Utorak, Novembar 12

KAD SE UGASE KAMERE: U nezavisnoj državi Srpskoj, Srbi bi jeli „zlatnim kašikama“

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Skandaloznu poruku da bi se u Bosni i Hercegovini moglo dogoditi i „ono najgore“ izrekao je SNSD -ovac Nikola Špirić u intervjuu za bh. izdanje Večernjeg lista.

Rekao je da će se „ako istekne rok koji su potpisali lideri, dogoditi ono najgore za BiH – Srbi će se okrenuti jedni prema drugima i razgovarati o budućnosti, isto tako i Hrvati, a onda će Bošnjaci vidjeti da su oni bili taj razarajući detonator za integrativnost BiH“.

Špirić, poslijeratni bogataš koji je sve stekao na budžetskim jaslama države koju ne voli, ponovo, zarad sopstvene i političke pozicije stranačkog šefa, pokušava dovesti u zabludu i sopstveni narod jer proces koji otvoreno zagovara ne bi mogao proći bezbolno ni za Srbe u Bosni i Hercegovini.

U nastavku pročitajte Megafonov tekst objavljen u augustu 2017. godine, potaknut najavama iz bh. entiteta Republika Srpska da bi mogli održati referendum za nezavisnost.

Tekst je aktuelniji nego ikad.

Piše: Nermina Šunj-Kušljugić

Dugo ću pamtiti kafu ispijenu s jednom Srpkinjom, Fočankom, nakon što mi je za priču koju sam kasnije objavila, dokumentovala muke s njenim kriminaliziranim poslodavcima u Republici Srpskoj. Nedugo nakon tog razgovora spakovat će kofere pa put po noge na crnogorsko primorje, kako bi bar to ljeto zaradila da prehrani svoje tri djevojčice.

Narezivanje istina

Pričala mi je kako je njene kćeri još ne pitaju za Bošnjake, jer zapravo i ne znaju da su im nekada bili komšije. U njihovoj školi nema bošnjačke djece, u komšiluku ih nema, zapravo ih nema nigdje u njihovoj blizini. Pitat će je jednom, naravno.

Nije da nema srpskih grobova u Republici Srpskoj nakon rata i dilema ove mlade žene bila je kako djeci ispričati da im djed nije živ i da je za to kriv rat. A kad je pitaju s kim su ratovali morat će reći da su za njegovu smrt krivi Bošnjaci.

Sad su te djevojčice postale djevojke, njihovi vršnjaci nabrijani golobradi „rodoljubi“.  Šta tek taj mozak s romantiziranom slikom života misli kad mu se ispriča „radikalnija“ verzija rata u BiH. Kad interpretatori tih verzija, svjedoci ratnih vremena i s puno godina u „kuferu“,  to vrijeme posmatraju isključivo kroz „nikadvišezajedno“ verziju, šta očekivati od mladih „nabrijanih patriota“?

Lako je njima,  informiranim “na kapaljku”,  mahati pred nosom domoljubljem i „žrtvenim križem Srbima natovarenim na leđa vijekovima“. Oni su već ubijeđeni da je jedina opcija da opstanu i traju i da konačno ,, zasluženo jedu iz zlatnih kašika“, isključivo moguća ako imaju svoju državu.

Takvima je priča o eventualnom referendumu o otcjepljenju RS-a od BiH tema o kojoj se ćaska uz doručak. Šta to podrazumijeva, da li bi to prošlo „bezbolno“, šta se može dogoditi i kuda bi to Srbe odvelo, gledano historijski, politički, ali i ekonomski, dio je priče koji se u RS-u izostavlja.

Ta djeca, a i ona mnogo „starija“ nemaju priliku čuti o detaljima scenarija u kojem bi referendum bio održan, šta bi to sve podrazumijevalo, čak i kad bi cijeli proces bio ustavan.

Brojke su u nas od rata naovamo, tupi noževi kojim se narezuju istine koliko kome treba. A znaju li „patriote“ kolika je stvarna „brojka“ ljudi u BiH koji neće dozvoliti ni pomisao da im neko otcijepi od domovine i ono malo zemlje što im je ostalo natopljeno krvlju, iz koje još isijava miris paljevine i na kojoj je mezarje njihovih očeva.

