Zapis iz Sižja, srpskog sela u Lukavcu: Bogdana i Vojin plakali od radosti kad su njihovom sinu prvi put u posjetu došli školski drugovi  

Sižje je Mjesna zajednica u Općini Lukavac, nekoliko kilometara udaljena od administrativne linije između bosanskohercegovačkih entiteta Federacije i Republike Srpske.

Prije rata su u ovom kraju živjeli isključivo Srbi.

Prema Popisu stanovništva 2013. godine, od ukupno 314 stanovnika 242 su bili Srbi, 68 Bošnjaci, jedan Hrvat i troje Ostalih.

Danas u Sižju živi 120 ljudi, uglavnom su to osobe u trećoj dobi, penzioneri ili nezaposleni srednjih godina. Riječ je o 70 porodica Srba i desetak porodica Bošnjaka i Roma koji dijele istu priču, manjak posla i poslijeratno snalaženje za egzistenciju kako ko umije.  

U februaru ove godine za Sižje se saznalo i širom BiH kada su na tlu FBiH podigli spomenik poginulim borcima Vojske RS-a.   

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

U godinama kada nisu ni za traženje posla na tržištu a ni za penzije, bračni par Vojin i Bogdana Nedić iz Sižja žive od farme koza i prodaje mlijeka i sira.

Vojin je predsjednik Mjesne zajednice Sižje, brine o naselju i ljudima na čijim su kućama još vidljivi tragovi rata a od magistralne ceste im se još uvijek prilazi makadamskim putem.

Stanovništvo ovog kraja bavi se uglavnom poljoprivredom.

PODRUČNA ŠKOLA ZATVORENA JER NEMA DJECE

Jedan od Nedićevih sinova, Veljko, nakon pomorske škole završene u Crnoj Gori, radi kao pomorski oficir na brodu čiji je vlasnik Rus. Stariji sin Dalibor, studira Bogosloviju u Foči.

MZ Sižje, u Lukavcu, TK (Foto: Megafon.ba)

Nedićeva supruga Bogdana kaže za Megafon da joj je važno da su djeca pronašla svoj put a njih dvoje se snalaze, žive od onoga što proizvedu. Kozje mlijeko i sir koji prave kupuju ljudi iz svih krajeva, od Tuzle, preko Gračanice do obližnjih mjesta iz RS-a.

„Tada sam vidjela koliko je dobrih ljudi. Dolaze svi, ne pita niko kako se ko zove“, kaže Bogdana.

Dok smo razgovarali, poslužila nas je domaćim sokom od jabuka iz njihovog voćnjaka, kojemu su se posvetili posebno od proglašenja pandemije.

Vojin se bavi i uzgojem posebnih sorti tikve. Pokazao nam je kofer u kojem brižljivo čuva sjeme a na drvetu ispred kuće je zakovana tabla koja obaviještava prolaznike o njegovom poslu i hobiju.

„Nabavili smo i koze tako da sada imamo mini farmu koza koja nam daje prilično dobar dohodak. Međutim, stanovništvo u Sižju teško živi, pošto su tu većinom stariji, penzioneri. Mlađi ovdje nemaju posla, uglavnom su otišli u Sloveniju, Njemačku, Austriju“, kaže Vojin Nedić.

Vojin Nedić (Foto: Megafon.ba)

Starosjedioci koji su u poslijeratnim godinama prodali kuće u Sižju, kaže, uglavnom su odselili u Doboj, Bijeljinu i Srbiju.

„Ostalo je nas par, što ono kažu mlađih, i par omladinaca. Otprilike nas je oko 120 stanovnika, u 80 kuća, nema više. I područna škola nam je zatvorena prije dvije godine jer nema djece za školu“.

U desetak kuća u Sižju žive Bošnjaci i Romi.

