Mirjana Trifković: Informacije u javnosti ne oslikavaju dostignuti nivo povjerenja među narodima

„Mladi ljudi kroz svoja djelovanja pokušavaju da grade drugačiju kulturu sjećanja, kulturu sjećanja u kojoj ima prostora za svakoga i da prihvatanje bola, tuge i stradanja onog drugog ne predstavlja nacionalnu izdaju“.

Razgovarala: Nermina Šunj – Kušljugić

Mirjana Trifković jedna je od najaktivnijih mirovnih aktivistkinja u Bosni i Hercegovini. U saradnji sa YIHR i kroz Školu drugačijih sjećanja, svake godine okuplja mlade iz cijele Bosne i Hercegovine i regiona otvorene i za „drugu stranu“ priče o prošlosti.

ZNANJE RUŠI PODJELE

Trifković za Megafon iznosi svoje viđenje aktuelnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, koliko su prema njenim iskustvima realno utemeljena a koliko rezultat percepcije javnosti na slike i informacije koje se plasiraju u javnom diskursu.

Da li kroz aktivnosti na terenu i kontakte s mladima koji međusobno razgovaraju, posebno kroz Školu drugačijih sjećanja, vidite pozitivan trend u koracima da se različiti stavovi o našoj zajedničkoj prošlosti saslušaju i „pomire“ koliko je to moguće?

“Odnos cjelokupnog sistema prema generacijama koje stasavaju u duboko podijeljenom društvu, u post-konfliktnim uslovima gdje se u prvi plan uvijek ističu različitosti kao nešto loše, predstavlja izazov za mnogo ozbiljnija, demokratskija i organizovanija društva od našeg, a kako tog odnosa nema, odnosno taj odnos je usmjeren na stvaranje još veće podjeljenosti u društvu, onda ne čudi što naši mladi, većinom, imaju etnonacionalističke stavove.

Kultura sjećanja u kojoj odrastaju generacije poslije rata, odnosno kultura sjećanja koja se razvija u bosanskohercegovačkom kontekstu, kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtva, zanemarujući tugu i stradanje drugih. Takva kultura sjećanja dugoročno dovodi do neusklađenih zajedničkih narativa o prošlosti, što za posljedicu ima podijeljena društva sklona zloupotrebi sjećanja i stvaranju potencijala za nove sukobe.

IMA PROSTORA ZA SVAKOGA

S druge strane, brojne mirovne nevladine organizacije koje rade u Bosni i Hercegovini, uveliko su od „svoje strane“ označene kao izdajničke, rade herojski posao umjesto države – skupljaju svjedočenja, dokaze, rade sa žrtvama i rade na mirovnim programima za mlade generacije, generacije koje se ne sjećaju rata, a koje politika ne zanima, a itekako utiče na njihov život.

Kroz ove programe, kao što je i Škola drugačijih sjećanja, mladi ljudi kroz svoja djelovanja pokušavaju da grade drugačiju kuturu sjećanja, kulturu sjećanja u kojoj ima prostora za svakoga i da prihvatanje bola, tuge i stradanje onog drugog ne predstavlja nacionalnu izdaju.

Da bi ovi i slični mirovni programi, imali dugoročni uticaj na društvo, te da bi se se stvorile pretpostavke za održivo pomirenje i trajni mir u regionu potrebno je da se što veći broj mladih uključi u procese pomirenja i upoznavanja sa činjenicima, jer samo konstruktivan i kritički odnos prema prošlosti vlastitog naroda, ali i uvažavanja stradanja drugih naroda u BiH, može doprinijeti stvaranju kulture sjećanja međusobnog uvažavanja i poštovanja”.

Kakvi su Vaši utisci o znanjima koja mladi pokazuju o bliskoj prošlosti, mislite li da preovladava narativ svojstven 90-tim proteklog stoljeća i koliko mladi žele sticati znanja i iz drugih izvora osim iz porodice i škole?

“Ljudi koji su rođeni 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum uveliko su dio društvenog i političkog života i od samog početka svog života izloženi su nemiru, odnosno odsustvu rata, izloženi su stravičnoj nacionalnoj kampanji u kojima smo svi ugroženi i gdje nam „oni drugi“ predstavljaju prijetnju, kampanji koja se najviše provodi kroz zvanične politike, formalno obrazovanje i kroz medije.

MLADIMA JE DOSTA POLITIKE

Država Bosna i Hercegovina, odnosno njene institucije zbog nedostatka političke volje su blokirale sve procese izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću, tako se već par godina u ladicima nalazi Strategija tranzicijske pravde, te državni Zakon o civilnim žrtvama rata.

Sa druge strane, politička volja postoji da se cjelokupan sistem obrazovanja u državi temelji na prikazivanju samo jedne priče, bez preispitivanja sopstvene odgovornosti i „ušuškavanjem“ mladih u „nacionalne torove“, jer kada si „ušuškan“ ne pitaš ništa šta se desilo u mjestu odakle si, gradu i na kraju u čitavoj državi.

Mantre o „stalnoj ugroženosti jednog, drugog, trećeg ili petog naroda“ i da je uvijek onaj drugi kriv za stanje u društvu, dovele su do iseljavanja mladih iz zemlje.

Ova činjenica dovoljno govori koliko je mladima dosta takve politike, jer upravo sticanjem znanja kroz neformalno obrazovanje uvidjeli su da nije sve onako kako im se plasira, ali je u pitanju njihova indvidualna borba i želja za znanjem, jer u ovim procesima nema sistemske podrške”.

Kada poredite lična iskustva na terenu i pratite politička zbivanja u BiH, kakav je vaš utisak, da li informacije u javnosti iz političkih izvora vjerno oslikavaju stvarno dostignuti nivo pomirenja među narodima nakon rata u BiH?

“Kada poredim moja lična iskustva sa terena, kao i razgovore i saznanja sa drugim mirovnim aktivistima sa trenutnim političkim zbivanjima, u potpunosti sam svjesna da informacije u javnosti ne oslikavaju vjerno dostignuti nivo povjerenja među narodima.

VIŠE MEDIJSKOG PROSTORA ZA LJUDE KOJI NUDE RJEŠENJA

Naravno da cjelokupna situacija utiče na narod, jer se još uvijek nismo oporavili od rata devedesetih, mi smo visoko traumatizovano društvo, visok je procenat ljudi koji imaju PTSP, zatim imamo i transgeneracijski prenos traume na mlade i umjesto da rade na smirivanju tenzija i pronalaženju rješenja, mi imamo političku elitu koja svojim djelovanjem budi strahove da će biti novih sukoba.

Međutim, koliko se medijskog prostora daje upravo njima, po mom mišljenju trebali bi više prostora davati ljudima koji se u svakodnevnom životu bore za izgradnju stabilnih i skladnih odnosa među ljudima, koji se bore za izgradnju sistema u kojem će se građani osjećati sigurno i kojem će imati prostora da kažu da ih nešto boli i da će to biti prihvaćeno i poštovano od strane ostalih“, kazala je Trifković za Megafon.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba