Koliko para toliko istraživačkog novinarstva

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Za istraživačkim novinarstvom nikada nije bilo veće potrebe a istovremeno nikada nije bilo manje prisutno u Bosni i Hercegovini. Razlozi su jednostavni, jer jedino profesionalne, temeljito istražene novinarske priče donose dugoročne društvene i političke promjene, ali su zato pred novinare i medije koji su se opredijelili za visoke profesionalne standarde u istraživanju postavljene barijere u pristupu novcu. A bez novca zapravo nema ni istraživačkog novinarstva.

Zašto se tužbama prijeti ozbiljnim ali ne i kvazimedijima?

Jednu od brojnih, ali često rabljenih definicija istraživačkog novinarstva, vjerovatno zato jer je među preciznijim, slikovitijim i lakopamtljivijim, izrekla je američka novinarka Lucinda Fleeson krilaticom: „Ciljaj visoko i kopaj duboko“ (engl: Aim high, dig deep).

Važno je znati šta istraživačko novinarstvo jeste i šta podrazumijeva, prije analize razloga zašto čitatelji/ gledatelji/slušatelji sve češće prizivaju istraživačke novinare (kao valjda jedinu preostalu adresu) da rasvijetle naše političke, kriminalne i druge mrakove s kojima se kao društvo u cjelini suočavamo. Međutim, koliko sve te uprte oči u novinare znaju šta istinsko, profesionalno novinarstvo podrazumijeva i koliko su novinari (ne)krivi za sadašnju situaciju u kojoj ih se omalovažava i na sve moguće načine obezvrjeđuje?

Koliko publika zna o ukupnom kontekstu koji stoji iza, primjera radi, prijetnje novinaru/mediju tužbom? Šta su razlozi takve situacije: stvarna krivica novinara čije je neznanje naštetilo nečijem integritetu, neznanje novinara da istinu učini i neutuživom, ili tek bahatost sistema koji prepoznaje današnju najslabiju tačku medija, budžet, pa i u slučaju profesionalnog pisanja ne tuže zbog iznesenih činjenica niti ih pokušavaju opovrgnuti, već tuže zbog duševne boli koju navodno trpe jer se o njima uopće piše.

Razlozi, dakle, mogu biti i jedno i drugo i treće, ali treba znati ili bar tragati za razlikama, uzrocima i načinima na koje se sve to može razumjeti pa i izbjeći. I ono što je važno navesti, samo ozbiljne, studiozne, istraživačke priče mogu mijenjati politički i svaki drugi kontekst u BiH. Međutim, također je ključno istaknuti činjenicu koja, istina banalizira profesiju, ali je nezaobilazna i suštinska, da takva istraživanja zavise od novca.

Brojne definicije uglednih svjetskih teoretičara o istraživačkom novinarstvu uglavnom imaju zajedničku tačku, a to je „kopanje detalja“ i ujedno provjeru činjenica. Uz to, treba znati razliku između priča koje novinar sazna od izvora i eventualno provjeri određene detalje i kao takvu je plasira u javnost, od priča koje su rezultat dugotrajnog istraživanja novinara koje podrazumijeva vrijeme, trud, rad na terenu (koji košta). Povod za istraživanje može biti vrlo banalno pitanje poput, primjera radi: zašto je u nekoj lokalnoj sredini srušena stambena zgrada ako nije dotrajala? Hipotetički gledano, od pitanja „lokalnog karaktera“, jer na problem ukazuje uglavnom zainteresirana grupa ljudi iz lokalne zajednice, novinar detaljnim istraživanjem može da sazna da je, primjera radi, lokalni tajkun tu lokaciju ocijenio najboljom za svoj biznis, da su za osiguranje potrebne dokumentacije za rušenje a potom ponovnu izgradnju na toj lokaciji lokalne javne službe nezakonito ocijenile objekat ruševnim, da su osobe u lancu odlučivanja, od javnih službenika do ministara lokalne vlade, kršili propise i iskoristili službeni položaj da bi neko stekao materijalnu korist. I mogli bismo unedogled graditi hipotetičku situaciju, ali je i primjer u ovoj mjeri dovoljna ilustracija za shvatanje razlike između informiranja javnosti da je zgrada srušena i istraživačke priče koja pojašnjava razloge, okolnosti, način, sudionike i eventualne posljedice te situacije na život lokalne zajednice, odnosno, poruku koja može biti odaslana svim građanima u BiH, „da je u našoj zemlji za novac sve moguće kupiti“ .