Bolan i dugotrajan proces

Ali zamislimo i da referendum bude održan, da ne bude sukoba, da rezultati pokažu da većina građana želi da se RS osamostali i da ostali građani BiH tu ideju „zdušno“ podrže. Bio bi to novi početak, veoma bolan, dugotrajan i za životni standard tamošnjih građana, najblaže rečeno, obeshrabrujući.

Koliko bi trajao proces od pripreme referenduma, podnošenja zahtjeva UN-u za međunarodno priznanje neovisnosti, pa do pojedinačnih priznanja zemalja članica?

Šta slijedi u međuvremenu?

Potrebno je formirati nove institucije države. Sve institucije izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Centralnu banku, Upravu za indirektno oporezivanje, Poresku upravu, fondove, vojsku, policiju… S kojim novcem?

Šta s uposlenicima institucija BiH iz srpskog naroda?

Da li bi automatski ostali bez posla?

Nove institucije, novi “raspored snaga”, nova preraspodjela moći, novi način punjenja budžeta…

Da li su državni ministri i parlamentarci zaista spremni odreći se sadašnjih novčanih i drugih privilegija i ,što bi za mnoge bilo vrlo vjerovatno, praznih džepova po Laktašima mahati zastavicama i klicati neovisnosti države Srpske?

Kako razviti diplomatsko-konzularnu mrežu?

Šta bi bilo sa uposlenicima Granične policije BiH iz srpskog naroda?

Da li bi ovu službu trebalo sada utrostručiti, jer se dužina granice utrostručava, kako izgraditi granične prijelaze, kako štititi novu, dužu granicu?

Institucije poput vojske i policije su posebna priča. Troškovi ovih institucija proporcionalno rastu što je država manja.

Da li bi bila proširena i Carinska služba i kako to platiti?

Šta s monetarnom politikom i „štampanjem para“?

BiH je, doduše pod pritiskom međunarodne zajednice, uvela sistem currency boarda u monetarnoj politici, što znači da za svaku izdatu KM postoji pokriće ekvivalentne protuvrijednosti u stranim valutama.

Misli li se u toj eventualnoj državi Srpskoj da bi mogli izbjeći ova pravila i novac štampati za kupovinu socijalnog mira?

Softverski sistem praćenja evidentiranja i uplate javnih prihoda koji imaju u Poreskoj upravi RS bio bi neupotrebljiv, što bi „kupilo još vremena“ neredovnim platišama, a što bi u konačnici značilo manje para u budžetu.

Šta sa Javnim RTV servisom? „Čiji“ bi zapravo bio? Da li bi opozicione stranke u RS-u podržale takav servis?

Šta bi bilo sa poljoprivrednicima iz Semberije i Posavine? Kako bi prodavali robu na pijacama Tuzlanskog ili Sarajevskog kantona, jer morali bi plaćati carinu i proći brojne druge administrativne peripetije.

Šta bi bilo s privrednicima, sportistima, umjetnicima..?

Možemo danima pobrajati šta sve treba uraditi.

Treba li Srbiji Srpska?

Pošto nije rijedak slučaj da se otcjepljenje RS-a vezuje sa priključenjem Srbiji, prešućuje se u RS-u i odgovor na pitanje, da li bi Srbija eventualnim primanjem u svoje okrilje i male državice Srpske, narušila mučno građeni međunarodni imidž demokratske države koja poštuje suverenitet susjeda?

Da li bi u područja današnje Republike Srpske Srbija imala interes investirati i zašto bi to činila, a ne ulagala, primjera radi, u Banat, Mačvu, Timočku krajinu…

Da li bi pomenuti poljoprivedenici iz Semberije i Posavine možda bili konkurentni na srbijanskim tezgama?

Dakle, puno bi strpljenja, vremena i novca trebalo da se uspostavi nezavisna država Srpska.

Da li mladi „nabrijani patrioti“ s početka priče imaju dovoljno i jednog i drugog i trećeg?

Prije će biti da će „trbuhom za kruhom“ i pasošem u džepu naći sebi novu domovinu, samo što se neće zvati država Srpska.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.