Politički i medijski centri u RS-u skreću pažnju sa suštine presude Karadžiću

Kazna doživotnog zatvora za Radovana Karadžića, za najokrutnije ratne zločine počinjene na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, nakon jučerašnjeg izricanja pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu, u dijelu javnosti u bh. entitetu Republika Srpska dočekan je s neodobravanjem, ponavljane su oštre i negativne kvalifikacije na račun Haškog tribunala, a presuda uglavnom nazivana „politički motiviranom“ i uperenom protiv cijelog srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bez empatije prema žrtvama

Ovakva iskrivljena slika i zaoštrena retorika vjerno je medijski podržana u istupima i komentarima novinara tamošnjeg javnog servisa. Međutim, u javnim komentarima i analizima potpuno se ignorira i skreće pažnja sa sadržaja presude, te „zaboravlja“ da je Karadžić imao na raspolaganju sve pravne mehanizme za odbranu, sve potrebne dokaze, te da je Haški tribunal osnovan od uglednih međunarodnih sudija i tužilaca čiji je rad upravo na ovakvim predmetima pod lupom javnosti i posebno nosi rizik da svaki netransparentan ili pravno neutemeljen korak poljulja njihovu reputaciju.

Sasvim je razumljivo da dio stanovništva koji ne promišlja te činjenice na način „dublji“ od onog koji im se plasira iz političkih i medijskih centara u RS-u, presudu Karadžiću doživljavaju kao lični i poraz srpskog naroda u BiH. Poruka je presude upravo suprotna. Presuđena je konkretna osoba, odgovorna za djela koja mu se stavljaju na teret i samim tim bi to trebalo značiti olakšanje za svakog časnog građanina RS koji nije isprljao ruke zločinom.

Zato podsjećamo na samo neke dijelove presude koje je jučer javno, pred kamerama stotina domaćih i svjetskih medija, pročitao sudija Van Pruse Jonsen (Vagn Prusse Joensen).

Napominjemo da se sažetak presude, kao i cijeli tok suđenja može lako naći na web stranici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu.

Iz sažetka presude Karadžiću, u dijelu koji se odnosi na genocid u Srebrenici, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić 8. marta 1995. godine izdao strogo povjerljivu Direktivu broj 7, koja sadrži dio teksta u kojem se Drinskom korpusu naređuje sljedeće: “Stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.

Nije negirao, nego tvrdio da nije znao za ubistva

Iako je Karadžić tvrdio da je Direktivu 7 potpisao, a da je nije pročitao niti je bio svjestan tog dijela teksta, Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze koji pokazuju da se nakon izdavanja Direktive 7 dostava humanitarne pomoći u značajnoj mjeri smanjila, da su se uslovi u Srebrenici pogoršali do “katastrofalnih razmjera”, i da su do kraja juna neki od stanovnika tog mjesta umrli od gladi.

U svojoj odbrani Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo: kada je zaključilo da je on naredio da se zarobljenici prebace u Zvornik gdje su kasnije ubijeni, kada je zaključilo da je on u to vrijeme znao da se u Srebrenici odvijaju ubijanja i kada se oslonilo na njegove aktivnosti nakon pogubljenja u Srebrenici kako bi utvrdilo njegovu namjeru.

Uzimajući u obzir konstatacije Pretresnog vijeća u vezi s Karadžićevim aktivnim nadzorom nad operacijom ubijanja, realizaciju plana koji su provodili njegovi potčinjeni, ulogu njegovih bliskih saradnika na terenu, činjenicu da je on s njima održavao redovne kontakte tokom cjelokupnog provođenja operacije ubijanja, kao i činjenicu da su zatočenici prebačeni u Zvornik gdje su pogubljeni, Žalbeno vijeće je konstatovalo da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je zaključilo da je jedini razuman zaključak iz ukupnih dokaza taj da je Karadžić naredio da se zatočenici prebace u Zvornik.

Nije bilo žaljenja zbog ubistava

Što se tiče Karadžićevog argumenta da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo njegove riječi iznesene pred Skupštinom bosanskih Srba 6. augusta 1995.godine, Žalbeno vijeće napominje da se Pretresno vijeće u svojoj konstataciji da je Karadžić dijelio namjeru da svaki muškarac, bosanski Musliman iz Srebrenice, bude ubijen, oslonilo na žaljenje koje je on izrazio u vezi s činjenicom da su neki muškarci, bosanski Muslimani, uspjeli proći kroz linije bosanskih Srba.

Žalbeno vijeće napominje da Karadžić pogrešno prikazuje konstataciju Pretresnog vijeća da je on znao za ubijanja koja su se dogodila 13. jula 1995. godine. Konkretno, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić znao za ubijanja u skladištu u Kravici i da je imao razloga da zna da su počinjena i druga ubijanja. Pretresno vijeće je ispravno utvrdilo da je primanje na znanje informacije o ubijanju između 755 i 1.016 muškaraca, bosanskih Muslimana, koje su držale snage pod njegovom kontrolom u skladištu u Kravici, bilo dovoljno da aktivira njegovu obavezu da istraži taj i druge s tim povezane zločine u Srebrenici i da kazni izvršioce.

