Subota, Oktobar 20

Bože, sačuvaj nas od zaularenih pedagoga

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kvazitumači islama su dijelom o mom narodu stvorili sliku konzervativnog, neukog i neevropskog naroda. Misle da imaju pravo da nas crtaju jer su u sistemu. Ali ja koristim svoje pravo da kažem da takvim tumačima iz obrazovnog sistema treba pokazati vrata, ali s vanjske strane. Ako mi neki pedagog sutra upita dijete jel’ mu ime pravo muslimansko, neka se spremi za rat. Naravno, pravne naravi. Ma ni Strazbur nam neće biti daleko.

Nečiji otac na društvenoj mreži prepričava školski čas svoje kćeri o religiji. Kaže, dijete mu pred razredom reklo da njen tata „nije takav vjernik“. Prijateljica joj, opet, “razotkrila“ svog oca pa rekla da pripada „drugoj vjeri“.

Pa piše čovjek šta je na to rekla nastavnica.

„Ne želim da se uvrijedite, ali takvi su krivi za ratove“.

Rekla nastavnica i ostala i dalje pedagog u toj školi.

A i ja više neću zemlju da žderem nego kažem sad je DOSTA!

Itekako me se tiče, jer pripadam „narodu čije su žene zamotane nindže, neuke, primitivne, fašisti“. U šta me se još, u paketu s mojim narodom trpa neću napisati, nije za oči uljudna svijeta. I boli me to jer neko crta sliku o meni i mojem narodu. Ali ko? Međutim, barem sam shvatila da se moj narod gleda ispod oka, djelomično i krivicom samoproglašenih tumača religije i naše bliske historije, upravo iz mog naroda.

I ako pomenuta ispovijest jednog oca i nije istinita, evo druga, stopostotno istinita, iz prve ruke.

Postala ja mama i ljudi moji šta god da napišem da taj osjećaj opričam, malo je. I sretne me ONO. Hajde što me prvo pita jel’ muško ili curica, nije to pitanje ekskluzivitet samo jednog naroda, već me sa sve podignutom, loše počupanom obrvom pita jel’ mu ime baš pravo muslimansko?

Da sam rekla da mi je ista ta pamet babu u logor spengala, bila bih četnikuša, ali šta drugo da mislim jer i tada je samo jedno pitanje bilo ključno – ime? I zbog imena mi goloruka, poluživa oca koristilo kao „živi štit“ na Žuči da se neki srBski junak sakrije od metka.

I pustila ja radoznalicu da s mirom ode i dalje zemljom hodi i analizira imena komšijske djece. Ma ko ima energije prolaziti arzijamahmutović ili emirsuljagićvjeronauka agonije. Moj izbor i prioritet trenutka, ko će sebi kvariti dan.

Međutim, ono se i usistemilo. E već zato jesam kriva i ja.

Kriva sam jer nisam u materinu smjestila na vrijeme pa sad nastavnice i to ne na ulici, privatno, već u sistemu, kroz obrazovni sistem sebi uzele za pravo da mi sutra frustriraju dijete ako, recimo, „prizna“ da oca ne zove babo već tata. Ako „prizna“ da mu mati u džamiju ide samo ponekad, uglavnom na tevhid. Pa će neko odrediti koliko sam ja vjernik pa će mi po tome odobriti da li da se zovem Muslimankom i u kojoj sam mjeri konstututivna i šta još sve ne.

Osim nastavnica i neke efendije imaju nepisane ovlasti da prosvijetle puk neupućen u islamska znanja koja ne poznaju nove termine niti tehnološke izume. Jer kad je nastajao sveti Kur’an nije u arapskim pustinjskim prostranstvima osim pijeska bilo ičega, pogotovo ne optičkih kablova. I kako i u kojoj knjizi nesretnik/ca vrla da nađe jel’ internet haram. Pa online pita efendiju u Islamskoj zajednici zaduženog za takva pitanja. Kvalifikacije ljudi poput pitačice imena mog djeteta nećete naći u svetim knjigama i pratećoj literaturi. Nećete naći niti u jednoj religiji, koliko ja znam. Ta se knjiga u kojoj se mogu prepoznati provjerljivači imena komšijske djece zove Bonton.

Za one s rezervama živaca i energije za sve oblike samomučenja, ima na internet stranici IZ BiH rubrika pitanja i odgovori, pa čitaj. Ali upozoravam, nije smiješno. Zbog većine se pitanja, vjerujem, i onaj efendija preznoji i svako malo abdest izgubi. Pa mu kao razonoda dođu „pitanjca“ tipa je li haram koristiti studensku kartu ako više nemam status studenta? Pa efendija momčini, oprezno, da ga ne uvrijedi, objašnjava ono što su ga mater i ćaća davno trebali naučiti. A pitači, sve ljudi oko nas, rade s nama, školuju se, voze istim gradskim prijevozom. Boga mi, imaju i svoje firme, voze skupa auta, nose cipele od krokodilske kože jer haram je od svinjske.