Također, ista vijest će u jednom mediju biti tretirana kao pozitivna a u drugom kao problem.

Kako je to moguće, vjerovatno se pitaju zbunjeni čitatelji prezasićeni informacijama, zatrpani brojnim izvorima vijesti, medijima, digitalnim platformama, a koji eventualno posežu i za drugim izvorima informiranja od onih koje najčešće čitaju/ slušaju/ gledaju.

Istraživački novinar će prikupiti dovoljno podataka za priču koja će pokazati da tema nije lokalnog karaktera, već da je ogledni primjer kako se krše zakoni na štetu građana a u korist pojedinaca nerijetko povezanih sa vladajućim strukturama.

Između pitanja i pojašnjenja u prethodna dva pasusa šta je sve istraživački novinar uradio da bi imao priču, postoji ključna poveznica a to je – novac. Novac je potreban za dugotrajno istraživanje, korištenje digitalnih alata, tehničkih resursa i na koncu za zadovoljavanje svih potreba koje svaki drugi radnik ima na terenu i na koja ima zakonsko pravo. Dakle, od načina finansiranja medija u velikoj mjeri zavisi krajnji rezultat istraživanja, kvalitet i kvantitet. Zapravo, od novca zavisi hoće li „dubljeg istraživanja“ uopće biti.

Manipuliranje informacijama i publikom

Živimo u informativnoj eri u kojoj čitatelji, prezasićeni količinom vijesti i njihovih interpretacija ne mare za ta pitanja niti ih sebi postavljaju. Informacije se konzumiraju bez zadrške, bez znanja o mediju koji ih plasira. Često zato jer i pojedini mediji nisu javno istaknuli podatke o vlasništvu, odnosno, uredništvu, pa su čitatelji/gledatelji/ slušatelji uskraćeni za važan parametar pri odlučivanju da li i koliko tom mediju mogu da vjeruju i da li eventualno postoji motiv za plasiranje određene priče ili interes za neobjavljivanje neke druge, jednako važne za društvenu zajednicu. Jednako tako čitatelji nemaju informaciju o načinu na koji se određeni medij finansira, a za potpuno razumijevanje uređivačke politike treba znati da li se medij finansira javnim/budžetskim novcem te  indirektno može biti pod kontrolom vladajućih struktura, da li se finansira iz pretplate što medij čini odgovornim isključivo prema građanima koji plaćaju pretplatu, da li se finansira iz merketinga što medije ograničava u izboru tema i tretmana određenih društvenih anomalija, da li se medij finansira iz međunarodnih fondova takmičenjem za grantove sa brojnim konkurentima?

U domaćoj javnosti, sudeći prema retorici u javnom diskursu, uvriježeno je „trpanje u isti koš“ svih medija i svih novinara. Dakle, jednako se tretira osoba koja nema ni akademsko ni zanatsko znanje za bavljenje novinarstvom, kao osoba koja te uvjete ispunjava. Jednako se tretiraju mediji koji samocenzurom zaobilaze ključne teme koje imaju veze sa vladajućom strukturom zarad pristupa marketinškom profitu, sa medijima koji se finansiraju iz međunarodnih fondova, finansijski su neovisni od domaćih izvora finaniranja i novac ulažu isključivo u finansiranje novinara i njihov rad na terenu bez kojeg su istraživačke priče nemoguće.

Mediji, a uglavnom su to internet portali, nepoznatih vlasnika i autora tekstova, a koji plasiraju senzacionalističke vijesti zarad klikova i zarade od oglasa, posebna su tema. Dakle, vrlo je kompleksna situacija kada su u pitanju mediji u BiH, načini finansiranja, pa u konačnici i načina rada (mada bi sve što nije u skladu sa profesionalnim standardima trebalo biti okvalificirano kao nenovinarstvo) ali u konačnici imamo rezultat kakav imamo. Novinare koji to jesu i novinare koji to nisu. Imamo medije koji zanemaruju primarnu funkciju medija i medije koji rade profesionalno, ali za veći obim istraživanja nemaju dovoljno novca. Da li je to rezultat planske, političke propagande ili se dogodilo stihijski uz svesrdnu pomoć i „nenovinara“ aktuelno je pitanje, ali kakav god odgovor bio činjenica je da je ugled profesije itekako uzdrman.

