Srijeda, Novembar 21

IZ MOG UGLA: Djeca ipak imaju motiv

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Piše: Nedžad Kušljugić

Generacija rođena 70-tih prošlog stoljeća uglavnom je odrastala po vrlo jednostavnim pravilima: ne laži, ne varaj, ne kradi. Kao studenti, vjerovali smo da je najvažniji moralni kontekst, a da znanje i vještine koje se stiču obrazovanjem dolaze kao nadgradnja tim temeljima, te da sve skupa čini uspješna ČOVJEKA.

Prečice ili stranputice

Čitali smo ruske klasike, raspravljali o filozofskim nedoumicama, Bogu, smislu života. O „životnim prečicama“, poklonjenim ocjenama, ispitima, poslu ili bilo čemu nezasluženom, bar u mom društvu, nije se razmišljalo.

Kasnije, nakon godina rada u struci, vidiš da se krećeš, istina polako, ali ipak se krećeš naprijed. Svakom narednom godinom bogatiji si za nova iskustva.

Vjerujem da sam danas profesionalno ostvaren i mislim uspješan u onome što radim.

A onda se okrenem oko sebe i vidim ljude koji kupuju ili grade ogromne i skupe objekte, voze auta koja su za mene nedostižna, ili ljetuju u mondenskim ljetovalištima u Sen Tropeu, na Majorki ili na Ibizi.

Iza konstatacije da sam profesionalno i životno ostvaren stavlja mi se upitnik.

Analiziram. Prvo sebe pa druge i shvatim da su ovi drugi, u životu uglavnom radili suprotno od onoga što sam ja radio.

I onda se pitam hoće li me rođeno dijete sutra smatrati lažljivcem i kriviti što sam ga doveo u zabludu ako s obrazovanjem i vještinama bude bilo bez posla, djevojke i pravca u životu?

Kako djetetu objasniti da s vrijednostima kojima ga učiš, gradi život u svijetu u kojem te vrijednosti nisu uvjet za uspjeh?

U cijeloj toj intelektualnoj zbrci sama od sebe nameće se misao: kuda nas sve to vodi?

Da li je moguće graditi pojedinca i društvo na temeljima pripadnosti, lojalnosti, poniznosti, ili je društvo skup odlučnih, samosvjesnih, moralno izgrađenih pojedinaca?

Odgovor bi trebalo da bude jednostavan.

Ali nije.

Intelektualne i političke elite uspostavili su društveni okvir koji ih održava, dajući odanim pojedincima materijalnu satisfakciju u zamjenu za lojalnost, koja sada postaje mjera uspjeha. A uspjeh se vrednuje očima posmatrača i sve postaje relativno.

Na ulici, u komšiluku, na poslu, u medijima, svakodnevno smo svjedoci da svako sam gradi svoj imidž uspješnog pojedinca, bazirajući se samo na životni segment koji mu po „datim“ kriterijima daje vrijednost.

Zato imamo subjektivne interpretacije pojedinačnih slika „uspješnih pojedinaca“. Slike odražavaju vanjštinu i materijalno.

Dok, istovremeno, živimo u društvu duboko ovisnom o kreditima međunarodnih institucija.

Slobodni ljudi

Za društvo koje nije na stabilnim temeljima, samo je pitanje godine kada će se urušiti. Kao što je pitanje trenutka kad će se urušiti taj svijet oko poniznih i lojalnih pojedinaca, a na njihovo mjesto „uskočiti“ neki novi ponizni i lojalni pojedinci i tako ukrug.

Sada umjesto onog upitnika stavljam tačku. Društva se jedino mogu graditi na kriterijima moralnih pojedinaca.

Iako se na prvi pogled čini naivnim, put koji garantuje cjeloživotni uspjeh je onaj utemeljen na znanju, upornosti, hrabrosti i moralu. Oni koji idu tim putem su slobodni. Jeste da moraju čekati, ali doći će trenutak,  prije ili kasnije, kada će oni drugi postati tek „potrošena roba“.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.