Sve što (ne) znate o izbornim kandidatima i medijima koji ih predstavljaju

Kandidati za predstojeće izbore precizno znaju za koji nivo vlasti se kandidiraju, za koju poziciju, koje bi nadležnosti imali, koja su prava i privilegije, ali i obaveze koje ta pozicija nosi. Također, znaju kakvo ekonomsko okruženje bi imali kao sudionici u vlasti. S obzirom na to (trebalo bi da) znaju kolike su šanse da realiziraju, nerijetko, veoma ambiciozne planove koje nude glasačima. Pitanje je, međutim, koliko glasači (ne)znaju o kandidatima, o funkcioniranju vlasti, nadležnostima, o realnom kontekstu u kojem kandidat obećava promjene?

Ko obećava porodiljske naknade

Nimalo zanemarljiv broj kandidata, a što je itekako vidljivo iz javnih istupa, pribjegava uopćenim govorima iz pozicije stranke koja ih je kandidirala, pa se u okrilju stranačke moći samouvjereno predstavljaju glasačima kao kandidati koji će „mijenjati svijet“.

Međutim, ono što glasači, a ujedno i publika koja predizbornu kampanju kandidata prati putem medija i društvenih mreža treba da znaju su upravo, na početku pobrojane činjenice, kako bi mogli da razluče da li su obećanja kandidata realno ostvariva i zašto ih, ako je bilo volje, njihova stranka nije realizirala u ranijem mandatu.

Kad kandidatkinja za Parlament Federacije BiH obećava da će porodilje u kantonu iz kojeg dolazi imati porodiljsku naknadu, da li je napomenula da kao federalna zastupnica nema nadležnost za to pitanje. Eventualno bi mogla lobirati unutar stranke i to ako njena stranka značajno sudjeluje u vlasti u tom kantonu i ima parlamentarnu većinu, a još pri tome u budžetu kantonu ima dovoljno novca da se to pitanje pokrene.

Zašto kandidatkinja ne iznosi plan koji bi bio u okviru njenih nadležnosti koje bi imala kao federalna zastupnica?

Ko obećava zapošljavanje

Izuzev slučaja da određeni kandidat, primjera radi, ima zagarantiranu podršku određenog investitora da pokrene fabriku u kojoj bi otvorio nova radna mjesta, treba znati da malo koji kandidat, čak i iz najuticajnijih političkih stranaka ima kapacitet i realne osnove da obećava masovno zapošljavanje. Taj segment je usko povezan s ukupnim ekonomskim okruženjem u zemlji. Ovisi o brojnim propisima, na svim nivoima vlasti, a posebno od novca. Dakle, treba pomno analizirati obećanja koja se tiču zapošljavanja. Da li je riječ o dugoročnim radnim mjestima ili povremenim programima putem zavoda za zapošljavanje, a koji finansiraju radna mjesta najduže za godinu dana.

Ko obećava dokidanje zapošljavanje podobnih

Svaka politička stranka ulaskom u vlast, da bi sudjelovala u toj vlasti, na određenim pozicijama u resoru koji im je pripao mora da ima svoje kadrove. Dakle, obećanje, da će dokinuti praksu zapošljavanja stranačkih kadrova samo je isprazna retorika, uhu ugodna većini građana u BiH obeshrabrenih kontekstom i nepisanim pravilima zapošljavanja.

Ko obećava više penzije

Obećanja viših penzija postala su konstanta predizbornih kampanja. Međutim, publika kojoj je obećanje upućeno treba da zna da je povećanje penzija usko vezano s ukupnim ekonomskim kontekstom u državi/entitetu, odnosno, itekako zavisi od broja zaposlenih u entitetu. Koliko znate o načinu na koji se pune penzioni fondovi? Koliko ste pratili posljednje izmjene Zakona o PIO-u FBiH, kada se vidila bitka oko procenta, svake marke? Na koncu, ko je ikada ponudio povećanje penzija za procenat koji je viši od, primjera radi, pet posto? Šta znači pet posto, nekoliko maraka mjesečno više, nedovoljno ni za osnovne lijekove koje većina penzionerske populacije konzumira.

