Ponedjeljak, Maj 16

Ispovijest korisnice Sigurne kuće u Tuzli: Ne želim više da prolazim kroz ono što sam prolazila

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

U jedinoj Sigurnoj kući za žrtve nasilja u porodici koju vodi Udruženje Vive žene u Tuzli, trenutno boravi sedam žena i četvero djece i taj se broj svakodnevno mijenja. Ova Sigurna kuća ima sjedište u Tuzli, ali su njihova vrata otvorena za žrtve nasilja u porodici iz cijele Federacije Bosne i Hercegovine.  

Piše: Mediha Tabaković

Za jednu od korisnica Sigurne kuće u Tuzli, nakon petnaest godina fizičkog i psihičkog nasilja koje je trpila od supruga, dolazak pod nadzor osoblja Udruženja Viva žene značio je konačno malo mira, sna i sigurnosti za njezinu djecu.

Lokaciju na kojoj se nalazi i identitate naše sagovornice koja je za Megafon govorila o razlozima zbog kojih je potražila pomoć u Sigurnoj kući, nećemo objaviti zbog njene i sigurnosti djece.

TUKAO JE NAJSTARIJU KĆERKU

„Ovdje sam od 3. marta, otišla sam od muža s kojim sam živjela petnaest godina. Imala sam problema i nisam više mogla to da podnesem. S njim sam stekla troje djece. Maltretirao je stariju kćerku na sve moguće načine, nazivao je vulgarnim imenima i nisam više mogla to da podnesem. Tako da sam se odlučila na taj korak, da dođem u ovu kuću i spasim i sebe i djecu.

Nasilje je bilo i psihičko i fizičko. Kćerku je tukao toliko da je završila u hitnoj. I rukama i nogama je tukao, kako god je mogao. Mene je tukao neko vrijeme ali u zadnjih godinu ili dvije nije me tukao fizički, međutim, psihički jeste, a to je isto.

Ne bih rekla da je bila ljubomora, to je bio bezobrazluk, da se on dokaže da je muško.

Moj odlazak je podstakla želja da izađem iz toga, da imam drugi i mirniji život zbog moje djece. Jer, gdje sam bila, djeca su samo išla u školu i vraćala se kući, nisu znali za društvo.

Živjeli smo od dječije socijalne pomoći. Muž nije htio da radi dok smo imali socijalnu pomoć, krpili smo se nekako.

Ovdje mi je predobro, ne mogu da opišem kako mi je ovdje. Sada sam malo bolje u odnosu na to kakva sam bila kada sam tek došla.

Sve što mi se dešavalo je ostavilo psihičke posljedice. Malo oplačem ali dobro je. Starija kćerka je čvrsto odlučna da ga ne želi vidjeti ni čuti za njega, a drugo dvoje djece ga traže, ali malo ih zaigram i dobro je.

Kćerku je tukao jer je „bio u nekom davnom vremenu“, uvijek je držao neko rastojanje prema njoj, kao pod vojnički, ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Malo nešto ako uradi greškom, počne da je tuče. Na nju je to ostavilo mnogo posljedica. Ona ga baš ne podnosi, okrenula je list prema njemu i ne želi ni da ga vidi ni da zna za njega.

Udruženje Vive žene u Tuzli pomaže žrtvama nasilja i pruža psihosocijalnu pomoć (Foto: M.T./Megafon)

Poslije Sigurne kuće planiram da se razvedem, da vidim šta ću za djecu, da pronađem smještaj i posao i ono što mi je najbitnije, da mi djeca završe školu.

Standardno je da on dođe i moli da se vratim, to je radio već tri puta. Od njega sam sad otišla skroz i mislim da bi došao opet ali ja ne želim više da prolazim kroz ono što sam prolazila, više jednostavno nemam snage“, kazala je naša sagovornica.

JEDINO UTOČIŠTE

Prve prijave nasilja u porodici u Tuzlanskom kantonu zabilježene su 1997. godine. Žene se rijetko i teško odlučuju da nasilje prijave iz straha od zlostavljača ali i zbog stida i straha od reakcije okoline.

Uglavnom se radi o nasilju od bračnog partnera, najčešće su žrtve žene a nerijetko i djeca.  

Udruženje građana Vive Žene Tuzla vodi jedinu Sigurnu kuću u Tuzli, u kojoj je trenutno smješteno sedam žena i četvero djece. 

Voditeljica kuće Danijela Huremović kazala nam je da su prve prijave nasilja ohrabrile žene da traže pomoć.

„Tada se nije znalo koje će ih institucije zaštititi, nije postojao Zakon koji bi tretirao ovu oblast. Prve osobe smještene su u Sigurnu kuću 2000. godine i od tada svake godine imamo između 80 i 90 korisnika. To su žene i djeca do 18 godina. Naravno, ima slučajeva da budu ženska djeca starija od 18 godine, koje su direktno izložene nasilju u porodici“, ističe Huremović.

Nasilje u porodici, pojasnila je, tada nije bilo tretirano kao krivično djelo nego kao prekršaj pa su i kazne za počinioce bile blaže. Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici unaprijeđeno je postupanje institucija u ovoj oblasti i definisana su prava za žrtve kao i radnje u slučaju nasilja u porodici te je jasnije šta se može učiniti sa nasilnikom koji počini to krivično djelo.