Pošto ću svakako ispasti i balinkura i četnikuša, osim rečene rubrike na internet stranici IZ BiH toplo preporučujem i komentare ispod tekstova brojnih medija u Republici Srpskoj, a boga mi i tekstova, odnosno, internet portala na kojima se preferira sve što je hrvatsko. Preporučujem grupe na društvenim mrežama koje imaju nacionalni predznak i čitanje komentara na statuse, posebno oko vjerskih praznika. Rekoh, ako imate ogromne rezerve strpljenja.

Ovaj je mazohista podosta isčitao pa evo krećem prvo iz svog dvorišta.

U našoj je familiji, koliko ja znam, bilo samo dvoje hadžija. Oboje su davno rahmetlije. Ustat ću i spomenuti hadžinicu Ševku hanumu.

Na hadž je otišla tek u trećoj životnoj dobi. Nekako malo prije nego će umrijeti. Koliko sam je poznavala živjela je po islamskim uzusima. Kad god je imala priliku učila nas je nečemu korisnom. Kad s današnje distance analiziram, bila je to čista filozofija života, poštenog, čestitog, po principu: ne čini nikom ono što ne želiš da čine tebi. I to je to.

Samo što je ta žena tu filozofiju živjela. Djeca su joj bila školovana, ali unuci redom visokoobrazovani. Mnogo, mnogo godina joj je trebalo da skupi novac za hadž, ne zato što je  bila siromašna, već se u vrijeme hadžija iz mog dvorišta, novac za hadž nije uzimao po fiksnoj kamati od 7 posto i na 36 rata, iz donacija dijaspore, političke stranke ili iz kase firme, pa neka plata radnicima malo kasni zbog „višeg je cilja“.

Novac za hadž skupljao se cijeli život i svaki je dinar morao biti „čist“, čestito zarađen. Halal. Ako je nekome nedostajalo malo „čistog“, a vrijeme bilo da se ide na hadž, išli su kod brice da zamijene. Da i kod brice koji se možda zvao Momir, Pero, David… Jer onaj bakšiš brici što se još zove „na glavu“ jedino je smatran halal novcem.

Ništa nam Ševka nije bila drugačija kad je došla iz Meke. Isti je to autoritet bio. Kad nana Ševka naruži, klipan od 45 godina rođenoj se ženi i djeci ne izvinjava što se zapio u kafani pa s posla došao tek sutradan, nego se izvinjava hadžinici.

Sjećam se njenih bosih, bijelih, čistih stopala dok dimija zagrnutih do koljena nakon abdesta ide u sobu da obavi namaz. Nema te pedikure od koje bi pete starice bile onoliko roze, kao što su bile Ševkine zbog pet pravih, a ne simboličnih pranja nogu dnevno. Ljeti su na avliji, pored česme s betonskim koritom stajale plastične papuče i peškir. Za abdesta. Tako se Ševka za molitvu pripremala. Temeljito, umivala se, prala ruke, noge…sve pet puta dnevno. Nisu mi to nastavnice niti efendije pričali nego mi je moja mater objasnila, da se prije molitve kojom se čisti duša, abdestom čisti tijelo. Da je abdest koristan i jer stvara lijep osjećaj čistoće. Da se može obaviti pijeskom ili zemljom, ali samo u iznimnim slučajevima. Ta je mogućnost nastala jer su vjerovatno nekad davno, kada je Kur’an nastajao, neki putnici u pustinjama abdest mogli uzeti jedino simbolički, pijeskom. Ali, dakle, samo kad se nije moglo drugačije.

O pokrivanju žena nije se ni razgovaralo. Pokrivale su se uglavnom vremešne nane ili bule. I bila je to isključivo njihova stvar.

Efendije i nastavnice mi za ovo i druga znanja o islamu i onom dijelu koji govori o filozofiji čestita života nisu ni trebali. Jer, hajde majčin sine stisni petlju pa se pred mojom materom narugaj nečijoj glavi, bolesnom tijelu, siromaštvu. Hajde opsuj, ponizi, ismijavaj. Hajde baci papir od bombone bilo gdje. Hajde prijeko pogledaj nekog ko ne slavi Bajram. Još smo skupa šarali vaskršnja jaja.

Roman bih o ratu mogla napisati, ali ne treba meni nastavnica da mi redigira tekst. I nisu svi ljudi isti. I ne treba ona mojem djetetu pojasniti zašto smo ratovali. Ja ću mu to reći i historija koju će, nadam se, hladne glave jednog dana neko meritoran pisati.

Kvazitumači islama i uzroka rata su dijelom o mom narodu stvorili sliku konzervativnog, neukog i neevropskog naroda. Misle da imaju pravo da nas crtaju jer su u sistemu. Ali ja koristim svoje pravo da kažem da takvim tumačima iz obrazovnog sistema treba pokazati vrata, ali s vanjske strane. Ako mi neki pedagog sutra upita dijete jel’ mu ime pravo muslimansko, neka se spremi za rat. Naravno, pravne naravi. Ma ni Strazbur nam neće biti daleko.

Nermina Šunj – Kušljugić

Megafon.ba  

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.