Nedavno objavljeno istraživanje koje je pokazalo da određeni broj građana čak podržava fizičke napade na novinare, u kontekstu kakav jeste, ne treba da nas iznenađuje. A ako se novinarstvu kao „sedmoj sili“ oduzima snaga, u očima publike slabi i uticaj njihovih priča. Također, svjesno se zanemaruje činjenica, pa čak i u medijima, da je novinarstvo posao koji se živi 24 sata, podrazumijeva talenat, široka znanja, fakultetsku diplomu, izuzetnu informatičku pismenost i brojne druge vještine. Posebno danas kada brojni novinari istovremeno snimaju/ fotografišu/ intervjuišu/ lektorišu/ rediguju /opremaju/ administriraju tekstove. Visoki moral, posvećenost časnoj misiji razotkrivanja istine i pomaganja drugima se podrazumijeva. Međutim, planskim plasiranjem teza u javnost i svođenjem novinara na „partijske i tajkunske vojnike“ smanjuje se šansa za pristup medijima novcu bez kojeg nema istraživanja, dakle, nema profesionalnog istraživačkog novinarstva u dovoljnoj mjeri. Moglo bi se reći da se susrećemo sa pojedinačnim svijetlim primjerima koje inicira više entuzijazam nego novac potreban za troškove istraživanja. I čini se da istraživačkog novinarstva nikad nije bilo manje u BiH, a da istovremeno nikada nije bilo veće potrebe za visokoprofesionalno istraženim novinarskim pričama.

Koliko su novinari i mediji i sami doprinijeli takvoj situaciji, toliko je problem i nedovoljna medijska pismenost građana. Moglo bi to biti shvaćeno kao pravdanje publike, ali u analizi uzroka i krivaca opet stižemo na „početak kruga“ jer je medijska „nepismenost“ dijelom i logična posljedica medijske scene u kojoj pršte dezinformacije, lažne vijesti, senzacije, kontrolirane teme, medijska scena vrvi medijima o kojima ne znamo ništa. Iluzorno je onda očekivati da publika kojoj novinarstvo nije primarna profesija, pomno analizira vijesti i informira se iz više izvora. Dakle, ima krivice u publici ali opet je odgovornost najvećim dijelom na novinarima, odnosno, medijima, koji svojim radom odašilju sliku o sebi.

U Bosni i Hercegovini je od 2016. do kraja 2018. godine realiziran projekat „Mediji i javni ugled“, konzorcija kojeg su činili Fondacija Media Centar Sarajevo, Vijeće za štampu i online medije u BiH, NVO JaBiHEU i Udruženje BH novinari. Projektat koji je finansirala Evropska unija u BiH, rezultirao je pripremom zakonskog okvira za regulaciju oblasti koje su od posebnog značaja za slobodu izražavanja, zaštitu novinara i sprječavanje pritisaka na medije i novinare, a motivirani su političkim i finansijskim razlozima. 

Bez novca nema istraživanja

Upravo navedeni fokusi ključni su za razumijevanje zašto danas imamo vrlo haotično stanje na medijskoj sceni i kako je moguće da, između ostalog, bilo ko, ko ima novac, bez novinarskih znanja, uopće može kreirati javno mnijenje u BiH, šta je cilj takve potrebe i ko to, zašto i na koji način finansira?

Kristalizacijom tih odnosa novinarstvo bi kao jedna od najhumanijih profesija koja podrazumijeva široko opće znanje, informiranost i obrazovanje, umjesto što se u dijelu javnosti percipira kao „piskaranje plaćenika“, bilo vrednovano kako treba: kao intelektualni posao, human, zahtjevan i posao čiji rezultat su i ključne priče o „tabuima“ pod jakom kontrolom politika, jer većina medija koji žele raditi profesionalno, nemaju dovoljno (finansijske) snage da te tabue ruše.

Megafon.ba