Urušavanje simbola države, Radoja je samo slučajni prolaznik

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Profesionalno ni moralno nema ničeg spornog da voditelj državne televizije 11. jula na reveru nosi srebrenički cvijet. Genocid u Srebrenici je historijska činjenica. I dio svjetske javnosti obilježava taj dan, zbog Srebrenice ali i poraza humanosti planetarnih razmjera koji se dogodio tog jula 95-e. Za pola stoljeća sve će nas, ma od kud dolazili, u bijelom svijetu identificirati kao nekog ko je došao iz… Bosnia? Ah, Bosnia, genocid.

Ugađanje svima

BHT 1 je javni servis svih građana Bosne i Hercegovine. Građani finansiraju ovaj medij plaćanjem RTV takse.

Marko Radoja, urednik Informativnog programa nakon instrukcije voditeljima da ne nose cvijet na reveru prilikom izvještavanja iz Potočara i prezentiranja vijesti iz sarajevskog studija, pozivajući se na potrebu novinarske „neutralnosti“ i „profesionalizma“, već je svojim postupkom i kasnijim objašnjenjima šta je htio reći, uvukao javnosti u rasprave.

Zabranio ili preporučio, svejedno je jer je isto. Šteta je učinjena, a i javnost se „primila“. Po društvenim mrežama uslijedile su psovke na račun pojedinca, ali i rukovodstva i uposlenika kompletne televizije, prijetnje, izjave ljudi da više neće plaćati RTV taksu.

Sindikat BHT-a traži smjenu Marka Radoje. Neka novinarska udruženja to podržavaju. Radoja ne dolazi na posao u Sarajevo, iz Istočnog Sarajeva poručuje da mu stalno pristižu prijetnje i da je njegova sigurnost ugrožena.

Atmosfera u Javnom servisu godinama je napeta, uposlenicima se svako malo na leđa sruče nove brige, pored dugogodišnjih problema zbog nestabilnog finansiranja.

Naravno, praćeno skandiranjem javnosti kratka fitilja i još kraćeg pamćenja.

Jer nije davno popljuvana ova televizija zbog imenovanja Tvrtka Milovića na jedno od uredničkih mjesta. Već se zaboravilo na to. Zabrana cvijeta Srebrenice je krupnije pitanje ali princip pljuvanja je isti.

Zbog negativne atmosfere u javnosti stvorene prema Javnom servisu, a koja je uslijedila zbog Radojinog postupka, vjerovatno je dobio aplauz u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj, a posebno od onih što se javno hvale da ne plaćaju RTV taksu jer državnu televiziju ne priznaju baš kao ni državu.

Jednake će počasti dobiti i u dijelu hrvatske javnosti, posebno visokorangiranih političara u BiH koji dvije decenije žive na račun državnog budžeta, ali ne skrivaju činjenicu da ne plaćaju RTV taksu jer ne vole ovakvu televiziju, bez hrvatskog kanala.

Problem s Javnim servisom je mnogo dublji i kompleksniji od uredničkog poteza Marka Radoje. Nije nevin, ali je Radoja samo eho na lošim temeljima građenog projekta državne televizije.

„Neutralnost“ i „profesionalizam“ su pali na ispitu na početku, prije deceniju i po, možda od Džona Širera agenta visokog predstavnika koji je svojevremeno bio zadužen za uspostavu neovisne krovne medijske kuće u okviru Javnog servisa BiH. Strane službenike u našoj zemlji nerijetko savjetuju domaći ljudi, jer iz papira koje dobiju prije dolaska u našu zemlju ne mogu uz kafu u avionu shvatiti kompleksnost bosanskohercegovačkog društva.

Tako je i Širer radio. Došao u multietničku sredinu pa da  ugodi svima, nije se gradila jedna televizija, već tri. A postojala je Radio televizija Bosne i Hercegovine koja je eto „restruktuirana“ i imamo to što imamo. Da se htjelo, urednici i direktori bili bi isključivo profesionalci, a ne i ljudi koji su se trebali uklopiti u „nacionalni ključ“. Nigdje to ne piše, ali se zna. Televizija je, baš kao i zdravstvo, pravosuđe, školstvo, trebalo da ostane izvan pravila te matrice zvane nacionalni ključ. Zvuči utopijski, ali samo u današnja vremena. Kada su se temelji gradili bilo je moguće. Sad je kasno. 

Početna pravila, pisana i nepisana, možda su postavljena s najboljom namjerom i sa željom da se svim konstitutivnim narodima osiguraju jednaka prava, ali ne i uz prethodnu analizu gdje to javni medij u složenoj državi kakva je BiH može da vodi. Nesretni Radoja se poziva na neke BBC principe novinarske škole. I to je jedan od segmenata koji je zakazao. BBC treninzi za novinare nakon rata trebalo je da budu samo dobro došla nadogradnja, usavršavanje zanata, a ne stvar prestiža nad hudim svršenicima državnih fakulteta u BiH i starom novinarskom gardom koju je trebalo naučiti kako svoje stavove  „neutralizirati“  i biti „neopterećen ratnom prošlošću“. Da je lekcija pogrešno naučena jasno je iz tvrdnji Radoje da se pomenuta neutralnost uči u BBC-evim školama?! Ne postoje BBC principi i naši principi. Principi novinstva su univerzalni.

U BiH je davno stvoren pogrešan mozaik, a događaj s Radojom je jedna od posljedica. Urednicima valja misliti ko će sve još tražiti da mu se ugodi. Jer, prema ličnom priznanju urednika, već se traži. Zato što je Javni servis, rekosmo, postavljen na pogrešnim temeljima. A nisu u nas narodi odvojeni od političkih partija pa se tako pod krinkom borbe za prava naroda na informaciju, na jezik, promociju kulture, podmeće i politički uticaj.

Bitka za politički uticaj

Bio je Radoja ovaj put, ali će uskoro biti neko drugi i nešto drugo. Taman da se sruši još pokoji zid neovisnosti i opstojnosti javne televizije.

Zašto parlamentarci kao osnivači BHT-a koji biraju Upravni odbor, a koji odlučuje o uredničkim pozicijama, godinama ništa ne čine da se gradi javna televizija čiji kadrovi nemaju dileme i strahove zbog uredničkih procjena?

A u parlamentarnim klupama sjede i predstavnici političkih stranaka koje se danas zgražavaju nad potezom Marka Radoje.

Megafon.ba