Srpkinja i Bošnjakinja se družile i „evo šta im se dogodilo“

Piše: N.Š. – K.

Prije nekoliko dana humani ljudi u Tešnju pomogli su komšiji kupiti specijalna invalidska kolica. I postala je to medijska vijest pod naslovom:” Bošnjak i Hrvat pomogli Srbinu”. Samo činjenica da je priča uopće medijski tretirana, te da je istaknut nacionalni identitet dobročinitelja, uzdigla je primjer na razinu nevjerovatnog.

Čudo neviđeno

Riječ je o jednom od primjera ovih dana, ali svako malo čitamo slične sadržaje u medijima. Uglavnom su to priče poput one što je pratila fotografiju nastalu u proljeće 2017. godine na Starom mostu u Mostaru. Društvene mreže „gorjele su“ zbog dvije nasmijane časne sestre i mlade djevojke s hidžabom na istoj fotografiji. Ljudi su s utrkivali da dijele, lajkuju i komentiraju fotografiju i nekom bi se strancu koji ne poznaje Bosnu i Hercegovini, zbog masovnosti isticanja fotografije, zaista moglo činiti da je komunikacija tri žene čudo neviđeno.

Pa su “Bošnjaci u Raštelici nadomak Sarajeva organizirali sahranu za komšiju Srbina koji nije imao nigdje nikoga“. Pa je „Bošnjak pomogao napraviti kuću dječaku Srbinu“…

Svakodnevno na društvenim mrežama svjedočimo fotografijama ljudi koji se slikaju na Starom mostu i iz različitih su etničkih grupa, samo što nemaju izražena etnička ili vjerska obilježja.

Ljudskih gesti poput one u Raštelici ima širom Bosne i Hercegovine i u pitanju je ljudskost prema komšiji s kojim su živjeli decenijama.

Kad potreba da se pomogne osobama s invaliditetom potakne akciju dobrih ljudi i kada je u pitanju masovniji odaziv onda se ne analizira ko je koje vjere. Pa ipak, u tešanjskom slučaju u prvom je planu bila etnička pripadnost dobročinitelja i čovjeka kojem se pomoglo.

Po toj bi matrici slike iz multietničke Tuzle, na kojima skupa šetaju ljudi raznih imena, svakodenevno trebalo da budu u vijestima. Pa čak i slike iz Sarajeva, uprkos tome što mu se zbog dominatnog bošnjačkog stanovništva često pripisuje epitet jednonacionalne sredine.

Međutim, Sarajevo je još uvijek mjesto gdje se u određenoj mjeri susreću i poštuju različite kulture, žive ljudi svih nacija, međusobno sklapaju brakove, a kadrovska struktura institucija, preduzeća i organizacija ima multietnička obilježja. Komunikacija različitih etničkih skupina i u Sarajevu nije incident nego svakodnevna praksa.

Podgrijavanje tenzija

Istina, u Bosni i Hercegovini ima mnogo, skoro „etnički čistih“ naselja. Posebno u sjeveroistočnoj Bosni ili Zapadnoj Hercegovini. Istina je i da se povratnici u naseljima iz kojih su prognani tokom rata suočavaju povremeno s napadima na sigurnost, imovinu, suočavaju se s diskriminacijom po nacionalnoj osnovi. Pa ipak, niti jedan od primjera ne argumentira teze da su susret, razgovor ili međusobna pomoć ljudi iz dva različita naroda, rijetkost u Bosni i Hercegovini, posebno ne tezu da je riječ o toliko rijetkom slučaju da zavređuje poseban medijski tretman.

Takvim se pričama, uprkos njihovim motivima koji mogu biti i pozitivne naravi, samo pothranjuje teza o međusobnim, drastičnim podjelama među narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.

Zato se i u komentarima na tekstove, čak i kada je u pitanju vijest iz crne hronike koja ne može ostaviti ravnodušnim razumnog čovjeka, često komentira nacionalna pripadnost počinioca ili žrtve. U skladu s tim se javnost vidljivo (ne)senzibilizira s pričom ma koliko potresna bila.

Svakako, ne treba zanemariti komercijalni motiv isticanja ovakvih primjera u medijima, jer u eri kada su zbog „neatraktivnosti“ za publiku, tekstovi o žrtvama ratnih zločina svedeni na minimum i ima ih uglavnom kada su u pitanju suđenja, godišnjice ili teške, potresne priče, „dobro dođe“ povremana „senzacija“ koja poveća čitanost medija.

Inače su teme ratnih zločina svedene u okvire nekoliko specijaliziranih medija koji se bave isključivo tim temama. Također bi brojni međunarodni „supervizori”, u sredini gdje je (su)život kvalitetan, vjerovatno bili nepotrebni. Brojne nevladine organizacije opstaju upravo zahvaljujući izdašnim grantovima za projekte „pomirenja i izgradnje suživota“.

(Dez)informiranje mladih

I kakvi god bili motivi za „senzacionaliziranje“ dobročinstva „običnih ljudi“ ali s isticanjem nacionalnih obilježja, rezultati uticaja na javnost mogu biti itekako kontraproduktivni, posebno na mlade ljude koji nemaju dovoljno informacija o društvu u kojem žive, o historiji, o ratu. Svakodnevno nam to potvrđuje stvarnost i uzavrela ratnohuškačka retorika u javnom diskursu, uprkos tome što je rat završen prije više od dvije decenije.

Megafon.ba