Zašto kandidat, između brojnih poteza koje može da učini u mandatu za koji se bori, pribjegava baš priči o jednom od najosjetljivijih pitanja u BiH?

Ko obećava kvalitetniji obrazovni sistem

Kad kandidati za izbore obećavaju promjene u sistemu obrazovanja, da li obećavaju da će stati ukraj praksi zapošljavanja stranačkih kadrova na čelo obrazovnih ustanova svake četiri godine nakon općih izbora?

Da li povezujete činjenicu da je direktor/ica osnovne škole iz vašeg komšiluka „simpatizer“ stranke iz koje je resorni kantonalni ministar?

Dok se postojeća „nepisana pravila“ ne promijene i menadžment škola, odnosno, nastavno osoblje ne bude zapošljavano isključivo zbog referanci, a ne stranačkog vjetra u leđa, sva druga obećanja kandidata vezana za obrazovni sistem tek su puke populističke floskule.

Ko obećava građansku BiH

Primamljivo i uhu ugodno zvuči obećanje građanske države, jednakih prava za sve. Međutim, za realizaciju obećanja, u sadašnjem političkom i ustavnom kontekstu u BiH, bio bi neophodan težak i dugotrajan put ustavnih promjena. Istina je da se pitanje konstitutivnosti naroda, ideja kojom su trebalo da budu osigurana jednaka prava najmnogobrojnijih naroda u BiH, pretvorilo u alat u rukama „legitimnih predstavnika naroda“ u borbi i za uticaj na određenim teritorijama. Ukidanje temelja raspodjele političke moći u BiH preko noći je nemoguće čak i da postoji konsenzus svih političkih aktera, tako da treba znati da bi umjesto priče o građanskoj državi kandidati mogli pojasniti (usput) i šta konkretno namjeravaju uraditi u mandatu za koji se bore na predstojećim izborima, a što bi bilo na tragu pravičnosti i jednakosti za sve narode i građane BiH.  

Ko nudi plan, a ko samo kritizira vlast

U BiH se odavno izgubila linija između pozicije i opozicije, odnosno, opozicija je mnogo manje korektiv vlasti, nego što je kritizer, bez konkretnih ponuđenih rješenja za određene probleme.

U vrijeme predizborne kampanje, stranke i kandidati koji dolaze iz „opozicije“ u javnim obraćanjima glasačima energiju uglavnom troše na kritike. Da li su pojasnili zašto nisu (mogli) uticati na rješevanje određenih problema u ranijem mandatu. Ne treba zaboraviti da je, čak i kao opozicija, određeni kandidat bio sudionik u vlasti, dakle imao/la je odgovornost i određene ingerencije i jednake privilegije kao i oni koje kritizira.

Koliko (ne)znate o medijima koje pratite

Informiranost građana o svemu rečenom, o načinu na koji mogu doći do informacije o kandidatu, o funkcioniranju vlasti u BiH, odnosno, entitetima i kantonima, o svojim općim pravima, o obavezi političkih kandidata prema građanima nakon osvajanja mandata i odgovornosti prema javnom novcu kojim će raspolagati, od ključnog je značaja za formiranje odluke glasača kome dati glas na predstojećim izborima. Međutim, koliko konzumenti informacija o kandidatima koje se plasiraju putem medija i društvenih mreža, uopće znaju ko su izvori informacija?

Ko su vlasnici medija u kojem vam se plasira pohvalna informacija, odnosno, kritika na račun određenog kandidata? Ko su urednici i novinari? Da li tekst objektivno oslikava kandidata? Da li je protukandidatu data prilika da odgovori na kritike ili optužbe?

Smatrate li vjerodostojnim medij koji o određenim kandidatima piše vokabularom ulice, čak i kada kritizira kandidata ili stranku koju ne smatrate vašom opcijom?

Razmišljate li o tome zašto se određeni medij stavlja u funkciju promotora određene političke partije?

Mediji tokom predizborne kampanje imaju ulogu da pruže medijski prostor za predstavljanje svim političkim akterima podjednako. Istovremeno, ne odstupajući od profesionalnih standarda novinarstva i objektivnog odnosa prema svakom kandidatu, bez obzira kojoj političkoj opciji pripada.

Megafon.ba