Srijeda, August 15

Dok žrtve čekaju pravdu, kuću i struju, salonski aktivisti ih bodre iz blještavih konferencijskih sala

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Ne zna se koliko je okruglih stolova o budućnosti, o pomirenju, o „suživotu“, upriličeno u Bosni i Hercegovini od rata naovamo. Govorili su uvijek isti ljudi iz BiH i regiona, i po pravilu u Sarajevu ili na Jahorini. Uprkos  relevantnosti, ugledu i profesionalnim rezultatima govornika, 23 godine nakon završetka rata obeshrabruju rezultati takvih skupova.

Pomirenje pod svjetlima kamera

Skupe konferencije na koncu uvijek poluče iste rezultate: zaključak da treba raditi na uspostavi dijaloga.

Ko treba raditi? Ko s kim treba razgovarati? Gdje?

Koliko ih je prethodno bilo na terenu pa vidjelo ono o čemu pričaju dva, tri sata i na koncu zaključe da treba razgovarati?

Na kojem je terenu bio/bila govornik/ca jer mnogi su se do sada sami pomirili, (su)životare, gledaju skupa fudbalske utakmice.

Rijetki su skupovi i razgovori upriličeni baš u Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, ili Sarajevu ali da se razgovoralo o zločinima nad srpskim civilima ili zločinima nad pripadnicima JNA početkom rata.

Za desetak dana bit će izrečene presude osmorici optuženih za ratne zločine na području Hadžića, u predmetu „Silos“. Suđenje traje duže od šest godina. Duže od deceniju i po prije početka suđenja pričalo se o zločinima ali svako „na svojoj strani“, plašilo ljude, ucjenjivalo, manipuliralo.

Da se više zajednički razgovaralo o tome, ali ne u hotelu Evropa ili na Palama, već u Tarčinu ili primjera radi u Bratuncu, možda bi i suđenje počelo ranije. Možda bi tragična priča dobila i pravnu kvalifikaciju pa bar ublažila teret porodicama i žrtvama „Silosa“, ublažila teret šutnje i porodicama ali i časnim pripadnicima nekadašnje Armije RBiH. 

Nema o tome razgovora.

Jednako tako nema okruglih stolova ni, primjera radi, u Višegradu o Hotelu Vilina vlas, danas centru za rehabilitaciju i rekreaciju. A bilo je oko 2000-te. Relativno kasno je počeo povratak prognanih u Višegrad. I bio je tada pun autobus novinara i snimatelja pokupljenih po sarajevskim redakcijama, potrpanih navrat – nanos i pod policijskom pratnjom dovezenih u hotel na ručak. Znam za dvije novinarke koje su ostale gladne, a jednu kojoj su trnuli tabani jer je sjedeći za stolom, držala odignute noge od poda da ne gazi onaj prijeratni itison i stravične priče na njemu ispisane, krvavim i blatnjavim vojničkim čizmama.

Nije više nikad tamo bilo skupa a na kojem se govorilo o pomirenju.

Ko je još čuo i za okrugle stolove po Zvorniku, Foči, Miljevini…?

Nema razgovora i rasprava o zločinima, povratku i pomirenju  u Trusinu, Uzdol…

Nema okruglih stolova u Sarajevu u kojima sudjeluju predstavnici udruženja porodica žrtava iz bh. entiteta Republika Srpska. Nema u Banjoj Luci skupova u kojima sudjeluju predstavnici udruženja bošnjačkih i hrvatskih porodica žrtava ili prognanih iz RS-a.

Nije bilo „istih ljudi“ ni na nedavnom obilježavanju 26. godišnjice ubistva 48 srpskih civila u selu Bradina kod Konjica.

O Bradini nema razgovora ni u luksuznim sarajevskim hotelima.

Obilježavanje godišnjice stradanja u Bradini organiziralo je udruženje iz Republike Srpske. Došli su, doduše, i mediji čije redakcije imaju sjedišta u Sarajevu, a došao je i visoki predstavnik Međunarodne zajednice u BiH Valentin Incko.

Ponovljeni su poražavajući podaci da do danas niko nije odgovarao za ratne zločine.  

Također je poražavajuće da i kad bi se neko, nakon svega i želio vratiti kući, ne može jer njegove kuće u Bradini više nema. Temelji su zarasli u šiblju.

Nema struje, (jer)nema kamera

Nije u Bradini ili Konjicu neki dan bilo „istih ljudi“ iz BiH i regiona što ih viđamo u sarajevskim hotelima Evropa i Bristol ili u hotelu Jahorina.

Skupovi su organizacijski uvijek perfektni, o pomirenju se govori iz filozofskog ugla, kožni se džonovi pomalo kližu po skupom itisonu. Šljašte novi laptopi, glancaju se trendi dioptrijske naočale, sve sija pod plafonjerama luksuznog hotela.

Nema kamera i blještavila u Bradini ili Konjicu, nema „istih ljudi“ iz BiH i regiona.

Nema u Bradini 23 godine nakon rata ni struje. Možda zato u Bradini nema kamera? Ili možda nema struje jer nema kamera?

Kaže jedan od prognanika iz Bradine reklo im da nema struje zato jer tamo više nema bandere.  

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.