ZBOG SPOMENIKA VOJNICIMA RS ZANIMLJIVI MEDIJIMA

U februaru 2021. godine u Sižju su podigli spomenik poginulim pripadnicima Vojske RS-a i za troje civila. Vjerovatno su mnogi širom BiH tada uopće čuli za Sižje jer su ovaj događaj pratili brojni medijski naslovi o spomeniku vojnicima Vojske RS-a u srcu Federacije a bilo je i kritika na račun lokalne općinske administracije koja je izdala dozvole.

Spomenik poginulim vojnicima Vojske RS i civilima Sižja 8Foto: Megafon.ba)

Reagirali su iz porodica poginulih i ubijenih vojnika bivše Armije RBiH ali i bivši borci jer se spomenik u njihovom komšiluku podiže vojsci od čije su ruke stradali članovi njihovih porodica.

Spomenik je uprkos svemu podignut i koliko je to bila vijest koja je mnogima i zasmetala, vijest je i to da je spomenik poginuloj djeci današnjih stanovnika Sižja i okolnih mjesta, iako su bili pripadnici suprotstavljene vojske, uopće moguće izgraditi u Federaciji.

Govori to mnogo i o pomacima u međunacionalnim odnosima u ovom kraju i poštivanju prošlosti bez obzira na stavove.

„Nismo imali problema tokom procedura ali trajalo je to dok se nisu svi papiri sredili. I nije samo u Sižju podignut spomenik, imate spomenik u Milinom selu, susjednom mjestu, imate u mjestu Krtovi spomen ploču borcima Vojske RS-a“, kaže Vojin. 

Naselje Krtova je nakon rata podijeljeno na Krtova 1 i Krtova 2. Prvo naselje je u Federaciji a drugo u Republici Srpskoj. Mještani su svaki dan skupa, zajedno piju kafu ali liječe se i školuju u dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Sižje je tokom rata bilo pod komandom Vojske RS-a i u tom periodu je, zbog blizine ratne linije razgraničenja, stanovništvo uglavnom izbjeglo u druga mjesta.  

NE SPOMINJU PUŠKE, „SVI SU U RATU BILI KUHARI“  

Nedići su se vratili u Sižje 2003. godine.

„Nisam se još čestito ni vratio kući a komšija iz Hodžića, sela nekoliko stotina metara udaljenog od Sižja, pomagao mi je, besplatno mi je orao zemlju, pomagao mi je sjeći drva za ogrijev“, kaže Nedić kada objašnjava kako danas sarađuju narodi koji su tokom rata bili na dvije suprotstavljene strane.

Govori o Selmiru Mujkiću iz Hodžića koji se, kao i većina komšija iz Sižja, snalazi kako umije i uglavnom živi od poslova s traktorom. Kada smo Mujkića pozvali telefonom da dogovorimo razgovor, bio je negdje na terenu, u poslu.

Područna osnovna škola zatvorena prije dvije godine (Foto: Megafon.ba)

„Duže od petnaest godina se mi poznajemo, radimo skupa, pomažemo se, nikad ni ružne riječi nisam čuo od komšija“, kaže nam Mujkić.

Uz smijeh komentira način na koji su prevazišli moguća neslaganja u pogledima na prošlost i ratne godine, teme koje se ne mogu izbjeći.

„Bude tu šale na račun ratnih godina i toga ko je i šta radio. Kad se šalimo, uglavnom je to, znate onu priču, ja sam u ratu bio u kuhinji i te fore“, kaže Mujkić.

Vojin nam potvrđuje priču i nadovezuje se s jednom od anegdota ali ovaj put sa „svojima“.

„Poslije rata, kad koga pitaš gdje si bio, svi kažu kuvar, kuvar u kuhinji. Meni kažu kad se rat završio, ajde ti si po vojnom rasporedu kuvar a po profesiji konobar, trebao bi sad u kuhinju. A ja kažem, ma sad ste me našli da idem u kuhinju kad se rat završio. Niste me prije zvali“. 

Vojin je prije rata radio kao konobar u Lukavcu i dijelom i zbog prirode posla stekao brojna prijateljstva i poznanstva.

KONAČNO SUSRET SA PRIJETELJEM OMEROM

I danas su, uprkos ratnim linijama koje su ih dijelile, kaže Nedić, porodični prijatelji s Kovačevićima iz Lukavca.

