ŠTA KAŽU NOVINARI: Je li vrijeme za jedinstven novinarski sindikat?

Piše: Nermina Šunj- Kušljugić

Saznamo za novinarske ovozemaljske brige tek kad se dogodi incident, kad se novinaru i njegovoj porodici prijeti, kad se razboli, a nema ovjerenu zdravstvenu knjižicu i nažalost, kad novinar umre.

Iako se o tome malo zna jer se ne govori i uprkos tome što je najviše pljuvana profesija u BiH, novinari zapravo najdostojanstvenije žive svoju profesiju.

Hrabri u tuđim bitkama        

Radnja se događa u jednoj od velikih propalih kompanija u BiH. Sala za sastanke puna je štrajkača. Sparno je. Šminka se topi. Radnici ne žele izaći iz prostorije dok im oznojeni direktor ne obeća isplatu zaostalih plata i doprinosa. Mi novinari, stojimo preko puta stolova za kojima sjede pregovarači. Do mene je kolegica, drži mikrofon u pripravnosti. Cijeli dan smo tu. Bez pauze, ručka…Šapuće mi: „Sad razmišljam o sebi, dođe mi da samo predam ovaj mikrofon kamermanu i pređem tamo za njihove stolove“.

Završili su pregovori. Imamo informacije, izjave. Trčimo svako u svoju redakciju. Vani je već počela da pada kiša. Nemamo kišobrane. Popravljena je šminka. Idemo napisati još jednu priču o borbi za radnička prava, ali i ljudsko dostojanstvo.

Sutra je novi dan, nova priča, nova borba. Tuđa, naravno.  Ali to smo mi, to nam je misija. Takvu smo profesiju birali i neka smo. Najljepša je. Međutim, ne znači to da novinari nemaju prava kao i svi drugi građani BiH.

Povod za tekst je status na Facebooku dugogodišnje novinarke. Vrijedna je, čestita, ima porodicu, majka. Kako to samo novinari umiju, ima i snage da humorom oboji činjenicu da je cijeli radni vijek provela radeći „na crno“.

Međutim, od vrijednih ljudi, kakav novinar mora da bude da bi se uopće bavio ovim poslom, borbenih, fakultetski obrazovanih ljudi, neko je napravio jeftine radnike, emisare političkih i biznis projekata.

Licenciranje novinara?

Najveći dio krivice za takvo stanje snose novinari. Jednom je neko, negdje, predlagao i licenciranje novinara. Da se zna ko se, kako i s koliko pameti, škole i talenta može bavati ovim poslom. Međutim, ostalo samo na prijedlogu.

Početkom godine je predsjednik Kluba novinara iz Banje Luke Siniša Vukelić predložio Upravnom odboru Udruženja BH novinari da i medijski radnici imaju beneficirani radni staž. Međutim i to je ostalo samo na prijedlogu.

Novinari inače odlično znaju da šute. Posebno o sebi.

Ne plaše se uzdignuti diktafone i mikrofone pred navalom gomile koja zasipa kamenjem i upaljenim bakljama zgradu Predsjedništva BiH, ali često nemaju hrabrosti pitati kad će plata?

O trgovinama profesionalnim dignitetom zarad ličnih interesa i ambicija nekom ćemo drugom prilikom.

Brojna novinarska udruženja nađu se novinarima pri ruci kad zatreba. Policija se angažira, ali šta ćemo s domenom na koji pravno i po kapacitetima ne mogu odgovoriti udruženja niti novinari sami?

U zemljama u okruženju jedino novinari u BiH i na Kosovu nemaju jedinstven sindikat. Slovenija (1990.), Hrvatska (1990.), Srbija (2003.) Albanija (2005.) Makedonija (2010.) i Crna Gora (2013.) ustanovili su sindikate počevši od 1990-te do 2013-te godine.

Iako je sindikalni aktivizam u BiH izgubio na kredibilitetu, ipak smo pitali kolege šta misle o ideji.

Kakvi novinari, takva i slika profesije

Dugogodišnji novinari koji su pristali sudjelovati u anketi, za Megafon.ba iznijeli su svoje mišljenje o tome da li je zrelo vrijeme za jedan snažan sindikat novinara i radnika u medijima na nivou BiH? Da li je sindikalno organiziranje uopće prihvatljiva ideja i što bi nam trebao sindikat?

Iako su iznijeli isključivo lični stav, napominjemo ipak da stavovi novinara izneseni u anketi nisu i stavovi redakcija za koje rade.

Mirjana Topić-Landeka urednica i novinarka 

– Vrijeme je za hitno sindikalno udruživanje. Preveliko je nipodaštavanje rada novinara. Međutim, smatram da nije isto raditi u privatnim i javnim medijskim kućama. Ali se hitno mora napraviti kolektivni ugovor i za novinare koji bi podrazumijevao sva prava iz radnog odnosa.

Elvir Padalović urednik i novinar

– Novinari nikad nisu bili podjeljeniji i nedostaje elementarne solidarnosti među njima. Također mislim da bi se kreiranje jednog sindikata na nivou BiH teško postiglo, ako se uzme u obzir trenutna situacija u zemlji. Sindikat jeste dobar način da se novinari okupe na jednom mjestu, koje će ih na neki način osnažiti. Ali ako će Sindikat biti osnovan samo zbog Sindikata i forme, onda sam protiv.

Dženana Halimović  urednica i novinarka

– Položaj novinara i radnika u medijima do te mjere je doveden u nezavidnu situaciju da godinama rade kao spoljni saradnici, bez plate, adekvatne opreme, a pri tome su izloženi raznim pritiscima i prijetnjama. Ovise često o dobroj volji poslodavca, koji se u pojedinim slučajevima više vodi interesima koji su suprotni od novinarske etike, ali novinari često nemaju pravo glasa, dok se od njih očekuje da budu glas javnosti.

