Sve dok nam djeca žele biti Džeko i Modrić, Nurkić, Đoković, ima nade za nas

Piše: Nedžad Kušljugić

Na svjetskoj sportskoj sceni posljednjih dana imali smo dva velika događaja: teniski turnir Wimbledon i završnicu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.

Među najznačajnijim takmičarima u oba slučaja bili su sportisti iz regije: Novak Đoković i hrvatska nogometna reprezentacija. Đoković je pobjednik 141. teniskog turnira u Wimbledonu, a hrvatski su susjedi u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji osvojili drugo mjesto. Njihov fudbaler Luka Modrić proglašen je najboljim igračem.

Sport je univerzalni jezik

Osim trofeja koji su otišli u ruke susjeda, ova ćemo takmičenja pamtiti i po tome što su se, kao nikad do sada, u regionu pokrenuli neki novi vjetrovi. Među ljudima, u medijima, na društvenim mrežama. Sportsko navijanje, ljubav prema sportu i solidarnost zauzeli su vodeće mjesto, a političke, etničke i sve druge razlike koje je politika isticala u prvi plan, gurnute su u stranu.  

Najprije je, nakon prolaska Hrvatske u polufinale svjetskog prvenstva, ispod objavljene zajedničke fotografije sa Lukom Modrićem na Instagramu Ivana Rakitića, Đoković napisao: „Bravo majstori! Svaka čast. Samo naprijed“.

Neka je Đoković vrhunski teniser i čovjek svijeta u svojoj je domovini dobio kritike, ali je svoju podršku hrvatskim reprezentativcima obrazložio za Telegraf riječima: „Sport priča univerzalni jezik, briše granice među ljudima, nadilazi razlike u vjeroispovijesti, rasi, nacionalnosti, i to je ono što privlači ljude sportu. Zato ljudi svih generacija, a naročito mladi, gledaju ka sportašima kao svojim idolima, jer oni prolaze kroz iskušenja, žrtvuju se, i kroz sport ilustriraju životnu borbu i daju primjer kako bi ljudi trebali da se postave prema brojnim izazovnim situacijama u životu“.

Nedugo nakon toga, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je na svojoj zvaničnoj Fejsbuk stranici podržala Đokovića: „Novaku Đokoviću, velikom čovjeku i sportašu, od srca želim ulazak u finale Wimbledona. Čast mi je da sam ga imala prigodu osobno upoznati u našem Umagu“.

Zatim je Modrić, pred drugi dan polufinalnog meča Đokovića i Nadala, poručio: „Gledali smo Noleta i gledaćemo ga danas. Kako je on naš navijač, tako smo i mi njegovi. Želimo mu svu sreću”.

Đokoviću je i Ivan Rakitić, između ostalog poručio: „Ako bude slavio u nedelju u finalu Wimbledona, slavićemo i mi uz njega”.

Veoma pozitivnu „srpsko- hrvatsku“ atmosferu djelimično je zasjenio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavom nakon četvrtfinalnog meča Hrvatska – Rusija: „Gledao sam utakmicu, drugo poluvrijeme i produžetke, navijao sam za Rusiju. Budući da su me neki kritikovali… to je moje pravo. Srbija je demokratsko društvo u kojem svako može navijati za koga želi. Prvi put kada sam gledao Hrvatsku na RTS-u bilo je neutralno komentarisanje. Drugi put su bili malo pristrasni. Treći put su već počeli da navijaju, a onda sam utišao ton.Neka prenose kako hoće, nije mi važan ton”.

Pokazatelj kako politika svojim prstima često usmjerava odnose i u oblastima koje s politikom ne bi trebalo da imaju veze pokazalo se na RTS-u kada je njihov sportski  komentator utakmicu polufinala Engleska – Hrvatska pratio kao da prenosi Novogodišnji koncert Bečke filharmonije.

Veoma pozitivnu i uzavrelu navijačku atmosferu u Bosni i Hercegovini nakon ulaska Hrvatske u finale svjetskog prvenstva, ukaljali su navijači u Mostaru i Širokom Brijegu. Proslava uspjeha Hrvatske mogla je proći i bez vulgarnih pjesama i psovki na račun Bosne i Hercegovine. Ohrabrujuća je, međutim, bila reakcija gradonačelnika Širokog Bijega Mire Kraljevića. Za Agenciju Patria ogradio se od ovih izgrednika riječima da postoje grupe navijača koji prave izgrede na sportskim događajima, ali da je siguran da ti navijači ni sami ne znaju zbog čega to rade. „Takvi navijači ne predstavljaju svoj klub na pravi način, bez obzira o kojem klubu se radilo. Širokom Brijegu je potrebno Sarajevo, kao što je Sarajevu potreban Široki Brijeg“, kazao je Kraljević koji smatra da  sport mora biti odmor za porodicu, a ne izvor tenzija.

Ovakve izjave kao i snažna podrška hrvatskoj reprezentaciji u cijeloj Federaciji BiH, posebno na društvenim mrežama, možda su nagovještaj nekih novih odnosa u kojima bi trebalo da vlada uzajamno poštovanje. Sport je još jednom pokazao veličanstvenu moć zbližavanja,  mnogo snažniju od bilo kakve politike.

Sjeća li se neko Bore Bosića, Spasoja Albijanića, Gavre Bogića, Željka Šumana, Gojka Milinkovića, Spasoja Tuševljaka, Fadila Haverića, Antona Rilla, Fatime Leho, Milovana Blagojevića, Zlatana Ištvanića, Božidara Matića, Kadrije Haračić-Šabić, Muharema Imamovića, Zore Marjanović, Ivice Mišića, Jusufa Halilagića, Nikole Kragulja, Vladislava Vladičića, Gordane Ković, Dragana Mikerevića, Mile Gadžić, Harisa Bašića, Jusufa Kumalića, Ivice Marinovića, Zorana Tešanovića…?

Svi su oni, u periodu od 1996. do 2006. godine donosili važne odluke koje se tiču naših života. Vjerovatno treba podsjetiti da su obnašali funkcije u Vijeću ministara BiH, bilo kao predsjedavajući, kopredsjedavajući, ministri ili zamjenici ministara.

S druge strane i danas se sjećamo sjajne čileanske generacije iz bivše Jugoslavije koja je pobijedila na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Čileu 1987. godine, a na kojem je Robert Prosinečki, današnji selektor BiH reprezentacije proglašen najboljim igračem.

Historija ili zaborav

Također se sjećamo sjajnih košarkaša, vaterpolista, rukometaša, atletičara, tenisera, skijaša i ostalih sportista iz regiona koji su obilježili svjetski sport.

Oni su besmrtni, kao što će besmrtna biti i sjajna generacija hrvatskih fudbalera, kao što će, uostalom i Novak Đoković ostati upamćen kao jedan od najvećih tenisera svijeta svih vremena.

Oni su uzori i idoli našoj i milionima djece  u cijelom svijetu, djeci koja se odgajaju u sportskom duhu, rekreativno ili profesionalno.

Sportisti su ljudi širokih svjetonazora i u svjetskim okvirima njihova nacionalnost ili vjerska pripadnost posve je nevažna.

Politiku treba ostaviti politici, vjeru vjeri, zločine i kriminal sudovima, a sport ljudima.

Da li ste ikada čuli da neko dijete kaže kad porastem želim biti političar? 

Djeca žele biti Džeko, Modrić, Đoković, Nurkić, Musa, Tuka, Perković, Španović, Cerić…

Megafon.ba