Karadžić je podržavao strategiju za Sarajevo

U dijelu presude Radovanu Karadžiću za opsadu i granatiranje Sarajeva, Žalbeno vijeće je smatralo da konstatacije Pretresnog vijeća odražavaju činjenicu da su u granatiranju gađani vojni ciljevi i civilni objekti, kao i civilno stanovništvo, bez razlike, i to bez obzira na mogućnost da su se pokretni položaji Armije Republike Bosne i Hercegovine možda nalazili u civilnim dijelovima Sarajeva. Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da postoji greška u zaključcima Pretresnog vijeća vezano za granatiranje Sarajeva da je bila riječ o neselektivnim napadima.

Pretresno vijeće je također ustanovilo da je Karadžić podržao Mladića i njegov plan granatiranja i snajperskog djelovanja po Sarajevu kada je glasao za njega kao komandanta Vojske Republike Srpske 12. maja 1992., a nakon što je Mladić srpskom rukovodstvu prezentirao svoju strategiju za Sarajevo, uključujući opsadu i gađanje grada iz mnogobrojnog teškog oružja.

Prema ocjeni  Žalbenog vijeća Karadžićeva naređenja kojima zabranjuje gađanje civila u Sarajevu bila su „politički motivirana“ i izdavana su dok je pregovarao sa stranim diplomatima, ili kad je pristajao na prekide vatre, kad se našao pod pritiskom međunarodne zajednice, ili kad su mu prijetili vazdušnim napadima, te da ova naređenja ne pokazuju njegovu stvarnu brigu za sigurnost civila.

Kada je riječ o osoblju UN-a koje su srpski vojnici uzeli kao taoce 1995-te godine, Žalbeno vijeće je podsjetilo da je Pretresno vijeće konstatovalo da je Karadžić prijetio i namjeravao prijetiti osoblju UN-a na osnovu toga što je Karadžić, izmedju ostalog: izjavio u televizijskom intrevjuu da će se “svaki pokušaj oslobađanja osoblja UN-a završiti „katastrofom“ i „krvoprolićem“, da će eskalirati reakcija Srba ako UN naredi dalje vazdušne napade NATO-a. Karadžić je također upozorio UNPROFOR da će tretirati vojnike UN-a „kao neprijatelje“ u slučaju napada NATO avijacije, te je naredio da se aktivira odluka da VRS „hapsi sve što je strano na teritoriji RS“, da se sa vojnim osobljem postupa kao s ratnim zarobljenicima, da se „drži ih kao taoce“, kao i da je odobrio nalog da se zatočeno osoblje UN-a drži na strateškim lokacijama koje su bile potencijalne mete vazdušnih udara.

Zašto je 40 godina zatvora bila nedovoljna kazna

Prije nego je pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu, 20. marta izrečena konačna, drugostepena presuda Radovanu Karadžiću, sudija Van Pruse Jonsen (Vagn Prusse Joensen) je pojasnio i dio u kojem je odbrana Karadžića pokušala kao olakšavajuću okolnost navesti njegovo navodno „dobro ponašanje“ za vrijeme rata. Pretresno vijeće je primilo k znanju Karadžićevu tvrdnju s tim u vezi i konstatovalo da, s obzirom na težinu njegovih krivičnih djela i njegovu centralnu ulogu u njima, “nije smatralo da njegovo ponašanje tokom rata na bilo koji način predstavlja olakšavajući faktor”.

S obzirom na zaključke Pretresnog vijeća u vezi s opsegom Karadžićevih krivičnih djela, Žalbeno vijeće se slaže sa stavom tužilaštva i smatra da kazna zatvora u trajanju od 40 godina neadekvatno odražava izuzetnu težinu Karadžićevih krivičnih djela, kao i njegovu centralnu i ključnu ulogu u četiri Udružena zločinačka poduhvata (UZP-a). Nesklad između težine Karadžićevih krivičnih djela i njegove kazne od 40 godina zatvora je očigledna kada se Karadžićeva krivična djela i kazna koja mu je izrečena uporede sa doživotnom kaznom izrečenom Tolimiru, Beari, Popoviću i Galiću za njihovu odgovornost za tek dio Karadžićevih krivičnih djela.

Žalbeno vijeće napominje da Pretresno vijeće nije izričito uzelo u obzir ove predmete dok je odmjeravalo Karadžićevu kaznu. Činjenica da su Tolimiru, Beari, Popoviću i Galiću izrečene doživotne kazne zatvora za učešće u tek jednom od četiri UZP-a koja ovaj predmet obuhvata, kao i činjenica da su oni bili potčinjeni Karadžiću, dodatno pokazuje da je Karadžiću izrečena kazna od 40 godina neadekvatna.

Ključna uloga u najokrutnijim zločinima

S obzirom na sve navedeno, Žalbeno vijeće je smatralo da kazna od 40 godina koju je izreklo Pretresno vijeće podcjenjuje izuzetnu težinu Karadžićeve odgovornosti i njegovu ključnu ulogu u najstrašnijim zločinima počinjenim tokom sukoba u BiH, koji su bili zapaženi po samim razmjerima i sistematskoj okrutnosti, pročitao je jučer tokom izricanje presude sudija Jonsen.

Megafon.ba