Petak, 29 Marta

ČETVRT STOLJEĆA ŠUTNJE: Bamfordov krik zbog Ahmića još odzvanja Bosnom

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Dvadeset pet godina je prošlo od stravičnog pokolja nad bošnjačkim civilima u Ahmićima kod Viteza, koji su počinile jedinica HVO-a. Na današnji dan 1993. godine ubijeno je 116 civila, među njima i tromjesečna beba. Selo je potpuno uništeno.

Zločin su otkrile mirovne snage UN-a predvođene britanskim vojnicima, a i danas je malo poznato da su te slike objavljene u nekim medijima u Velikoj Britaniji nagnale Britanca Grahama Bamforda da zbog šutnje njegove zemlje o ovom i drugim zločinima u BiH i Hrvatskoj, 29. aprila 1993. godine odluči okončati život samospaljivanjem pred zgradom britanskog Parlamenta. 

O Bamfordu je bosanskohercegovačka javnost saznala u februaru 2008. godine, iz moje priče objavljene 14. februara u 588. broju tadašnjeg printanog izdanja sedmičnika Slobodna Bosna.

Zbog šutnje javnosti u Velikoj Britaniji, podaci o Bamfordu bili su mi veoma oskudni pa sam uz pomoć Quintina Hoarea, direktora The Bosnian Institute u Londonu, hrvatskog reditelja Nenada Puhovskog, te predstavnika nekoliko udruženja koja su pokrenula inicijativu da se Grahamu sagradi spomenik u Sarajevu, napravili svojevrsnu rekonstrukciju života i pobune čovjeka koji je sebi oduzeo život kako bi skrenuo pažnju svijeta koji ne čini ništa da spriječi pokolj u BiH.

Prema svjedočenju njegovih prijatelja, Bamford je teško proživljavao činjenicu da svijet ništa ne čini da zaustavi krvoproliće u BiH, a 13 dana nakon pokolja u Ahmićima, Bamford, po prirodi miran, porodičan čovjek, iz solidarnosti sa žrtvama u BiH, odlučuje sebi oduzeti život.

Njegova posljednja poruka bila je: “Britanci moraju zautaviti rat u Bosni, pa makar i silom“.

Istovremeno s objavljivanjem teksta u Slobodnoj Bosni, nekoliko udruženja, između ostalih, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženje za očuvanje civilizacijskih tekovina “Sinan paša Sijerčić”, Udruženje generala BiH, uz podršku profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asima Mujkića i magazina Slobodna Bosna, pokreću inicijativu da Bamford u Sarajevu dobije spomenik.

Godinu dana kasnije, Gradska uprava Grada Sarajeva ustanovljava nagradu nazvanu po Bamfordu koja se dodjeljuje 6. aprila na Dan oslobođenja grada Sarajeva, ali Bamford i dalje nema spomenik u BiH, a Bosanci i Hercegovci veoma malo znaju o čovjeku koji je svaki zločin u BiH proživljavao i, prema tvrdnjama njegovih poznanika, u svakoj žrtvi vidio svoje dijete.  

Na sahrani Grahama Bamforda 93-će nije bilo mnogo ljudi. Nije dobio javne počasti jer bi to vjerovatno bilo priznanje Velike Britanije da je kriva što je mogla, a nije učinila ništa da spriječi zvjerstva u BiH.

Tekst o Grahamu Bamfordu objavljen je u printanom izdanju Slobodne Bosne 14. februara 2008. godine, br. 588. Fotografije, uz dozvolu autora, korištene su iz filma Nenada Puhovskog „Graham i ja – istinita priča“, snimljenog 1997. godine.

Cijeli tekst možete pročitati u nastavku:

Autor: NERMINA ŠUNJ

Slobodna Bosna, 14. februar 2008. godine

 Britanac GRAHAM BAMFORD ( 1945.-1993.) vjerujući kako će potaknuti britanske vlasti da pomognu prekidu rata u BiH, 29. aprila 1993. zapalio se ispred zgrade Donjeg doma britanskog Parlamenta u Londonu ( Hous of Commons). Velika Britanija je bila šokirana a potom njegovu smrt zataškala. Nedavno je nekoliko ovdašnjih udruženja i nevladinih organizacija zatražilo da se Bamfordu, koji je samospaljivanjem pokušao spriječiti zvjerstva u našoj zemlji, u Sarajevu podigne spomenik.

