I POSLIJE UPITNIKA UPITNIK

U trenutku kad su Dodik, Čović i Izetbegović prestali da brinu za poruke s naše čehre, a naši mali amerikanci počeli da bulje i čitaju s njihovih čehri, e tad smo otišli dođavola

Piše: Nermina Šunj- Kušljugić

Vjerovatno se ne uklapa u Montesori metodu odgoja, ali u našoj se kući kad otac dođe s posla na njegovoj čehri čitalo hoćemo li mu po glavi skakati ili se povući u svoju sobu. Ovako istrgnut detalj porodične atmosfere zapravo će šokirati odgojne čistunce, ali što se mene tiče, vrhunsku metodu odgoja koju sam živjela rado bih danas primjenila na svoje dijete. Ali ne mogu.

Jedna priča, mnogo verzija

Morao bi za to postojati cijeli kontekst, pa i društveni. A i da bi djetetu šapnuo da ide u svoju sobu moraš prvo imati tu dodatnu kvadraturu u koju ćeš ga poslati.

Sklanjali smo se da otac popije kafu u miru i da mami, koja je također došla s posla, ispriča šta je bilo. I nakon sat, dva, a naprosto smo znali kad je trenutak, mogli smo ponovo izmigoljiti iz soba da vidimo šta nam je kupio.

Na ove detalje patrijarhalnog odgoja podsjetili su me današnji brojni medijski napisi o skupu u Sarajevu (28.februar 2018.) kada su predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić predali odgovore na Upitnik Evropske komisije (EK) predsjedniku EK Jean-Claudeu Junckeru.

I kad zanemarimo kašnjenje s odgovorima, kašnjenje evropskih integracija u odnosu na zemlje u regionu, ipak je taj čin važan za BiH.

Da li će se Evropska Unija prije raspasti nego BiH bude članica, drugo je to pitanje, ali krećemo se, makar i puževim korakom naprijed i to je dobro.

U Sarajevo je zbog tog događaja stigao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. I tu prestaje priča o Upitniku i značaju tog primarnog događaja.

Sudeći prema medijskim napisima, a udovoljavajući vjerovatno ukusima čitatelja zasićenih politikom, manje je važno pitanje šta sad slijedi na evropskom putu. Kad? Kako? S kakvim ljudskim, čitaj administrativnim, pravosudnim, političkim resursima utirati težak i dugotrajan put do Evrope?

Čović „nabacio“ Izetbegoviću

I prije predaje Upitnika, vijest je bila da će Dodik doći u Sarajevo. Pa je vijest bila da je ipak došao. Pa se u svakom Dodikovom izrazu lica pokušavala isčitati i naznaka gađenja prema zvaničnom Sarajevu. I iz potajne komunikacije Dodika s bošnjačkim članom Predsjedništva Bakirom Izetbegovićem izrasla je vijest.

Pa su Čović i Izetbegović jedan drugom „nabacili ruku“. Cijeli splet priča bi se mogao ispredati o njihovom „jaranskom rukovanju“ jer, prisjetimo se hladnog pozdrava tokom svečanosti obilježavanja Dana Oružanih snaga BiH, prvog njihovog susreta nakon izricanja presude haškoj šestorci za zločine u tzv. Herceg-Bosni, a što je navodno zahladilo bošnjačko-hrvatske odnose.

Dakle, ostavimo po strani blijedu priču o Upitniku i uz dužno poštovanje prema srpskom članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću koji je bio u sjeni Dodika, u Sarajevu su se zapravo ponajviše čitale tri čehre: Dodikova, Čovićeva i Izetbegovićeva.

I šta smo pročitali? Da je dobro i da im možemo skakati po glavi? Ne. Mogli smo pročitati da im je dobro, da se dobro slažu kad treba i da oni nama i dalje mogu skakati po glavi.

Iznenađeni iznenađenjima

Da se razumijemo i neka su pokazali da mogu da komuniciraju civilizirano. Dobro je to u kontekstu u kojem tragamo za bilo kakvim signalima dobrog. Dobro je i da se zabilježilo dobro raspoloženje svakog od pomenute trojice, ali podsjetilo me je sve to, opet na događaje koji se u prvi mah mogu učiniti nepovezanim s ovom temom.

Podsjetilo me je na „iznenađenje“ svijeta nakon pobjede Donalda Trampa na izborima za američkog predsjednika 2016-te godine.

Asošijejted pres je pisao nakon izborne noći da je konačan rezultat izbora bio lekcija za anketare, analitičare i medije od kojih su samo malobrojni predvidjeli Trampovu pobjedu, kao i za medijske urednike i holivudske zvijezde, koje su gotovo jednoglasno stale uz Hilari Klinton.

Jedna od iznenađenih, novinarka ABC-a Sesilija Vega je tada izjavila: „Sjedim ovdje iznenađena činjenicom da smo bili iznenađeni ovim, u kampanji punoj iznenađenja“.

A šta se zapravo dogodilo?  

Dok je Klintonova osvajala simpatizere u urbanim dijelovima Amerike, u ljudima ekonomski stabilnim, manje religioznim i obrazovanim, za to vrijeme je Trampov fokus bio na „ogorčenim“ Amerikancima. Osvajao je simpatije čak i onih egzistencijalno stabilnih, ali Amerikanaca koji su osjećali otpor prema političkoj i finansijskoj eliti za koju odavno nisu postojali ti mali, obični, tamonegdje u ruralnim krajevima Amerike nastanjeni, poreski obveznici.

Zamjena teza

Tramp, jedan od najmoćnijih ljudi u svijetu, a bio je moćan i prije nego je postao američki predsjednik, platio je milione dolara ljudima samo da hodaju po američkim zabitima i čitaju s čehre „nevažnim Amerikancima“. A ti su mu Amerikanci donijeli prevagu u glasovima i postigao je cilj.

Tramp je, dakle, samo pratio šta im je pisalo na čehri.

Vratimo se sad na kontekst u BiH i vezu ove tri priče. Dakle, u trenutku kada su Dodik, Čović i Izetbegović prestali da brinu za poruke s naše čehre, a naši amerikanci počeli da bulje i čitaju s njihovih čehri, e tad smo otišli dođavola.

Megafon.ba