„Omer je moj kućni prijatelj, njegova žena Nihada i ja smo radili zajedno u Lukavcu. Htio sam nekako da mu pomognem, da mu brašna doturim, pa sam mu slao poruke. Ali nije se moglo preko linije. I čim se rat završio došla je Nihada, ta moja kolegica sa Omerom da nas posjete u izbjeglištvu“.

Omer je, saznat će Vojin tada, dobijao poruke koje mu je slao ali su mu iz vojne komande dopuštali da ide po pošiljku samo uz pratnju kolega.

Međutim, kaže Vojin, bili su svjesni rata. Niti jedan, zbog sebe ali i onog drugog, nisu htjeli rizikovati da eventualni susret u ratnim okolnostima krene po zlu.

Bogdana Nedić (Foto: Megafon.ba)

Prve poslijeratne godine su bile teške i neizvjesne za porodicu Nedić.

Njihov sin Veljko je 2008. godine krenuo u Mješovitu srednju ekonomsko – hemijsku školu u Lukavcu.

Bogdana nam kaže da je bio jedini Srbin u školi. Pisao je tada samo ćirilicom.

„Izuzev malo zaziranja u početku od jednog profesora a samo zbog ćirilice, nije imao problema. Veljko je, prije nego će otići u Crnu Goru gdje je završio Školu za pomorstvo, završio prvi razred škole u Lukavcu. 

Brinula sam tada kako će se uklopiti.

Jednog dana stojim u dvorištu i vidim ide moj Veljko kući i vodi školske drugove. Zaplakala sam od sreće kada sam prvi put vidjela da moj Veljko ima drugove“, prisjetila se Bogdana i ponovo zaplakala dok je opisivala taj trenutak.

Kada je Veljko odlučio otići u Crnu Goru, Bogdana je bila pozvana na razgovor jer je školsko osoblje željelo utvrditi razloge takve odluke i kako je kazala, spriječiti eventualne međunacionalne probleme.

Kaže da ih je uspjela uvjeriti da razlozi odlaska nisu bili te naravi nego prilika koja se djetetu pružila i želja da se školuje u drugom pravcu.  

Teško i sporo ali s godinama je raslo međusobno povjerenje između prijeratnih komšija i poznanici i prijatelji počinju da se pronalaze i pojavljuju kad je bilo najpotrebnije.

U Sižju se živi od poljoprivrede (Foto: Megafon.ba)

Tokom pandemije, u ljeto 2020. godine, Nedići su bili u izolaciji kada je njihov sin Dalibor inficiran virusom COVID-19.

Bilo je to vrijeme kada se i zdravstveni sistem tek suočavao s potpuno novom situacijom i pritiskom velikog broja inficiranih, i iako nije bilo sistemski organizirano, Nedići su imali redovnu medicinsku njegu i dostavu svega što im je bilo potrebno.

BOLNIČAR POMOGAO NA SVOJU RUKU

Redovno ih je, ispričao nam je Vojin Nedić, posjećivao bolničar iz Doma zdravlja Lukavac, Ramiz Frljanović.

„Samo sam se vodio logikom da ljudima treba pomoći. Znao sam da su u izolaciji jer Vojina poznajem od prije rata kada je radio u Lukavcu. I sam sam prebolovao koronu, jedva sam živu glavu izvukao. Pomagao sam kao bolničar koliko sam i kome mogao. Ti ljudi su povratnici, teško im je. Pomagao sam ne samo u medicinskom smislu, pomagao sam dostaviti hranu i sve što im je bilo potrebno“, kaže Frljanović za Megafon.

Posjete pacijentima u udaljenim mjestima tokom pandemije nisu bile organizirane nego ih je, kaže nam Frljanović da slobodno možemo objaviti, posjećivao na svoju ruku. Posjećivao je i brojne druge građane u Lukavcu.

Nediće poznaje dobro od prije rata i samo je smatrao da zaslužuju da im se pomogne jednako kao i svima drugima.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba