Majstor Sead Hamzić, jedan od posljednjih čuvara obućarskog zanata

„Zanat sam planirao da prenesem na djecu jer imam dva sina i želim na njih prenijeti svoje znanje. Zainteresovani su isto kao i ja što sam bio kod svog oca”.

Piše: Mediha Tabaković

Zanati poput obućarskog su danas skoro pa izumrli u Bosni i Hercegovini. Nekada su ljudi od zanata mogli da žive i zarađuju za porodicu. Međutim, danas veoma malo ljudi njeguje stare zanate prvenstveno jer i zbog tržišta koje se potpuno promijenilo ne mogu zaraditi dovoljno za život koji današnji standardi iziskuju.

BORBA SA SOBOM I SVAKODNEVNO UČENJE

Biti obućar čestit je posao koji ljudi obavljaju iz ljubavi, a svaka čaršija trebala bi da miriše i starim zanatima i tradicijom.

Sead Hamzić, jedini je obućar u Banovićima.

Rođen je u Janji a rat ga je doveo najprije u Tuzlu, u mjesto Špionica. Potom se sa roditeljima preselio u Banoviće, 1996. godine.

Te godine otvorili su obućarsku radnju u Banovićima koja i danas odiše jednim od najstarijih zanata.

„Otac je po dolasku u Banoviće ubrzo otvorio radnju u mjestu Jezero a nakon toga smo se premjestili ovdje gdje jesmo. Otac je invalid od rođenja nije mogao ništa drugo raditi. Ja sam se vazda motao po radnji. Sticajem okolnosti otac je u Janji dobio kuću da se vrati, to je bilo 2001. godine, a ja sam počeo studirati na Rudarskom fakultetu. Teška vremena, imao sam dvije sestre, napustio sam fakultet i nakon godinu dana sam odlučio zamijeniti oca da se on može vratiti na svoje ognjište. Ostao sam ovdje da radim“, kazao je Hamzić.

Hamzić na radnom mjestu: Svakodnevno učenje i rad (Foto: M.T./Megafon)

Kada je tek počeo da radi, kaže, bio je mlad i bilo je teško, ali je naučio osnove. Otac ga je, nadalje priča Hamzić, savjetovao da se „zanat očima gradi“. Dao mu je osnovno znanje ali mu nije mogao reći sve, nešto je morao samostalno da nauči.

„Bila je to borba godinu, dvije, sam sa sobom, ali sam sebi rekao ja to mogu i hoću, što se na kraju isplatilo, opravdao sam povjerenje mušterija“, kaže naš sagovornik.

„Ova nova obuća i materijali, to je katastrofa, to više nije ni blizu onom obućarstvu što je nekada bilo, ovo je sve nešto novo. Ja sam ovdje jedini obućar, malo sam više tradicionalni čovjek i volim to održavati, ali je teško. U principu, to je lijep posao, volim i svašta radim, jakne, torbe i slično. Jedno vrijeme je bilo dobro ali sada je opet došao neki val krize. Bila je i pandemija dvije godine. Nisam tada radio, bio sam dva mjeseca zatvoren, i sve to ostavlja neke ožiljke, tako da konstantno traje neka borba.

Borba je bila da naučiš, da se malo osamostališ, a sada je trenutno borba za opstanak“, navodi Hamzić.

Hamzić kaže da ja za vrijeme pandemije imao pomoć sa nivoa Federacije, tri mjeseca uplaćene doprinose, sa Kantona poticaj koji je dobio prošle godine, a što se tiče lokalne zajednice oni su jačali uglavnom ugostitelje.

„Kada je Općina davala po 1.000 KM u prvom krugu, nismo prošli zlatar, ja i nije prošao čovjek koji se bavio plastenicima, odnosno, nisu pomagali tradicionalnim zanatima, više ugostiteljstvu. Kao, oni su najviše osjetili jer nisu radili, ali nismo ni mi radili. Kasnije smo dobili neku pomoć oko 400 KM“, kazao je Hamzić.

Ističe da se od ovog posla može i mora živjeti i može imati solidan život. Od onoga što zaradi svojim zanatom Hamzić hrani porodicu ali se pored toga bavi i poljoprivredom. Voli da istakne da su njegovi korijeni iz Semberije.

„Zanat sam planirao da prenesem na djecu jer imam dva sina i želim na njih prenijeti svoje znanje. Zainteresovani su isto kao i ja što sam bio kod svog oca. Dođu oni nešto pokušavaju raditi, nisam ih još pustio baš da sami rade ali mogu svoju neku obuću malo da urade jer još su mali. Trudit ću se da ih naučim, neka znaju svojom rukom nešto napraviti.

Radnja Seada Hamzića u Banovićima (Foto: M.T./Megafon)

Ne slažem se sa ovom generacijom i ja sam mlad ali ne mogu da shvatim da ljudi ništa ne znaju raditi, meni je to smiješno, treba da se zna. Ja opstajem 20 godina, živim i radim od toga što sam naučio kada sam bio peti razred“, navodi Hamzić.

U gradu je poznat kao obućar i kaže da je taj osjećaj baš lijep, a posebno navodi da se lijepo osjeća kada nekome može da pomogne i prije svega da opravda povjerenje za ono što ga je njegov otac naučio. Povjerenje mušterije navodi da je vrlo bitno ali i poštenje, jer ne možete raditi ako niste pošteni.

U ČARŠIJI GA OSLOVLJAVAJU SA MAJSTORE

„Nikada se nisam stidio svog posla, čak i kao mlad dok sam bio, bio sam ponosan prije svega što radim. Jer u periodu od 2002. godine bilo je teško naći posao, a ja sam već radio. Supruga mi je, kada sam se oženio rekla, pa tebe svako zna. To je onaj lijepi osjećaj kada te svako pozdravlja sa gdje si Sejo, gdje si majstore“, navodi Hamzić.

Obućar Sejo kako ga svi zovu, kaže da je zanat lijepa stvar ko ga zna i voli raditi i prije svega mora biti pošten jer to je danas uspijeh. Ističe da u ovom poslu ima hljeba i da se svi trebaju probuditi, jer bez zanata ni jedna čaršija ne može opstati“, kazao je Hamzić.

Megafon.ba