutrašnjeg ili svjesnog identiteta. U Bosni i Hercegovini ne postoje nikakva istraživanja o broju osoba koje su pokušale da promijene spol i odustale ili kojima je potrebna prilagodba, nije bilo tužbi protiv države ovim povodom, a transpolne osobe često bivaju tretirane kao mentalno oboljele ili društveno nepoželjne.

Liam Isić, pravnik koji je godinama aktivno uključen u zagovaranje ljudskih prava transpolnih osoba naglašava da je Europski sud za ljudska prava pravno neprepoznavanje roda, u različitim individualnim slučajevima, označio kao kršenje prava na privatni život cijeneći da su to diskriminacija i nasilje koji se reflektuju u različitim sferama života i na različite načine: diskriminacija i nasilje u društvu, obrazovanju, pri zapošljavanju, neprihvatanje u porodici, pristup servisima u zdravstvu jer ne postoji medicinsko osoblje educirano za rad sa transpolnim osobama, prinudni razvodi u slučaju prilagodbe spola, posebno u zemljama gdje su dozvoljeni isključivo heteroseksualni brakovi, ugroženo mentalno zdravlje, najčešće depresija i anksioznost, pokušaji suicida…

Sarajevski otvoreni centar je organizacija civilnog društva koji okuplja LGBTIQ+ zajednicu i stvaraju joj siguran prostor, pruža usluge psihološkog, pravnog i vršnjačkog savjetovanja, a s druge strane rade direktno s političarima, javnom upravom i predstavnicima institucija zagovarajući promjene i poboljšanje praksi i propisa kada su žene i LGBTIQ+ osobe u pitanju.

Kada govorimo o položaju transpolnih osoba u BiH, postoje dvije ključne oblasti u kojima se u relativno kratkom roku može napraviti veliki iskorak. To su, s jedne strane, pitanje zdravstvene zaštite prilagođene potrebama transpolnih osoba i pokrivanja tih troškova iz fonda javnog zdravstvenog osiguranja i, s druge strane, promjena njihovih ličnih dokumenata kako bi odgovarali rodnom identitetu u kojem žive. Veliki dio aktivnosti fokusirano je na donosioce relevantnih odluka – ministarstva zdravstva, fondovi zdravstvenog osiguranja, ministarstva unutrašnjih poslova – kako bi ovo pitanje riješili sistemski, pojašnjavaju u SOC-u.

Naglašavaju da je u BiH nedovoljno jasna praksa – u jednom slučaju je osobi izdat smrtni list u proceduri promjene matičnog broja kako bi dobila novi. Uz to organi vlasti u FBiH ne priznaju javne isprave Hrvatske koje se odnose na promjenu ličnih dokumenata po ovom pitanju, pa osobe s dvojnim državljanstvom imaju dva identiteta i dvije različite oznake spola u dvije države.

Kako bi riješili ovaj nesklad između života i zakona, iz SOC-a, uz podršku USAID-ovog Programa podrške zaštiti ljudskih prava INSPIRE, organiziraju edukacije i zagovaračke sastanke s predstavnicima MUP-ova, ministarstava zdravstva, fondova, zavoda zdravstvenog osiguranja i drugima koji su nadležni za rješavanje ovih problema ili promjenu ambijenta i zakonodavstva.

U organizacijama koje okupljaju pripadnike i pripadnice LGBTIQ+ zajednice ne kriju zabrinutost zbog informacija o postojanju konverzivnih terapija kojima su izložene LGBTIQ+ osobe, a koje su neetične i nenaučne. U tužilaštvima i ljekarskoj zajednici kažu da ne znaju ništa o ovom, a u SOC-u nastoje da prikupe što više informacija.

Iako imamo mnogo informacija, mi još uvijek nemamo kompletnu sliku šta se događa na terenu, ali i ono što imamo je dovoljno za zabrinutost. Naša želja je da ovo pitanje dubinski ispitamo i dobijemo što preciznije činjenice koje će nam biti baza za konkretne korake, a to bi najprije bilo donošenje zakona kojima će se urediti djelatnost psihologa i psihoterapeuta. U sadašnjoj situaciji svako može vršiti takve usluge bez ikakve profesionalne i etičke kontrole. Nadalje, određene aktivnosti imaju i element krivičnih djela što spada u djelokrug pravosuđa, ali poseban problem su vjerski službenici kojima roditelji često odvode djecu protivno njihovoj volji i ono što bi u takvim slučajevima bilo presudno je razgovor s vjerskim zajednicama za koje je, nažalost, teško očekivati da će se desiti, pojašnjavaju u SOC-u.

I ljekari sve češće govore o problemima LGBTIQ+ zajednice.

Naši najveći problem su predrasude s kojima posmatramo sve i svakoga ko je drugačiji jer sama transrodnost, transpolnost i rodna disforija definirane su kao pojava kod koje rodni identitet osobe nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama. Takve osobe podložne su stigmatizaciji, diskriminaciji i zlostavljanju zbog čega su veoma sklone doživljavanju psihičkih tegoba kao što su depresija, anksioznost i pokušaji suicida. Za sada je naše zakonodavstvo prepoznalo tek taj emocionalni dio ovog kompleksnog problema, pa je educiralo manji broj zdravstvenih radnika koji im pruža psihološku pomoć iako kroz razgovor s korisnicima dobijamo informacije da im ta pomoć i nije u potpunosti od koristi jer kadar treba dodatno educirati, kaže Amila Bećirović, inače predsjednica Ljekarske komore FBiH.

