SPIN SE SPINOM IZBIJA: Bravo maestro Čoviću!

Kad kažeš da je riječ o propagandi, sam sebi zvučiš glupavo, jer je u međuvremenu to prestala biti samo propagandna euforija, postalo je zaista nesnošljivo. Ali svima i jednako. Konstututivno. Savršeno „ozračje“ za Čovićeve „trebamosedogovarati“ ucjene i nove viceve o glupim Bosancima.

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine (BiH), nije predizbornu kampanju počeo u proljeće ove godine, već prije sedam godina. Utiranje puta za garant-ustoličenje u predsjedničkoj fotelji svim raspoloživim medijima i „suzama za Kolindu“, počinje zapravo kad mu je Željko Komšić, tada član Socijaldemokratske partije (SDP) BiH, pokazao da u Predsjedništvu BiH može sjediti i „nepravi Hrvat“ i to s 337.065 osvojenih glasova. Riječ je o tri puta više glasova nego ih je osvojila Čovićeva uzdanica Borjana Krišto.

„Neće biti finoće“

Kad je Haris Silajdžić, lider Stranke za BiH (SBiH) svojevremeno izgubio utrku za Predsjedništvo BiH od SDA-ovog protivkandidata, kažu da je iza onih satima zatvorenih vrata njegovog kabineta pala i pokoja suza. Vrata se nisu otvarala čak ni i za najbliže saradnike, a svjedok je i potpisnica ovih redova, što je skupa s kolegama iz drugih medija, do u sitne sate buljila u tapacirana vrata s mikrofonom u ruci, sve čekajući koju „doktorovu“ riječ .

Ne znamo šta je Čović radio među četiri zida svog kabineta dok je pratio izborne rezultate 2010. godine, ali jedno zasigurno znamo, od tada lider HDZ-a BiH ne prestaje s potragom za načinom da hrvatskog člana Predsjedništva biraju isključivo Hrvati. Ali ne bilo koji, ili iz bilo kojeg mjesta.

Iako je i pomisao da se to dogodi kroz izborno zakonodavstvo protivno svim tekovinama fer, slobodnih i demokratskih izbora, Čović je zacrtao cilj. Toliko dugo ponavlja svoju nakanu, da je „postala normalna“. Jedino se još Hrvati, koje tor te neke buduće zamišljene izborne jedinice ne bi opasao, bune i ističu fašizoidne obrise takvog prijedloga.

U novembru 2013. godine, dan nakon neuspjelih razgovora lidera vodećih bh. stranaka i njihovih delegacija u Budimpešti o konačnom rješenju pitanja implementacije presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju ”Sejdić-Finci”, Čović vrlo jasno poručuje da će njegova stranka, ukoliko ne bude dogovora, promijeniti pregovaračku strategiju. Poslije toga, kazao je, neće biti finoće.

„Mi priču moramo preseliti u jedno potpuno drugo područje“, kazao je. Čović nikada ne laže. Finoća jeste nestala.

Počinje rat, čak i s neistomišljenicima u sopstvenim redovima.

Kad su nacisti stravičnim metodama 40-tih godina prošlog stoljeća „čistili naciju“ čak i u sopstvenim redovima od loših gena za veliku naci-imperiju koju je Hitler sanjao, to je fašizam.

Kad sarajevski Hrvat, koji poštuje i sebe i svoje korijene, ne dozvoljava da mu se nijansa krvi poredi s nijansom crvene Kolindine haljine, pardon, hrvatske krvi iz Hercegovine, „rasčereči“ ga se po društvenim mrežama.

To valjda nije fašizam. To je odbrana hrvatstva.

Neprimjereno poređenje? Nije isto nervni gas, metak i riječ? Đavola nije! Kad ogolimo početke, prvi metak ispaljen u proteklom ratu ispaljen je iz pera. I to ne u čelo, nego u potiljak.

Kolinda draga, šta nam ovo rade

Toliko se Čović ovih godina isplakao na ramenu susjedima da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u junu ove godine, razgovarajući s Čovićem u svom kabinetu na Pantovčaku, odlučila malo zagaziti preko granice dobrog ukusa u „dobrosusjedskim odnosima“. Pa je kao predsjednica jedne zemlje, rekla nama u drugoj državi, šta nam trebaju biti centralne teme u BiH: „Bh. Hrvati moraju biti u žarištu nacionalnih i državnih interesa BiH, s obzirom da im prijeti da postanu manjina“.

Obistinio se prvi dio priče. Hrvati su tema „u žarištu“ a  ukoliko Hrvati zaista ovim tempom budu odlazili iz zemlje, mogle bi se obistiniti i Kolindine loše prognoze za ustavni status Hrvata u BiH.

Međutim, ne locira se precizno krivac za takav trend. Ni politika „humanog preseljenja“ Franje Tuđmana, ni nastavak projekta politikom „evo ti i putovnica, dođi kad želiš“, ni preseljavanje stotina Hrvata uglavnom iz Srednje Bosne prije desetak godina, u Glinu u Hrvatskoj. Autorici ovih redova Hrvati u Glini su bez trunke dileme u diktafon priznali da su se grdno prevarili zbog odlaska.

Koliko je puta Katolička crkva kritizirala baš hrvatske predstavnike u bh.vlasti jer su Hrvati povratnici u Republici Srpskoj primorani napuštati svoja ognjišta? Tamo nemaju ništa osim zgarišta i naravno da će opuhati prašinu s putovnice i put pod noge gdje se može.

Koliko je bošnjačke i srpske djece učinilo to isto, jer im se godinama nudi sve manje šanse za normalan život u BiH? Međutim, Čović to vješto zaobilazi u svojim dobro odmjerenim izjavama, pa siječe sebi samo dio priče u kojem se Hrvatima zbog sve manje brojnosti ustavno loše piše.

Vješto se Čović profilirao kao dodatni uteg na vagi bošnjačko-srpskih odnosa. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zadovoljno trlja ruke jer mu „loši bošnjačko-hrvatski odnosi“ otvaraju dodatni prostor za „njegove manevre“. Navodne suze zbog takve situacije na pokaz nosi srbijanskom predsjedniku Alekasandru Vučiću.

A šta za to vrijeme rade Bošnjaci. Baš kao Hrvati Čoviću, dopuštaju da predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović politički predstavlja sve njih, a ne samo one koji su za njega glasali.

Za to vrijeme okupirani su društvenim mrežama. Postavljaju slike ovaca koje će sutra biti žrtvovane kao kurban, psuju nekom studentiću kojeg je samo „iznjedrila“vlast izabrana glasovima onih koji su izašli na izbore i zahvaljujući onima koji nisu izašli na izbore, zabavljenih smišljanjem viceva o glupim Bosancima.

Peru guze bebi ukakanoj dozavrat s flašom vode kupljene u granapu, pa nakon toga trče na FB postaviti što duhovitiji status o tome. Dive se svojim selfijima iz Meke, „zgražavaju se“ nad objavama samoproglašenih tumača islama prema čijem mišljenju je ženi mjesto u kući, pored muža, a ne neuzubilah u školi.

Pa kad sve to pročitamo valjda treba da biramo „manje zlo“ između slike ovce i „riječi ovce“. Da tako vagamo vrijednosti. I da o tome smišljamo viceve. A vicem se mozak brani, hrani, razgaljuje.

Umjesto da si bijesan jer u 21. stoljeću nemaš vodu, ti nađeš razlog da slaviš, pa makar i zbog komšijine crknute krave.

Otud ona..kako to da smo u ratu bili bolji ljudi? Ne, nismo bili bolji, bili smo isti, samo ogoljeni od iluzija, od lažnih FB života, od licemjerja i imali smo samo jedan strah.

