Korisnik usluga Centra za odvikavanje u Smolući: Od 14-te sam bio ovisnik o heroinu, mnogo ružnih stvari sam radio

Javna ustanova (JU) Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (CROPS) u Smolući u Lukavcu, osnovana je 2004. godine. Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sadašnji reis, a tadašnji muftija Husein ef. Kavazović, na traženje roditelja liječenih ovisnika pokrenuo je inicijativu za otvaranje centra u kojem će se ovisnici, kao što je to slučaj u još nekim centrima u FBiH, odvikavati uz posvećenost vjeri u Boga. Od 2013. godine Vlada Tuzlanskog kantona postala je suosnivač a Centar je postao Javna ustanova. Za korisnike iz TK, 12- mjesečni program odvikavanja je besplatan.

Piše: Mediha Tabaković

U Centru za rehabilitaciju u Smolući, gdje danas boravi 13 korisnika, razgovarali smo sa 35-togodišnjakom, čiji identitet zbog pravila Centra nećemo otkrivati, ali bi njegova ispovijest o počecima konzumiranja narkotika, paklu kroz koji je zbog toga prolazio i liječenju kojem se posvetio, trebalo da bude snažna poruka mladima koji prolaze kroz iskušenja kakva je prošao naš sagovornik.

NAŠAO SAM JE MRTVU U SOBI

„Ja sam 1989. godine sa roditeljima otišao u Austriju, tamo sam odrastao i školovao se. Tamo je sve i počelo, sa nekih 14 godina.

Upoznao sam jednog momka koji mi je pokazao šta je heroin i ja sam kroz godinu dana već postao ovisnik o heroinu. Nisam ni znao šta je to i šta to znači. Jedan dan nisam htio da se družim i ostao sam kod kuće. Nakon četiri dana počela je da me hvata kriza, a ja sam mislio da sam bolestan. Povraćao sam, imao mučnine i nazovem majku da joj to kažem jer nisam mogao da idem u školu. Doktor je došao i kada je vidio kako izgledam on je odmah skontao o čemu se radi. Majku je poslao napolje, nije htio pričati pred njom, ali ja nisam ipak htio priznati da nešto koristim. Tada sam imao 15 godina i to mi je bila prva kriza u životu. Prošlo je to sve, dobio sam neku terapiju, ali ja sam pozvao tog prijatelja i rekao mu za krizu, međutim, on je meni rekao da će doći za 10 minuta i da će kriza proći.

Tako je i bilo, on je došao, nacrtao crtu heroina, ja sam povukao i kriza je prošla. Nakon toga sam shvatio u kojem sam ja problemu“.

CROPS u Smolući trenutno ima 13 korisnika programa za odvikavanje (Foto: M.T./Megafon)

Naš sagovornik navodi da nije imao priliku pričati o tome sa ocem jer je imao problematično djetinstvo. Nastavio je da konzumira heroin.

„Sa 19 godina sam upoznao djevojku koja je bila moja prva ljubav, ona me pokušavala skinuti s toga, ali sam ja to koristio zajedno sa njenim bratom.

Dala mi je uslov, ili ona ili heroin, ali ja sam rekao izvini ne mogu se prestat drogirati.

Živjeli smo zajedno, završili kuharsku školu i radili smo u istom restoranu. Jedan dan me je trebala mijenjati ali je kasnila sat vremena. Direktor me pozvao da pita gdje je ona, ja sam je zvao ali se nikada nije javila.

Kada sam došao kući našao sam pismo, u tom vremenu sam bio čist. Sedam mjeseci nisam ništa koristio, lijepo smo zarađivali i dobro živjeli. Međutim, kada sam našao pismo u njemu je pisalo da ona više ne može sa mnom i da je i ona počela koristiti heroin. Pronašao sam je mrtvu u sobi. I to nisam mogao prelomiti i nastavio sam se drogirati sa njenim bratom“

Također, naš sagovornik navodi da je izgubio i posao i počeo se baviti kamatarenjem sa jednim momkom u Beču.

„Tukli smo ljude koji nisu platili, mnoge ružne stvari sam radio u životu. Tada me je policija uhapsila prvi put. Mi smo četiri čovjeka vezali i maltretirali jer nisu platili. Sedam sati smo ih maltretirali ali kada sam vidio da ne žele dati pare ja sam otišao na benzinsku kupio benzin i polio ih s tim. Tada su mi rekli gdje se nalazi novac. To nisu bile naše pare mi smo radili iz ruke u ruku i bili smo odgovorni ako neko ne plati, jer smo morali donijeti pare“.

Naš sagovornik je tada imao 21 godinu i završio je u zatvoru , osuđen je na šest godina.

Odležao je četiri godine, i kaže da su mu iz tamošnjeg ureda  ljudskih prava ponudili da ako potpiše da će otići u Bosnu, da može izaći kroz 15 dana.

U BiH se vratio 2014. godine.

„Ja sam se nastavio drogirati, krao sam, otimao, kako bi imao novac. I u Bosni sam bio u zatvoru devet mjeseci u Bihaću.

Pravi put sam na liječenje otišao sa 25 godina u komunu, otišao sam na razgovor u Banja Luku i sve mi je to bilo super. Mogu se skinuti s droge, naučiti da živim normalan život. Program je trajao 2 godine ja sam tu bio uredan, vratim se poslije u Bosansku Krupu, upoznam ženu, oženim se i dobijem kćerku.

Nakon toga idu novi problemi, ja sam pokušao svima da ugodim ali nije moglo tako. Ponovo sam počeo sa heroinom i opet se navukao i 2016. prije nego što će mi se roditi kćerka ja sam doživio moždani udar. Nakon šest mjeseci sam ponovo dobio moždani udar, drugi. Doktori su mi rekli da moram prestati s tim“.

Kaže da je počeo da koristiti terapiju ali je na kraju i prodavao, zbog čega su mu ljekari ukinuli terapiju.

„Ponovo sam počeo da kradem. Dobijem devet mjeseci zatvora 2019. godine. Ženi sam rekao da se želim liječiti i otišao sam u Suhodol kod Sarajeva gdje sam bio šest mjeseci. Tada sam dobio 3 mjeseca zatvora zbog teške krađe koju sam počinio. Nakon zatvora saznao sam da mi se žena preudala za najboljeg prijatelja, nisam mogao da vidim kćerku i to nisam mogao da prebolim. Nisam odmah počeo sa drogom, nekih mjesec dana mijenjao sam život, ali se nisam mogao izboriti s tim da kćerku ne vidim i opet sam počeo.

Kompleks CROPS-a u Smolući (Foto: M.T./Megafon)

Tako sam i ostao u Sarajevu. Živio sam na ulici sedam mjeseci, krao sam da bi preživljavao. Sa majkom sam se čuo onda kada nabavim telefon, jer ja kupim telefon i prodam ga za tri dana. Ako ukradem telefon tada ga i imam. Tamo sam upoznao neke momke što nikada nisam trebao da ih upoznam. Imao sam mnogo problema, izboli su me tamo, završio sam u bolnici na Koševu.

Nakon toga sam nazvao majku i rekao da je kraj, ne mogu više da živim jer metak je marka“.

Vratio se u Bosansku Krupu, majka mu je poslala novac za pripremne nalaze potrebne za terapiju odvikavanja, međutim, i taj novac je potrošio. Za jednu noć je potrošio 500 eura u kazinu.

Iz kuće je prodao sve stvari. Potrošio i pare koje je dobio od sestre za nalaze.

„Jedan dan sam skinuo ogradu ispred kuće, isjekao je i prodao  za 100 KM. To sam naravno odmah potrošio na drogu.

Imao sam kolegu, ustvari babin kolega koji me je prihvatio ovakavvog kakav sam. Rekao mi je da kažem roditeljima šta se stvarno dešava sa mnom i tako sam i uradio.

Majka je došla iz Austrije i žalosno je što je morala čovjeka od 35 godina da uzme za ruku i da odvede da uradim nalaze i da se sve to završi.

Nazvao sam ponovo centar u Sarajevu, poslali su me ovdje u Smoluću. Ovdje sam već mjesec dana i mislim da se trudim maksimalno i nadam se da će mi ovo biti zadnji put u životu. Ovdje mi je lijepo, imam terapije, a ono što mi se sviđa jeste da ništa nije na moranje, sve ti odlučuješ. Vidio sam moje greške od prije i ovdje ih počeo mijenjati. Nekada mi teško pada jer kad imam više vremena za sebe često mi u glavu dolaze neke stvari koje ne bi trebale“.

Naš sagovornik svoju priču završava savjetom, jer kaže da uvijek nešto radi kako ne bi imao mnogo slobodnog vremena za razmišljanje. Kaže da mu za sada uspijeva da živi bez droge, ne zna kako će biti dalje, ali se nada najboljem.

