Koja je razlika između smrti Tahire Čamdžić i Nizame Hećimović?

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Za novopubliku u online svijetu koja čita tek naslov i bilo upitnika ili ne, odgovara na pitanje (kao da ih neko nešto pita), da odmah razjasnimo: razlike između sudbina dvije žene, Tahire Čamdžić iz Živinica i Nizame Hećimović iz Gradačca, nema. Nema je u normalnim glavama.

NEMA KRVI, NEMA PUBLIKE

Odgovor je razočaravajući za sve koji su očekivali „detalj više“ tipa, “pogledajte tragove krvi na autu“, „na ovom je mjestu ležalo krvavo tijelo“ i slično.

Od monstruoznosti femicida posljednjih dana u Bosni i Hercegovini, monstruoznija je jedino naša stvarnost u kojoj je očigledno stvorena razlika između dvije smrti, iako su  identične po prirodi, pobudama, okolnostima.

O jednoj ubijenoj ženi se i dalje govori, dok se druga uopće ne spominje u javnosti. Mnogi ne znaju ni kako se zove žena iz Živinica.

Zašto su za Tahiru Čamdžić uglavnom korišteni samo inicijali a o Nizami Hećimović znamo sve?

Istina, način ubistva u Gradačcu normalnom ljudskom mozgu je nepojmljiv. Potreba da se javno, putem društvenih mreža prenosi egzekucija žene, za ozbiljno je istraživanje psihologa. Ali, krajnja činjenica je da je i jednoj i drugoj ženi nasilno oduzet život, zato što su bile žene i zato što su odlučile da više ne žele biti nečije supruge.

Samo ova dva ubistva otvorila su brojne detalje o događajima koji su prethodili ubistvima, o postupanju policije i drugih institucija. Ono što je zajedničko za obje žene, mada je Hećimović tražila zabranu prilaska nasilnika, jeste da niti jedna nije vjerovala da će napuštanje partnera biti njihov „smrtni grijeh“. Bilo je straha od odmazde, ali da su vjerovale da će biti ubijene, vjerovatno bi tražile bezuslovnu zaštitu.

Nasilje nad ženama nije incident u Bosni i Hercegovini, postoje cijele studije urađene samo o ovom problemu. Te žene žive negdje u našem okruženju.

Nećemo zato tako brzo, kao što smo zaboravili neke žrtve, zaboraviti Nermina Sulejmanovića s kojim su mnogi voljeli praviti selfije po Gradačcu. Ne možemo ni zaboraviti jer svakodnevno nam iskaču u javnosti slike njegovih mišića.

Imamo li u našem okruženju kakvog sulejmanovića?

Sjetimo se i brojnih pratilaca Sulejmanovića na njegovom instagramu koji su mu javno klicali dok je zakrvavljenih i ruku i očiju ubijao.

Ko su ti ljudi? Gdje su? Jesu li i to ljudi iz našeg okruženja?

I Tahira i Nizama su napustile partnere i vjerovatno mislile da im se zbog toga ništa tragično ne može i neće dogoditi.

OTVARANJE NOVIH HUMKI

Stiče se utisak da publika u BiH sve što se događalo posmatra kao dijete film. Pa dok gleda stravične scene, samo mu se kaže, u redu je, to je samo film. 

Ubistva u Gradačcu i Živinicama su naša realnost. Nizama i Tahira su bile stvarne osobe, žene iz našeg okruženja, imale svoje živote, želje, planove. Više ih nema a zaboravom žrtve, ponovo je ukopavamo.

A svaki put kad to radimo otvara se još jedna humka, samo je pitanje ko je sljedeća žrtva.

Megafon.ba