Danas ih imamo milion i branimo se na milion načina. Zabavljeni smo odbranama.

Mirno „stado“

Volter Lipman nas je „prognozirao u promil“. Zavađeni, ali ne više „uznemireno stado“ nego stado koje hrli utabanom stazom. Zabavljeni odbranama od neprijatelja, stvarnih i izmišljenih. Kad god ih „sredimo“, drugi se odnekud pojave.

Kad sam prije nekoliko godina zgazila autom malog kera, danima sam o tome pričala ljudima, bilo mi se tako lakše nositi s krivicom. Nisam mogla znati da je ispod auta. Međutim, kad sam ispričala detaljnu verziju, da se ker tu vjerovatno sakrio od velikih kerova da pojede ćevap koji mu je neko dao, mali je ker prestao biti tema. Umjesto žala za kerom, duhoviti komentari mojih prijatelja tjerali su mi suze na oči. Ali od smijeha. I centralno pitanje više nije bio ker, već mogu li više ikada zazinuti ćevape?

To nam se dogodilo. Žrtva više nije centralna žrtva, postoji i druga kao proizvod prvog događaja i sad hajmo pričati o tome… Džaba sad pričati i o Lipmanu i velikim teoretičarima novinarstva, propagande i PR-a, ili ne daj bože „mrskom Čomskom“, kad imamo fb teoretičare, veće znalce i od njih i današnjih novinara. Naoružani elektronskim verzijama „velikih filozofija“ i tuđim citatima.

„Sedma sila“ je ionako već pogažena, podijeljena po džepu i konstitutivno, pa je devastiran i taj bastion iz kojeg bi vriskavo STOP moglo nadjačati udžbeničku, „Lipmanovu dreku“.

Ništa nije onako kako se čini, a sve je, dakle, onako kako treba da bude.

I u takvom „ozračju“ Dragan Čović, koji bi zapravo trebalo da slavi sadašnji Izborni zakon, jer mu sa samo 128.053 glasova birača u zemlji sa 3,3 miliona birača s pravom glasa, od čega 2 miliona u Federaciji, omogućava da drži u šaci kompletne  političke procese u BiH.

Dakle s podrškom 5 posto glasača u Federaciji, odnosno 3 posto na nivou BiH, sadašnji izborni zakon Čovića drži na tronu kao ključnog političkog sagovornika.

Čović nam Hrvatski narodni sabor (HNS), koji je zapravo nevladina organizacija, nameće u javnosti kao tijelo koje je nezaobilazno kada se pita o sudbini BiH. Naravno, samo dok mu se hrvatske kolege iz HNS-a ne usprotive jer sebi daje za pravo da govori i u njihovo ime.

Čovjek koji se dvije decenije bavi isključivo politikom, danas je milioner. Ni nekoliko optužnica ga nije ni „dotaklo“. On je pristojan, odmjeren u govoru, dostojanstven, nosi najskuplja odijela. On je borac za prava Hrvata, pragmatičan pregovarač, političar visokog ranga s evropskim pogledima i manirima.

Njegov se  narod zaista „osipa“ u BiH, odlaze, a Čoviću  to znači i „tanje„ izborno tijelo. Zato nikad kao sada nije bila žestoka kampanja za prava Hrvata u ovoj zemlji.

Raspamećujuća je kanonada pričama o nesnošljivom životu  Hrvata u BiH praćena drekom bh. i hrvatskih medija, medijskih i stranačkih botova po društvenim mrežama. Kad kažeš da je riječ o propagandi, sam sebi zvučiš glupavo, jer je u međuvremenu to prestala biti samo propagandna euforija, postalo je zaista nesnošljivo. Ali svima i jednako. Konstututivno. Taman ugodno „ozračje“ za Čovićeve „trebamosedogovarati“ ucjene i nove viceve o glupim Bosancima.

Megafon.ba