„Godine 1995. sam ranjen, bio sam u svojoj šarenoj odjeći, normalno da su me agresorski vojnici mogli vidjeti iz aviona. Nismo svi imali ni vojne opreme“, kaže Adem Tabaković.
Piše: Mediha Tabaković
Adem Tabaković, 64-godišnji penzioner iz Banovića bio je pripadnik Armije RBiH koja danas slavi dan zvaničnog osnivanja i prisjetio se za Megafon dana kada je dobrovoljno uzeo pušku u ruke i sa kolegama krenuo braniti svoje ognjšte i državu. Pred kraj rata je ranjen i od tada živi sa invaliditetom, veoma skromno. Kaže da nema nikakve povlastice.
POLITIČARI ZNAJU ZA NAS SAMO UOČI IZBORA
„Imao sam 35 godina kada sam otišao na liniju na ratište bez ikakvog naoružanja. Išli smo i dobrovoljno mada su neki i dobili pozive. Naoružanje je bilo nikakvo, „branili smo se sjekirama“. Kako je dolazila pomoć nismo znali, ni kako ni kojim putem, ali smo je dobijali. Uz tu pomoć smo odbili agresore, branili svoja ognjišta, ginulo se…
Godine 1995. sam ranjen, bio sam u svojoj šarenoj odjeći, normalno da su me agresorski vojnici mogli vidjeti iz aviona. Nismo svi imali ni vojne opreme. Ranjen sam samo mjesec dana kada sam postao vezista, a prije toga sam cijelo vrijeme bio sa puškom u ruci.
Nakon toga su me demobilisali i trebao sam da idem za Njemačku da porodicu sklonim, ali sam vraćen pa sam ostao na svom zadatku na vezi. Nakon toga sam opet skinut sa veze i otišao u rov.
Bio sam jak i izdržljiv, 16 mjeseci sam bio u bolnici i sa štakama, ostranjen mi je lijevi bubreg, oštećeni su mi živci 45% u desne noge i 40% u lijeve noge. Imam velike bolove, navečer sjedim, ne mogu da spavam od bolova“, nadalje priča Adem.
Prema riječima našeg sagovornika, on kao ratni vojni invalid (RVI) nije nigdje priznat, „kao da ne postoji“.
Adem tvrdi da plaća svaki lijek koji mu je propisan u redovnim terapijama, da nema nikakvih povlastica i da političari za ljude poput njega znaju samo onda kada im je potreban glas uoči izbora.
Adem Tabaković je trenuto u penziji kao stopostotni invalid druge kategorije.
Jedno vrijeme je radio u tuzlanskom preduzeću Geobušenje Tuzla i stekao penziju od 300 KM. Ima i vojnu penziju te, kako kaže, živi od 600 KM mjesečno.
„Godine 92- e ništa nismo očekivali a znali smo šta nas čeka, samo smo željeli da sklonimo porodicu a mi smo tu gdje jesmo, za nas svakako nikog nije bilo briga. Pomoć nam je stizala nekim kanalom, mi to ne znamo. Da nije stizala nas bi pregazili sigurno. Mada mi, u našoj okolini, nismo toliko ni osjetili rat kao u mjestima gdje su počinjeni stravični zločini. Jedni ljudi su gledali šta im rade sa porodica, a mi to ovdje nismo doživjeli. Nego dođeš sa linije kući, vidiš pala granata i samo moliš Boga da nikome ništa nije bilo“, kaže Tabaković.
Kaže da ni danas očekivanja, posebno od države nisu nikakva, jer je u očima države „samo obični borac“.
„Nisam Zlatni ljiljan da bi neko gledao na mene. Zlatnih ljiljana ima nekoliko na području Seone, Vijenca i Jaruškama jer su to bili pripadnici elitnih jedinica. Jedni ginuli, drugi dobili odlikovanja. Za razliku od nas, ljiljani imaju oko 1.800 KM i penzije 600 KM iz vojske. Nisu to invalidi ali imaju neke ortopedske dodatke i na to imaju nešto novca.
Moj radni kolega, on je Hrvat sa Husina, bio je u HVO-u i ima 1.800 KM primanja kao invalid, a ja 600 KM. Malo je to. Mi smo poniženi. Penziju imam samo ratnu vojnu, jedinu povlasticu koju imam je na uvoz auta, nemam čak ni besplatno liječenje“, kaže Tabaković.
Porodičnu kuću u Banovićima izgradio je nakon rata sopstvenim sredstvima, nikada nije dobio bespovratni kredit, kao što su to prema njegovim riječima, mnogi dobili i to na, kako tvrdi, veoma sumnjiv način.
Skupa sa sinom obavljao je poslove mesara u svojoj lokalnoj sredini te tako dodatno privređivao da bi napravio kuću.
„U ratu nije bilo svejedno, ali nismo mnogo ni razmišljali o opasnosti jer smo se borili da sačuvamo svoju djecu. Na liniju smo išli gladni, mnogo je ljudi išlo da bi dobilo malo brašna koje će ostaviti svojoj djeci“.
Prema Riječima Tabakovića, za razliku od njih, ljudi koji su radili u logistici danas su bogati ljudi.
NEMAM PREDNOST NI U REDU ZA ČEKANJE
„Dao sam svoj vitalni organ, otišao mi je lijevi bubreg, ovaj me nekako godinama već služi, ali može mi eto biti. Borim se, nemam više šta da ostvarim, ovo što imam može me ukopati. Kao borac nisam nigdje dobrodošao. Kada odem u banku da dignem penziju, pošto nam vlast nije osigurala prednost, kao 100% invalid moram čekati u redu dugom 50 metara da bi dignuo penziju . Ako ja kao invalid koji je ranjen na borbenom zadatku ne u krađi, nemam prava, šta onda da kažem“, kaže naš sagovornik Adem Tabaković.
Megafon.ba
Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.