GRAHAM BAMFORD, BRITANSKI JAN PALACH KOJI SE SPALIO ZBOG MASAKRA U AHMIĆIMA

Mirni obiteljski čovjek Bamford, nakon televizijskih slika pokolja u Ahmićima, spalio se pred britanskim Parlamentom

Ništa ili veoma malo znali smo o Grahamu Bamfordu 1993. godine. Bili smo okruženi smrću i preživljavanjem dan za dan. Najvažnije su bile vijesti sa bh. ratišta i nada da će svjetske sile konačno reći STOP ubijanju. Istovremeno, u Londonu je Bamford na najradikalniji način želio pokrenuti Britance da pomognu prestanak rata u BiH. Međutim, nakon prvobitnog šoka, kada se 29. aprila 1993. godine, naočigled prolaznika zapalio pred zgradom britanskog Parlamenta, tamošnja javnost odlučila je prešutjeti slučaj jer je osvjetljavao politiku “nemiješanja u rat na Balkanu” koju je posebno zastupao tadašnji britanski premijer John Major.

SAMOŽRTVOVANJE ZA MIR U BiH

Graham Bamford bio je duboko potresen slikama koje su stizale sa ratišta iz Hrvatske, a potom iz BiH. Prema svjedočenjima njegovih poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH gledao svoju kćerku. Njegovo stanje je posebno pogoršano slikama iz srednje Bosne, nakon 16. aprila 1993. godine, kada britanski mediji izvještavaju o stravičnom pokolju jedinice HVO-a nad civilima u Ahmićima. Ubijeno je 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Samo 13 dana nakon tog zločina, Graham Bamford, po prirodi miran, porodičan čovjek, iz solidarnosti sa žrtvama u BiH, pred očima javnosti koja ne reagira na zločine, odlučuje sebi oduzeti život. Njegova posljednja poruka bila je: “Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Došlo je vrijeme da vratimo naše internacionalno putovanje. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.

Nažalost, umjesto pažnje kakvu je samospaljivanjem u Pragu izazvao 21-godišnji češki student filozofije Jan Palach (nakon invazije zemalja Varšavskog pakta na tadašnju Čehoslovačku 1968.), koji se 16. januara 1969. godine zapalio usred Praga i tako postao simbol savremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu, Britanci se ograđuju zidom šutnje. Na sahrani Grahama Bamforda nije bilo mnogo ljudi. Graham nije dobio javne počasti jer bi to bilo priznanje Velike Britanije da je kriva što je mogla, a nije učinila ništa da spriječi zvjerstva u BiH . Direktor The Bosnian Institute u Londonu Quintin Hoare za Slobodnu Bosnu kaže kako nažalost, osim onoga što već znamo, nemaju više informacija o Grahamu. “Veoma aktivno sam bio uključen u kampanju za pomoć Bosni i pamtim da je njegovo samoubistvo tada bilo više individualni čin i da nije izazvalo skoro nikakvu kolektivnu akciju. Bojim se da nije imalo velikog uticaja i da se tada o tome nije baš izvještavalo u medijima. Naravno, zvaničnici nisu imali potrebu govoriti mnogo o tome iako je možda neko i želio”.

Vjerovatno ni inicijativa da se u Sarajevu sagradi spomenik Grahamu Bamfordu neće proći bez rasprava o tome da li onda svaka od oko 97.000 žrtava rata u BiH treba dobiti istu počast. Inicijativu je pokrenulo nekoliko udruženja, između ostalih, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženje za očuvanje civilizacijskih tekovina “Sinan paša Sijerčić”, Udruženje generala BiH. Priča svakako izaziva i dileme o etičkom aspektu samog čina (samoubistva) neovisno od razloga zbog kojeg je to učinio. Međutim, spomenik bi bio veliko hvala upravo zbog činjenice da je čovjek, koji je “tuđi rat” mogao gledati na TV-u u svom udobnom londonskom domu i danas posmatrati kćerku kako raste, odlučio životom platiti samo jedan dan svjetske pozornosti na tadašnja dešavanja u BiH.