Smatra da je potrebno više raditi i na formiranju savjetovališta, urediti pravne propise za liječenje, zatim educirati kadar koji bi bio u stanju izvršiti medicinske zahvate i uključiti i pedijatre i ljekare opće i porodične medicine jer pojava rodne inkongruencije je češća kod djece, nego kod odraslih i treba je na vrijeme znati prepoznati i pružiti podršku.

No promjene se odvijaju dosta sporo jer, kako kaže Bajrektarević, LGBTIQ+ teme su rijetke u javnom prostoru u BiH, a to onemogućava građanima i građankama stvaranje realne slike o toj zajednici, pa kao rezultat imamo predrasude, diskriminaciju, govor mržnje i nasilje koje za posljedicu imaju neprocjenjive štete za kvalitet ekonomskog, socijalnog i psihofizičkog života LGBTIQ+ osoba, uslijed čega je svaka treća LGBTIQ+ osoba u BiH doživjela diskriminaciju.

Upravo zbog toga portal Karike, web magazin i online kuća mladih je prostor gdje mladi kreiraju sadržaje i gdje svi, bez ograničenja, cenzure ili pritiska, iznose svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to dijele sa širom javnošću.

Ovaj web-magazin je pokrenula Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONAuBiH) koja je osnovana 2007. godine uz podršku Fondacije Schüler Helfen Leben (SHL ili Studenti pomažu život). Sada uz pomoć partnerskog Udruženja Okvir i partnera u USAID-ovom Programu podrške zaštite ljudskih prava INSPIRE, a to su Sarajevski otvoreni centar, Tuzlanski otvoreni centar i Helsinški odbor za ljudska prava, uspijevaju ohrabriti autore/ice da ispričaju svoje lične priče.

Jednom mjesečno objavljuju pitanja i odgovore vezane za rod, tijelo i seksualnost LGBTIQ+ osoba, tekstove u kojima porodica i prijatelji govore o iskustvima svojih najbližih koji pripadaju LGBTIQ+ populaciji i na taj način širu javnost informiraju i educiraju o tome kako LGBTIQ+ fobija pogađa i LGBTIQ+ osobe i njihove najbliže – porodicu, saradnike i prijatelje koji su i sami najčešće heteroseksualni i cisrodni.

Problem s kojim se najteže nose jeste govor mržnje u komentarima i smatraju da bi rješenje bilo – zakon koji zabranjuje govor mržnje i prijetnje.

Izdvojio bih, recimo, komentar da nas sve, zajedno sa LGBTIQ+ osobama, treba baciti u gasne komore i slično. Žalosno je da se kao novinari ne možemo pozvati na konkretne zakone koji tretiraju prijetnje novinarima u online prostoru, ali i generalno za govor mržnje. Mislim da bi takav zakon bio odličan alat u borbi protiv govora mržnje jer bismo ljudima koji pozivaju na mržnju ili je šire mogli jasno reći da je takvo ponašanje zakonski kažnjivo, kaže Anes Osmić, bivši glavni i odgovorni urednik na Karikama.

Želja im je da razviju pravni okvir za online medije i uspostave metodologiju za kažnjavanje govora mržnje i diskriminacije prema ovoj zajednici. Namjeravaju i provesti istraživanje o prisutnosti LGBTIQ+ tema u online medijima i na osnovu nalaza lobirati za strožije kažnjavanje govora mržnje na online platformama. Ammar Grabić, predsjednik Omladinske novinske asocijacije u BiH, naglašava da su otvoreni za mlade ljude koji žele raditi s njima – mogu da im se jave bilo kada putem redakcijskog maila redakcija.karike@gmail.com ili društvenih mreža, a kada počnu da rade u Karikama – s njima će starije kolege razvijati i unaprijediti sadržaj prije objave. Dobrodošli su svi koji kritički misle svojom glavom!

I Lejla Gazibegović, tužiteljica Tužilaštva Tuzlanskog kantona gdje je 2021. godine glavni tužilac imenovao jednog tužioca kao kontakt osobu zaduženu za zaprimanje prijava o krivičnim djelima počinjenim protiv LGBTIQ+ osoba, smatra da je svima potrebno više informacija i edukacije o pravima LGBTIIQ+ zajednice.

Edukacija, specijalizacija i senzibilizacija ovlaštenih službenih osoba i nosilaca pravosudnih funkcija u pogledu krivičnih djela počinjenih iz mržnje na štetu LGBTIQ+ osoba smanjila bi mogućnost neprepoznavanja takve vrste nasilja, a time bi poboljšala rad na takvim predmetima u vidu kvalitetnijih istraga i pribavljanja kvalitetnijih dokaza, kaže Gazibegović Begović i zaključuje da bi to dovelo do osuđujućih presuda i strožijih kazni.

I na kraju –  LGBTIQ+ zajednica u BiH nije mala, ali je zapostavljena i prava pripadnika te zajednice su ugrožena na razne načine. Tek nekoliko nevladinih organizacija, uz pomoć Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE,  utire put da obaveze institucija sistema vlasti prema njima budu ispoštovane. A oni su… Oni su naši prijatelji, komšije, sinovi i kćeri, braća i sestre… I ne smijemo dozvoliti da ih neko tjera u njihova četiri zida. Možda slobodu i u sebi i oko sebe moraju osvojiti, ali u tom osvajanju ne smiju biti sami.

(Izvor: USAID)

Megafon.ba