Utorak, 19 Marta

IBRAHIM PROHIĆ: Građani moraju izaći u svijet realne egzistencije

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Nema kretanja, a društvo koje se ne kreće bolesno je društvo, kazao je ovo u razgovoru za Megafon.ba psiholog i iskusan analitičar političkih prilika u BiH Ibrahim Prohić, locirajući hirurški precizno problem bh. društva koje je doseglo, čini se, krajnju tačku mogućeg trpljenja stanja nepromjenjivosti.

Analizirajući javni diskurs više je nego jasno da je takvo stanje postalo opasno frustrirajuće i plodan teren za političke manipulacije i zloupotrebe naroda i građana, njihovih emocija i stavova.

Prohić, koji je zbog svega, s naučnog odlučio zakoračiti i na politički teren, u razgovoru za naš magazin analizirao je uzroke i moguće izlaze bh. društva iz „stanja mirovanja“.   

Razgovarala: Nermina Šunj- Kušljugić

Još na Kongresu psihologa u martu 2013. godine kazali ste da je bh. društvo bolesno društvo koje ne zna da je bolesno. Refereirali ste se na dugogodišnje stanje društva koje se miri sa političkom situacijom, a koja mu ne nudi promjene, posebno ne pozitivne. Pet godina nakon vaše izjave nazire li se bar svijest bolesnika o njegovoj bolesti?

Ponosni smo kad vrijeme potvrdi naše procjene. U pravilu. Nažalost, moja tvrdnja da je bh. društvo bolesno je izuzetak od toga, jer bilo bi bolje da je moja procjena bila pogrešna. Ovako, nužno je da se bavimo istim problemom i nakon pet godina.  

Ništa se nije promijenilo. Istorija bolesti i stanje bolesnika pokazuju iste simptome. Problem(i) nisu ni osvješteni. Oni koji imaju (političku) moć ne žele promjene (a, zašto i bi), oni koji trpe ne pokazuju kapacitet za promjene. Nema kretanja, a društvo koje se ne kreće, bolesno je društvo.

Novi društveni dogovor

Riječ je,dakle, o socijalnoj patologiji, mada je i stanje mentalnog zdravlja velikog broja građana ugroženo.

Ko može donijeti nužne promjene? Prvo ko ne može, to jest neće. Etablirane politike i najmoćniji predvodnici, te takozvana međunarodna zajednica.

Ostaje nada u političke subjekte, stranke i pojedince,  koji do sada nisu bili u političkom mandatu i javnost koja bi se mogla strukturirati kao društveni, odnosno politički faktor. To bi bila formula: društveni pokret plus politika. Dakle, nužno je definirati i javno potpisati novi društveni dogovor između navedenih partnera.

Politika bi se obavezala da će provesti ključne, temeljite reforme, a drugi, javnost, Pokret, da će ih podržati na izborima, ali i da će biti vanjska, javna kontrola ponašanja i efikasnosti vlasti. Politika je suviše ozbiljna djelatnost da bi bila prepuštena samo političarima.

(Pred)uslovi su: promjene političke filozofije, promjena političke paradigme i treće, najvažnije, promjena političke pragme tokom trajanja mandata u vlasti.

Neophodna realokacija konflikta

Zato je nužno demokratsko profiliranje političkih stranaka, te rehabilitacija opšteg interesa (nasuprot partikularnih interesa) kao osnovnog smisla politike kao djelatnosti, te reafirmacija principa kompetentnosti, dakle, sposobni, a ne poslušni. 

Mada svaku predizbornu kampanju nazivamo najžešćom, najprljavijom, ovogodišnja je, čini se, dotakla tačku u kojoj nije riječ samo o planskom podgrijavanju najlaške ključalih pitanja, već su određeni procesi dosegli tačku usijanja, tačku koja nije nimalo bezazlena. Kako građanin, pojedinac može ostati mentalno čist?

