Četvrtak, Juni 20

KOLEKTIVIZAM: Nova religija u BiH

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Koncept kolektiviteta pustio je korijenje među konformistima u hijerarhijama kolektiva, koji za račun vlastite koristi njeguju njegove postulate kako bi zaštitom vrha, zaštitili i sebe

Piše: Nedžad Kušljugić

Skoro tri decenije od uvođenja višestranačja i „demokratije“ u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, jedina konstanta koja je opstala u svim sferama društva je kolektivizam, a stepen pripadnosti kolektivu postao je jedinica mjere vrijednosti i uspjeha.

Naši pozitivci i njihovi negativci

S vremena na vrijeme mijenjala se vlast, stranačke koalicije i parlamentarne većine, ali ništa nije donosilo nužne promjene u odnosu vlasti prema narodima i građanima.

Čak ni međunarodni utjecaj koji se ogledao kroz ubrizgavanje milionskih sredstava u civilno društvo nije doveo do značajnijeg promicanja ideje individualizma kao osnove kolektivnih odnosa.

Čini se, zapravo, da je individualizma kao filozofije života, mišljenja i stvaranja, bilo više u prvim poratnim godinama nego danas.

Najasnije ogledalo ove konstatacije su mediji i njihova publika. Etička dimenzija vijesti varira od medija do medija naslonjenih na političke opcije i nacionalne ideologije.  Kritiku na račun određene osobe koja pripada određenom kolektivu, pubika smatra napadom na taj kolektiv.

Takav koncept sveprisutan je među narodima, ali i unutar jednog naroda, unutar političkih stranaka, kompanija, čak i unutar nevladinih, a posebno vladinih organizacija. Također postoje i „više naši“ i „manje naši“. „Njihovi“ mogu biti „više loši“ i „manje loši“.

„Naši“ su uvijek pozitivci, a „njihovi“ negativci.

„Naši“ su heroji, „njihovi“ su zločinci.

Njihovi su krivi za rat, ubistva, podjele, pljačku, nepotizam, opstrukcije, kupovinu glasača.

Naši se bore za svenarodno blagostanje, dostojanstvo, poštovanje, tradiciju.

Istina ima koliko ima naroda, političkih stranaka, lobija, kolektiva.

Konstanta unutar svih političkih stranaka, u svim narodima, ravnomjerno zastupljena na svim teritorijama i u svim društvenim konceptima, je sveopća pljačka javnih resursa političke manjine nad građanima i narodima kojima pripadaju.

Milijarde javnih resursa pokradene su u takvom konceptu, a tragovi zameteni relativizacijom i spinovanjem javnosti. I činjenice postaju sredstvom manipulacije. Dok se jedna prešućuje, druga se naglašava, od treće gradi mit, od četvrte laž…

Jeste da se koncept kolektivizma kao ideja možda sam nametnuo u začecima višestranačja, ali su politički moćnici s vremenom, svjesno i promišljeno, radi očuvanja sopstvenog trona gradili i njegovali takav koncept kao osnovu političkog opstanka i njihove lične zaštite.

Nerad se prašta i neradnik je čak vrlo poželjan član kolektiviteta ako je „uspješan“ poltron, jer njeguje kolektivno i samim tim koncept na kojem počiva sigurnost vođe kolektiviteta. Tako je moguće da su obrazovanje, nauka, struka, a posebno građanska hrabrost nepoželjni. Jer uz to ne ide nerad i poltronstvo. Hrabrost, samosvjesnost i individualnost je onda kontra koncepta i uvijek će „individulaci“ biti gurnuti za mjesto u redu nazad. Prvi se „zbrinjavaju“, a ovi drugi s kraja reda čak i sataniziraju.

Posljedice u društvu su jasne, vidljive i onima koji su predmetom manipulacije, ali je koncept pustio korijenje među konformistima u hijerarhijama kolektiva, koji za račun vlastite koristi njeguju njegove postulate kako bi zaštitom vrha, zaštitili i sebe.

Nažalost, teško je vjerovati da će se u skoroj budućnosti ovaj koncept promijeniti, jer ga “kolektivisti” stalno nadograđuju, njeguju i nagrađuju poslušnike.

S druge strane građani su zabavljeni sami sobom.

Jedni su opsjednuti materijalnim, nemaju vremena da razmišljaju o općem.

Drugi šute. Samo da nije gore.

Treći žive u virtuelnom svijetu…

Da li je kolektivizam poželjna mjera vrijednosti u društvenim odnosima?

Odgovor na pitanje leži u činjenici jesmo li sretni, da li smo „bogati“, ostavljamo li u amanet djeci zdravije društveno okruženje ili svi skupa „nesretno“ živimo u međuprostoru čekajući da se odnosi o kojima govorimo sami riješe.

Možda su djeca današnjih političara zbrinuta u kolektivitetima, ali da li ih se može zbrinuti za sva vremena?

Kriminalac, a ne idol

Isključivi kolektivizam prkosi zakonima prirode čovjeka koji na koncu jeste individua, čak i u kolektivu. Ako nema različitosti nema ni ljestvice moralnih vrijednosti. Zato samo snaga individualizma može stvoriti koncept u kojem su vrijedni ljudi vrijedni, lijeni su lijeni, pametni su pametni, a glupi su samo glupi.

U konceptu koji poštuje i dopušta individualizmu da diše, političar postaje službenik narodu, a ne vođa, vjerski službenik postaje mjera skromnosti i poniznosti, a ne gordosti i oholosti, kriminalac postaje osuđenik, a ne idol.

Čovjek postaje čovjek.

Kad s distance od 28 godina posmatramo vrijeme početaka višestanačja i „demokratije“, čini se da smo tada vrednovali ljude i dijelili ih na obrazovane, vrijedne, čestite i poštene i one koji to nisu. Tačno je i da je partijska knjižica bila propusnica za ulazak na mnoga vrata, ali ne i uvjet.

Danas, s druge strane, kad govorimo o čovjeku, nezaobilazan kriterij vrednovanja je pripadnost određenom narodu i određenoj političkoj stranci.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.