„Nekako se taj krug počinilaca nasilja proširio tako da je vidljivo da počinioci u porodici nisu samo bračni partneri. Sve češće imamo prijave nasilja od strane djece koja su odrasla, prema starijim članovima porodice, iskorištavanje, uzimanje penzije, prijetnje, nasilje. Imamo i nasilje od strane svekra ili svekrve, odnosno, drugih članova porodice. Također, imamo prijave nasilja od strane ženske osobe prema bračnom partnernu, to je uglavnom psihičko i ekonomsko nasilje, u nekim slučajevima bude i fizičkog nasilja, ali to je rijetko.

Dominira nasilje bračnog partnera prema supruzi, odnosno, ženi i prema djeci“, kazala je Huremović.

Prijem u Sigurnu kuću definisan je Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH, u kojem se navodi da žrtva nasilja može biti smještena u Sigurnu kuću na zahtjev Centra za socijalni rad ili Policijske stanice, koji procjenjuju koliko je zaista taj smještaj potreban i opravdan.

Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće Vive žene u Tuzli (Foto: M.T./Megafon)

Procjenjuje se da li se smještajem u Sigurnu kuću spriječava moguće veće krivično djelo, ili je žrtva u takvom psihičkom stanju da joj je potreban sveobuhvatan psihosocijalni tretman koji će joj pomoći da izađe iz psihološke krize uzrokovane nasiljem.

„Mi imamo jako dobru saradnju što se tiče smještaja u Sigurnu kuću sa svim policijskim stanicama i socijalnim ustanovama. U nekim situacijama smještaj može tražiti Tužilaštvo na zahtjev Doma zdravlja ili Klinike za psihijatriju, ali isključivo zahtjev za smještaj mogu poslati Centar za socijalni rad ili policija.

SARADNJA SA POLICIJOM I SOCIJALNIM RADNICIMA

Vive žene su 2009. godine pokrenule uspostvaljanje protokola u slučajevima nasilja u porodici jer je cilj bio da se jasnije definiše uloga svih subjekata zaštite koji treba da pruže pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici i time je uspostavljena saradnja između svih subjekata zaštite.

To su prije svega policija, Centar za socijalni rad, Sigurna kuća, domovi zdravlja, Tužilaštvo, Općinski sud ili obrazovne ustanove koje imaju saznanja da se u njihovoj školi, odnosno, nad nekim djetetom vrši nasilje, pa da se i oni mogu uključiti u sistem i prijaviti nasilje“, kazala je Huremović.

U Sigurnoj kući se nastoji poštovati ličnost korisnika, pojašnjava nam voditeljica Sigurne kuće, uvažavajući sve individualne razlike. Te se osobe posmatraju kao individue sa svim svojim karatkteristikama, naravno, uvažavajući i to da su veoma osjetljive jer su bile izložene nasilju u porodici i da zaista trebaju poseban pristup.

„ Zaista ne ulazimo previše u detalje i priču nego ostavimo osobu da se ona malo sama adaptira, da prihvati za nju nepoznatu sredinu, da prihvati nešto što joj je do tada bilo nepoznato i da se oslobodi stida i sramote jer većinom žrtve dolaskom ovdje osjećaju veliku sramotu, stid. Uglavnom se pitaju šta će reći susjedi, porodica, što je ona došla u Sigurnu kuću, ali drugog izbora ona nije imala. Većina navodi da su dolaskom u Sigurnu kuću mogle mirno da spavaju, da se odmore, da izbjegnu stalnu galamu, prijetnje i isčekivanje da će muž doći i napraviti problem“, kazala je Huremović.

Nakon dolaska osobe u Sigurnu kući pristupa se sveobuhvatnom psihosocijalnom tretmanu. Tretman započinje psihološkom procjenom jer svaka žrtva koja dođe ima različito iskustvo, svaka osoba je specifična sama za sebe i ta procjena treba dati prvi uvid u stanje osobe koja se mjeri kroz četiri vrste simptoma. To su simptomi depresije, anksioznosti, PTSP-a i opća funkcionalnost. Na osnovu toga i na osnovu opservacije psihologa sačinjava se plan tretmana, odnosno definiše se šta je najbolje za tu osobu.

„Pored psihološkog praćenje stanja žrtve imamo i zdravstveno praćenje stanja. Klijentice uglavnom dođu i teškog psihičkog i zdravstvenog stanja i većina njih koristi određene sedative. Svaka osoba ima uglavnom neku terpiju i važno je da se to prati. Posebno ako je žrtva došla sa fizičkim povredama one se moraju evidentirati,  sanirati i prati se cjelokupno zdravstveno stanje“, navodi Huremović.

EKONOMSKI OVISNE

Korisnice Sigurne kuće uglavnom su bile ekonomnski ovisne o bračnim partnerima. Nekima su muževi branili da rade a bilo je slučajeva da ženama koje su i uspjele nešto zaraditi, muževi oduzmu novac.

„Dok su žrtve smještene u Sigurnoj kući one imaju zaista sve što treba za normalan život, od hrane, higijene, odjeće, obuće. Ukoliko imaju djecu koja su anemična, obezbijede im se prehrambeni artikli za poboljšanje stanja. Imaju školski pribor za djecu, igračke, tako da za vrijeme boravka u Sigurnoj kući nisu obavezne da plaćaju smještaj niti da išta kupuju, osim ako imaju neke potrebe i želje koje prevazilaze naše mogućnosti“, navela je Huremović.

Vive žene Sigurna kuća je jedina na području Tuzlanskog kantona ali su, kaže Huremović, njihova vrata otvorena za korisnice iz cijele Federacije.

Tekst je nastao uz podršku Evropske fondacije za demokratiju (EED). Njegov sadržaj ne odražava nužno službeno mišljenje EED-a. Odgovornost za informacije i stavove izražene u tekstu u potpunosti je na autoru.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.