Na sceni je apsolutno impotentna politička garnitura. Nesposobni su riješiti bilo koji problem, odnosno, urediti bilo koju društvenu djelatnost. Održavati se na vlasti mogu samo producirajući konflikt.

Bh. drustvo već skoro trideset godina bije bitke na pogrešnom terenu, u odnosima između etničkih grupa. Prirodni konflikt je između vlasti i građana. Zato bi trebalo uraditi realokaciju konflikta. To bi značilo otvoriti prirodni front između političke klase i građana. Azra , Mato, Jovo, Jakob, Sejdić… protiv Bakira, Milorada, Dragana i njihovih falangi, interesno povezanih grupa. To podrazumjeva radikalnu transformaciju temeljnih identiteta.

Oslobađanje iz mentalnog ropstva

Građani su primarno individue sa istim ili sličnim egzistencijalnim potrebama (bez obzira na etničku pripadnost), pa tek onda pripadnici različitih kolektiviteta (etničkih, ali i niza drugih). Sve dok građani ne izađu iz virtualnih simboličkih zamki u svijet realne egzistencije ostaju lak plijen i laka meta za političke manipulatore i moćnike.

Zagovaram oslobađanje od mentalnog ropstva u kojeg su nas gurnule ili usisale retrogradne idelogije koje se održavaju na podgrijavanju strahova (od onih drugih).

Danas se društvu nameće toliko bitki da ne možemo govoriti samo o općoj letargiji, koja jeste vidljiva, ali koja je dijelom i posljedica nemoći i straha od neuspjeha bilo kakvog bunta, već naprosto i o nemoći da se sustignu sve te bitke. Kako bi ste vi kao psiholog, ali i kao dobar poznavalac političkih i društvenih pitanja okarakterizirali tu tačku stanja bh. društva?

Dominantno stanje društvene svijesti je anomija, tj. stanje u kojem većina ne vjeruje da su promjene moguće, odnosno, da ja kao pojedinac mogu nešto promijeniti u svojoj individualnoj egzistenciji.

Za početak je nužno izići iz te mentalne blokade. Prvi korak je (psihološka) pobuna. Dakle, ne pristajem na postojeće stanje. Drugo, treba imati stav i željeti promjene. Treće, spreman sam da učestvujem u akcijama koje idu ka promjenama. Nužno je učestvovati u sopstvenom životu.

Čekanje je tiho umiranje

Slijedeći ovu tvrdnju odlučio sam da učestvujem na narednim izborima kao kandidat za parlament.

Četvrto, znam da nema brzih rješenja. Zato sam spreman na uporan društveni angažman. Akcija je imperativ za očuvanje mentalnog zdravlja. Čekanje je tiho umiranje i strukturiranje bolesti.

Možemo li očekivati „buđenje“ akademske zajednice?

Intelektualci su zakazali, dakle zakazala je akademska zajednica. Predugo ostaju na fenomenološkoj ravni opisujući stanje, zatim i interpretirajući uzroke. Vrijeme je da se kreira vizija izlaska iz krize i prozovu odgovorni za postojeće stanje. Znanje bez moralnog kredibiliteta neupotrebljivo je u političkom prostoru u vrijeme društvene krize.

Šta kaže psihologija, odnosno, političke teorije o mogućim zakonima kretanja u procesu sazrijevanja društva kao što je BiH, šta slijedi?

Stanje u BiH je oborilo sve psihološke zakonitosti i teorije o sposobnosti da se trpi prijeteća realnost. Ili će se desiti (psihološka) kreativna pobuna ili će agonija trajati do potpunog sloma po grčkom scenariju. Neka se svako od nas zapita,  jesam li ja grk i imam li pravo pristajati na takav status pred budućnošću svojih potomaka?

Odlučio sam se za pobunu i akciju, vjerujem u promjene, mogu tome dati doprinos, zato ću biti kandidat na izborima.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.