Vlast ne daje, samo uzima

Počela su bjesumučna kreditna zaduženja, pratile su to milionske javne nabavke i niko više nije pričao o smanjenju plaća, a iz „korona zakona“ čak ni u prvobitnoj varijanti nije uključen uvjet za subvencioniranje poduzetnicima samo u slučaju da nije bilo otpuštanja radnika. Time je dovedena u pitanje svrha uzimanja međunarodnih kredita – očuvanje potrošnje i radnih mjesta

Piše: Nedžad Kušljugić

Tokom razgovora sa jednim privrednikom prije nekoliko dana, pokušao sam mu predočiti pogodnosti koje bi mogao imati od objavljenog javnog poziva Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se omogućava privrednicima povoljna kreditna linija za obrtna sredstva, nabavku opreme, plaćanje doprinosa i poreza, plaćanje direktnih ili indirektnih poreza, sa kamatnom stopom od 2 posto godišnje na maksimalno 3 godine uz grejs period do 12 mjeseci.

Nakon što me je pažljivo saslušao odgovorio mi je: „E moj Nedžade, te kreditne linije su namijenjene za fikrete“.

Bjesomučna kreditna zaduženja

Način na koji mi je rečeno, sugerisano mi je da se „to zna“, „podrazumijeva“ i da sam vjerovatno naivan, vjerujući da će svi imati jednake šanse.

Ova konstatacija vjerno prikazuje povjerenje koje institucije imaju među građanima, naročito privrednicima.

Zašto je to tako, odgovor leži djelimično u nama samima koji godinama sliježemo ramenima i kažemo „to je jednostavno tako“, „to se podrazumijeva“, „svi bi tako radili“, a djelimično i u nedosljednim izjavama dužnosnika od početka pandemije koronavirusa.

Sjećamo se da su se političari prvih dana utrkivali u odricanju dijela svojih plata tobože kao znak solidarnosti s narodom: Izetbegović, Džaferović i brojni drugi… Izjave prvih dana bile su na fonu pravila da će svi morati podnijeti teret krize, da će i budžetski korisnici morati pristati na smanjenje plaća, da će biti smanjene ili ukinute sve budžetske stavke koje nisu neophodne za funkcionisanje sistema, da niko neće ostvariti subvencije ako bude otpuštao radnike.

Istovremeno je već do početka aprila broj zaposlenih u Federaciji BiH smanjen za 13.842 ljudi.

A onda su se u novonastaloj situaciji, domaći političari, uz nemjerljivu pomoć međunarodnih kreditora počeli „snalaziti“.

Počela su bjesumučna zaduženja svih nivoa vlasti, pratile su to milionske javne nabavke i niko više nije pričao o smanjenju plaća, odricanju od dijela plaća, a iz „korona zakona“ čak ni u prvobitnoj varijanti nije uključen uvjet za subvencioniranje poduzetnicima samo u slučaju da nije bilo otpuštanja radnika.

Time je dovedena u pitanje svrha uzimanja međunarodnih kredita- očuvanje potrošnje i radnih mjesta.

Istovremeno, Vlada Federacije je na svoj prijedlog zakona podnosila amandmane, te dopustila da u uslovima hitnosti, protekne mjesec dana od utvrđivanja Nacrta do usvajanja Zakona u oba doma Parlamenta FBiH.

Sve ovo upućuje na to da se u ovih mjesec i po osluškivao glas „podobnih“ kako bi na kraju zakon najviše pogodovao njima.

Novac za budžet a ne za stvaranje nove vrijednosti

Od ukupnog zaduženja Federacije BiH većina novca će putem Federacije, kantona i opština otići za finansiranje budžetskih rashoda, dakle za podobne izborne baze, dok će istovremeno te kredite vraćati građani Federacije BiH i oni privrednici koji su uhvatili mrvice dodijeljene „korona zakonom“, ali i oni koji od zakona nisu imali nikakve koristi. Čak i dio kojim se subvencioniraju doprinosi, u stvarnosti je prelijevanje sredstava iz jedne budžetske stavke u drugu.

Nadam se da griješim, ali turizam, ugostiteljstvo, prijevoz putnika i sve djelatnosti koje se naslanjaju na pomenute (stari znati i drugo) u naredne dvije do tri godine teško će opstajati. Čak i nakon toga promijenit će se životne navike građana.

Vlast je ta koja je građanima treba otvoriti alternative.

Vlast se nije opredijelila da se zadužuje za reinvestiranje u djelatnosti koje stvaraju nove vrijednosti: masovna zapošljavanja kroz dodjelu državnog poljoprivrednog zemljišta nezaposlenima, poticaje u registraciji poljoprivrednih, stočarskih, ribarskih, voćarskih i vinoradarskih gazdinstava, uz stručnu pomoć, edukaciju i garantovani otkup proizvedenih količina.

U obnovu je mogla uključiti dijasporu po principu javno – privatnog partnerstva. Vlast je mogla participirati u zemljištu, ideji, projektu, komunalnim saglasnostima, a dijaspora gotovim novcem kojim bi se izgradili kapaciteti za preradu i izvoz.

Mogla se i zadužiti i za realizaciju projekata masovnih javnih radova na pošumljavanju na kojima bi se zaposlilo veliki broj građana koji su ostali bez posla. I ovdje bi se mogli izgraditi kapaciteti za preradu i izvoz. Ujedno bi se obnovila šuma, pomoglo u očuvanju okoliša i smanjenju zagađenja zraka o kojem se toliko govori.

Uz projekte izgradnje kapaciteta te javne radove na cestovnoj i željezničkoj infrastrukturi, oživjela bi građevina, povećala bi se potrošnja, zadržao broj zaposlenih i trend punjenje budžeta, a ostali bi nam kapaciteti i smanjila bi se naša ovisnost o uvozu u kriznim vremenima.

Istina, za neki od ovih projekata potrebno je vrijeme da se realizuju i da počnu davati rezultate, ali će rezultati doći i zaduživanje isključivo u buduće rezultate je opravdano.

Ali, kada bi sve ovo realizirali, „naljutili“ bi se glasači – budžetski korisnici na svim nivoima.

Umjesto svega pobrojanog što su mogli, već za kraj godine najavljuju se novi krediti. Milijarde su u pitanju.

Vlast je, dakle, svjesna da je gubitak budžetskih prihoda dugoročan i treba ga nadoknaditi novim i novim kreditima namijenjenim isključivo javnoj potrošnji, a takva zaduženja nisu opravdana i neće donijeti pozitivne efekte.

Samo će doprinijeti našoj ovisnosti od drugih.

Imaju za svoje

A građani koji od tih zaduženja nemaju koristi prepušteni su sami sebi, bez sistemske intervencije onih koji sebe nazivaju predvodnicima naroda, legitimnim predstavnicima i kako god.

Zato je važno da građani shvate: vlast nam neće ništa dati.

Većina građana morat će sama za sebe stvoriti priliku, jer vlast nema toliko da daje svakome.

Samo svojima.

Megafon.ba