ČOVJEK KOJI JE JEDINO MRZIO RAT

Graham Bamford rođen je krajem Drugog svjetskog rata, u Londonu, 1945. godine. Odrastanje u postratno vrijeme izoštrilo je njegov senzibilitet prema životu, nemoćnima, žrtvama rata širom svijeta. Ovom pacifisti, za razliku od većine Britanaca, granice razmišljanja sezale su mnogo šire od ugodnog života u Londonu, porodice, posla i svakodnevnice. Volio je da putuje. Boravio je u Zagrebu 70-tih godina prošlog vijeka, posjetio Australiju, a u Japanu, zemlji koja ga je posebno oduševljavala, pronašao je i svoju životnu ljubav. Međutim, njegov široki duh poklekao je pred slikom svijeta prepunog stradanja ljudi. Slike ugljenisanih tijela iz Ahmića ‘93. bile su posljednja kap koja je prelila čašu. Nažalost, pripadao je manjini i njegova bi sahrana, da nije bilo članova obitelji, ličila na puki transport mrtvačkog kovčega. Ime Grahama Bamforda uklesano je ipak na spomen-ploči postavljenoj na travnjaku preko puta zgrade britanskog Parlamenta. Cvijeće donesu još jedino članovi porodice.

ZASLUŽUJE LI GRAHAM BAMFORD SPOMENIK U SARAJEVU

Prof. Dr ASIM MUJKIĆ

Trebalo je to i ranije uraditi

Prof.dr. Asim Mujkić, profesor etike i filozofije na FPN Sarajevo:

“ Apsolutno podržavan ideju da Graham Bamford dobije spomen-obilježje. Samo politički neosviješten narod ne pamti svoje prijatelje, posebno one koji su podržavajući ideju Bosne dali i svoj život. Mislim da je to i ranije trebalo uraditi”

FRA MARKO ORŠOLIĆ

Osjetljivo etičko pitanje

Fra Marko Oršolić, direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra Sarajevo:

“S jedne strane podržavam ideju, ali s druge strane njegov čin nije moralno opravdan, jer ni zbog čega ne smiješ sebi oduzeti život. Ta dilema je vječna, mada je razlog zbog kojeg je to učinio vrijedan pažnje”.

GENERAL MUSTAFA POLUTAK

Bosanci ga se moraju sjećati

Mustafa Polutak, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH:

“Graham Bamford je u vrijeme kada je malo ljudi u svijetu željelo da zna šta se dešava u Bosni i Hercegovini učinio to što je učinio, kako bi bar skrenuo pažnju. Taj njegov gest vrijedan je da se nekako zabilježi”.

RAŠID SIJERČIĆ

Rašid Sijerčić, predsjednik Udruženja “Sinan- paša Sijerčić”:

“Želimo pokrenuti širu društvenu raspravu o etičkom aspektu čina Grahama Bamforda, a konačan cilj trebalo bi da bude spomenik Grahamu Bamfordu u Sarajevu”.

HRVATSKI FILM O GRAHAMU BAMFORDU

“Graham i ja” u režiji Nenada Puhovskog

Jedan od rijetkih dokumenata o životnoj priči Grahama Bamforda je dokumentarni film Nenada Puhovskog Graham i ja – istinita priča. Film je snimljen 1997. godine, uz brojne poteškoće autora da pronađe sagovornike. Niko od britanskih zvaničnika nije želio pomoći u prikupljanju materijala za film koji je urađen u produkciji Factuma iz Zagreba. Autor navodi kako je riječ o “nostalgičnoj autobiografskoj priči o djetinjstvu, odrastanju, prošlosti i nesnalaženju u savremenim društvenim promjenama isprepletena sa sudbinom Engleza Grahama koji se spalio u Londonu iz protesta zbog neosjetljivosti svijeta na ratne patnje”.

Slobodna Bosna, 14. februar 2008. godine

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.