KONZUMENTI NARKOTIKA SVE MLAĐI

Program odvikavanja u Smolući traje 12 mjeseci, kaže Anes Mešić, upravnik CROPS-a.

„Kroz centar je prošlo oko pet stotina korisnika. Kada smo izašli iz rata tada se pojavila droga i mahom su je koristili  ljudi od 30-tak godina. Međutim, ta se granica vremenom pomjerila, djeca od trinaeste godine počinju koristiti drogu. Prvo se krene od trave, pa ide spid pa teške droge. Spid jeste teška droga ali neko uzima i heroin, dok kokainskih ovisnika nema baš mnogo jer je to preskupo za naše tržište“, istakao je Mešić.

Od 2019. godine u Centru su imali i tri korisnikea koji su se odvikavali o kockanja.

Anes Mešić, upravnik Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (CROPS) u Smolući u Lukavcu 8Foto: M.T./Megafon)

„Osnovni princip za boravak u ovoj ustanovi je dobrovoljnost. Kada osoba odluči da mu je potrebna pomoć dođu ovdje, ali naravno ne može se javiti i odmah doći. Potrebno je da se javi svom ljekaru, potreban je nalaz neuropsihijatra, marker na HIV i hepatitis, sada i test na COVID, pošalje se dokumentacija, pregleda se da nema nešto patološko što nije izlječivo. Imamo saradnju sa Zavodima za liječenje i borbu protiv ovisnosti u Zeničko-dobojskom i Sarajevskom kantonu, oni tamo imaju detokse koje prethodno treba uraditi  a nama se jave i zakaže se prijem. Ovdje se potpisuje privatni ugovor sa korisnikom. Smještaj za korisnike iz Tuzlanskog kantona je besplatan, Zeničko- dobojski kanton ima potpisan ugovor o saradnji s nama pa snose dio troškova“, kazao je Mešić.

Proces rehabilitacije traje 12 mjeseci, nakon toga slijedi šest mjeseci, koji se u Centru nazivaju volontiranje, a što znači da mogu ostati 18 mjeseci. Postoji pravilo da ukoliko se ponovo vrate porocima mogu se vratiti samo ako su poštovali pravila ustanove.

Najveći problem je što se nakon rehabilitacije vraćaju u svoje mjesto, u istu sredinu s istim ljudima, nakon čega se osobe vraćaju starim navikama, kaže Mešić.

„Mi se borimo da dokažemo da su to normalni ljudi koji su zapali u neke probleme u životu, da ih okolina ne bi drugačije gledala.

Kapacitet centra je 20 korisnika, a trenutno imamo 13 korisnika. Danas imamo jedan dolazak iz Mostara. 27. imamo još jedan prijem“, rekao je Mešić.

„Ovdje imamo korisnike svih vjera, jer sve je dobrovoljno. Mi imamo u obrascima dio gdje se popunjava vjersko opredjeljenje, gdje su ljudi znali da upišu da su narkomani jer nisu vjerovali ni u šta. Kada se izjasne vjerski mi to sve ispoštujemo, ko treba da ide u crkvu mi njih nedjeljom vodimo na misu jer vjera je dobrovoljna. U sklopu rehabilitacije ima i duhovna terapija, program još sadrži i radno- okupacionu terapiju, terapiju slobodnih aktivnosti, psihološku podršku i art terapiju“, ističe Mešić.

RADNA OKUPACIJA

Dan je koncipiran tako da počinje sa sabah namazom jer je duhovna terapija obavljanje pet dnevnih namaza. Nakon toga u ljetnom periodu se radi u plastenicima, a korisnici imaju i vrijeme za sebe, odnosno, slobodne aktivnosti.

„Ovdje se kada dođe ljeto bavimo poljoprivredom da sebi nasijemo hranu kako bi se obezbijedili, također imamo i voćnjak gdje smo uradili projekat prije dvije godine gdje je posađeno 500 stabala voćki kao Aleja uspješnih jer je kroz centar prošlo 500 momaka“, ističe Mešić.

Tekst je nastao uz podršku Evropske fondacije za demokratiju (EED). Njegov sadržaj ne odražava nužno službeno mišljenje EED-a. Odgovornost za informacije i stavove izražene u tekstu u potpunosti je na autoru.

Megafon.ba