Mehanizmi zaštite su nikakvi i neadekvatni. Ne uplaćuju im se doprinosi, a novinarska solidarnost je na izuzetno niskom nivou.

Često se radi za “klikove”, a ne po profesionalnim standardima i to najčešće ne voljom novinara, već time što je naprosto prisiljen da radi ono što mu se kaže, upravo jer nema zaštitu niti krovnu organizaciju koja bi stala iza njihovih primjedbi.

To je slučaj u oba bh entiteta, a iako postoje novinarska udruženja, njihov kapacitet prilično je limitiran. Stoga mislim da bi mnogo ozbiljniji način pristupanja zaštiti prava medijskih radnika u cjelini bio jedan sindikat, koji bi uvezao ljude koji blisko sarađuju i profesionalno. Naravno, samo ukoliko bi to značilo da nema političkog upliva, te da će se zaista zalagati za to da se sa scene uklone oni kojima je stran pojam etike, koji u saradnji s političkim partijama vrše pritiske na novinare i pojedine medije, ali i za to da novinari uistinu postanu slobodni i nezavisni.

Dragiša Sikimić osnivač i glavni urednik internet magazina „Moja Hercegovina“

– Nisam siguran da sindikalno udruživanje može donijeti bilo kakve značajne promjene kada su u pitanju položaj i prava novinara. Jednostavno smatram da BiH nije država u kojoj se na taj način mogu ostvariti prava radnika. Bez političke volje nije moguće riješiti nijedan problem, niti ostvariti bilo čije pravo. Možete to vidjeti na primjerima radničkih Sindikata na nivou entiteta, koji prema mom ubjeđenju djeluju folklorno i uvijek pod snažnim pritiskom političkih elita. Kada je novinarska profesija u pitanju, mislim da imamo i više nego dovoljno novinarskih udruženja, kako na nivou države, tako i na nivou entiteta. Međutim, iza njih ne stoje rezultati koji nam mogu dati bilo kakve razloge za zadovoljstvo. Velika odgovornost u svemu ovome leži i na samim novinarima. Uporedio bih to sa onom generalnom izrekom kod nas: kakav narod – takve su nam i vlade, dakle, kakvi novinari – takva nam je i generalna slika novinarske profesije.

Renata Radić – Dragić urednica i novinarka

– Novinarima treba sindikat, to je činjenica. U nedostatku sindikalne zaštite, tu su ulogu djelomično preuzela novinarska udruženja, ali  to nije dovoljno. Većina novinara radi u lošim uvjetima, često bez adekvatne naknade za svoj rad. Novinari su često šikanirani, omalovažavani od strane političara, javnih službenika, odnosno onih koji moraju javnosti odgovarati za svoj rad. Trenutno se svatko sa spomenutim problemima bori pojedinačno, a to nema efekat koji bi se mogao postići uz jak sindikat. E sada, otvoreno je pitanje organizacije odnosno, treba li biti jedan za cijelu BIH?! Po meni bi to bilo dobro i poželjno, jer postojanje više sindikata smanjuje moć koju organizacija treba. Međutim, s obzirom na postojeću situaciju u BiH i u medijima, jedan sindikat u državi je prilično utopistička zamisao.

Sanel Kajan urednik i novinar

– Naravno da mislim da bi se novinari, ali i općenito medijski radnici trebali mnogo bolje organizovati i tako jedinstveni boriti se za svoja prava. Kroz sindikat bismo brže dolazili do ciljeva. Svakako, pod uslovom da sindikat djeluje profesionalno i da bude angažiran, a ne samo slovo na papiru. Podjela u ovoj zemlji pa i u svijetu medija je previše. Ovako rascjepkani ne možemo mnogo. Ukoliko bismo se udružili u snažan sindikat i tako nastupali, vjerujem da bi se i ta situacija poboljšala.

Emil Karamatić urednik i novinar  

– Sindikalno djelovanje u ovakvoj državi je uzaludan posao. Novinari su vrsta koja ne može sebe zaštititi. Država ih zakonom treba zaštititi inače smo glineni golubovi. Novinari su jedini „neprijatelji“ našim vlastima, tako nas doživljavaju,  ali mislim na novinare, a ne „biltenske novinare“. Inače smo uz zečeve jedina vrsta osuđena na nestanak, kazao je Karamatić.

Goran Dakić novinar i pisac

– Rijetki su oni u BiH koji znaju istinsku moć sindikata. Zbog toga vlasti i gledaju da budu u što boljim odnosima sa najvažnijim sindikalnim organizacijama ili bar sa njihovim predstavnicima. Ne vjerujem u sindikate, ali smatram da je novinarima on više nego potreban. Ali da bi takav sindikat uopšte imao i smisla i snage potrebno je najprije novinare osvjestiti da brane sami sebe od svakodnevnih napada. Još jednom: ne vjerujem u udruženja i sindikate, bar ne trenutno, ali mislim da to i ne bi bio loš potez u trenutku kada ne postoji lovostaj na novinare.

Adriana Domazet novinarka

– Definitivno mislim da nam sindikat treba, jer sada imamo takoreći, milion sindikata. Jedan, usaglašen na nivou BiH, definitivno nam treba. I moraju jasno biti definirana prava i obaveze, da rad sindikata bude transparanetan, te da radi u korist novinara.

Smatram to prihvatljivom idejom jer bi to povezalo upravo ove “silne” sindikate i svi bi bili jedno. Oni koju su za to.

Trebao bi nam baš zbog toga što su novinari nezaštićeni kako od pritisaka vanjskih, tako i pritisaka unutar firmi, medijskih kuća i agencija za koje novinari rade.

Megafon.ba