BiH u NATO-u: Pitanje oko kojeg nema kompromisa

Formiranje vlasti u sadašnjim okolnostima i sudeći prema zahtjevima pojedinih „pregovarača“ samo bi značilo veća prava degradirajućim faktorima u BiH koji bi sa imenovanjem dobili ovlasti koje danas nemaju.

Piše: Nedžad Kušljugić

Ponuda Bakira Izetbegovića Miloradu Dodiku da prihvati redukovani Godišnji nacionalni program a da zauzvrat put Bosne i Hercegovine u NATO bude predmet nekih kasnijih pregovora i Dodikovo odbijanje ponude, definitivno je ogolilo Dodikovu politiku. Ponudu je komentirao izjavom: „Čuo sam da nešto ovi iz SDA traže da se ne blokira, a oni su prvaci svijeta u blokiranju, ako bi birali izbor Savjeta ministara. Za početak neka oni prvi prestanu blokirati, onda ćemo mi za njima“.

Pokušaj banaliziranja države BiH

Dakle, ponuda nije shvaćena kao korak ka formiranju Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine, već  kao slabost Izetbegovića i SDA.

Ne ulazeći u motive Izetbegovićeve ponude, eksplicitno Dodikovo odbijanje pokazuje da njemu nije važan NATO put niti MAP, već da je jedina politika koju on koegzistentno provodi politika banaliziranja države, kvalificirajući je kao „nepotrebnu“, „nemoguću“, „neodrživu“, istovremeno čekajući da se međunarodna zajednica „umori“ i dozvoli odcjepljenje RS-a od BiH.

Naravno da ni sam Dodik, koji čak ni u bh. entitetu Republici Srpskoj nema većinsku podršku, ovakvu politiku ne može voditi bez unutarnje i vanjske podrške Srbije, Rusije, ali i HDZ-a BiH.

Sudeći prema postupcima čelnika HDZ-a BiH posljednjih mjeseci, čini se da je dio Federacije BiH koju kontrolira HDZ BiH, privremeno „žrtvovao“ NATO put BiH, slijedeći Dodikovu politiku i nadajući se da će iz njegove političke avanture izvući neku svoju političku korist. Koordinirano sa zvaničnicima HDZ-a Hrvatske.

Iako se čini da se „koplja lome“ na Godišnjem nacionalnom programu istina je skrivena mnogo dublje. U slučaju popuštanja pred očiglednim nepoštivanjem Zakona o odbrani i naknadnoj pameti“ SNSD-a koji je taj zakon usvajao, otvara se mogućnost da i svaki od donesenih zakona, od Dejtonskog sporazuma do danas, neka od „strana“ može da proglasi ništavnim.

Počevši od zajedničkih institucija, preko Zakona o Centralnoj banci BiH, graničnoj službi, jedinstvenoj moneti, Izbornom zakonu, Zakonu o VSTV-u…sve može biti predmet nečijeg nepoštivanja, bilo sa bošnjačke, srpske ili hrvatske strane.

Dakle, može da „padne“ i Dejtonski Ustav.

Pogrešno se u Republici Srpskoj smatra da će se jednostavno odcijepiti i da će to biti kraj konstantne političke krize u BiH. Naime, ako se postavlja pitanje Zakona o odbrani koji je usvojen u Parlamentu BiH, zašto se ne bi postavljalo pitanje Dejtonskog ustava, a time i unutrašnje organizacije jedna država, dva entiteta, tri naroda.

Ponuda Izetbegovića Dodiku pokazuje njegovu spremnost na popuštanje čak i kad su strateški interesi naroda u pitanju. Niti u jednoj opciji, ni zbog kakve dnevne politike, ne smije se dopustiti da, čak ni u budućnosti,  dva naroda postanu taoci jednog.

Zašto je Dodik nervozan?

Očigledno je da sa Dodikom nema pregovora, jer je destruktivnost jedina opcija koju on razumije. Neprestano napada, prijeti, spinuje, stalno je u centru zbivanja, njega se pita, on odgovara samo na koja pitanja koja želi i kome želi odgovoriti.

Nepodobne novinare sa „krivim“ pitanjima napada, a ipak je „omiljeni sagovornik“ većine medija čak i onih sa sjedištem u Federaciji BiH.

Dodik je naizgled veoma samopouzdan. Ipak njegov sve ortodoksniji pristup politici u BiH sugeriše postojanje straha i neznanja kako da se ponaša u pojedinim situacijama. Nadoknađuje to pretjeranim samopouzdanjem a pretjerano (neutemeljeno) samopouzdanje je kontraproduktivno, nerijetko stvara „neprijatelje“. A Dodik je sa svih strana okružen „neprijateljima“.

Čak i oni koji su mu danas prijatelji mogu ga se sutra odreći zarad međunarodne trgovine i svojih interesa. Srbija zbog puta ka Evropskoj uniji, a Rusija zarad interesa neke od svojih velikih kompanija u Evropskoj uniji, odnosno, međunarodnih sila. On zna da na HDZ BiH i HDZ Hrvatske dugoročno ne može računati. Kada se raziđu oko strateških interesa naroda, nestat će i trenutne prividne koalicije.

Nije siguran ni u lojalnost kupljenih „papaka“ kroz svoju vladavinu i zna da će oni, baš kao što su dopustili njemu da ih kupi, prvi put kad „kola krenu niz brdo“ iskočiti iz njih.

Izgradio je sistem u RS-u u kojem se pita za sve. Ali u institucijama BiH treba se resetovati jer nije jedini koji se pita. S razlogom i legitimno, u skladu s rezultatima Općih izbora 2018. godine, jer matematički SNSD uživa povjerenje tek 17,29 posto birača u Republici Srpskoj (218.201 glasača od 1.261.645 registrovanih birača u RS), odnosno 7,78  posto na nivou BiH (260.930 glasova u Parlamentarnoj skupštini BiH od 3.355.429 registrovanih birača u BiH). Čak i sam Milorad Dodik u izboru za srpskog člana Predsjedništva BiH uživa povjerenje samo 29,18 posto srpskih birača (368.210 glasova od 1.261.645 registrovanih birača u RS).

Dakle, funkcija u Predsjedništvu je više rezultat nakaradnog izbornog zakona, a ne stvarnog i većinskog uvažavanja u srpskom narodu u BiH.

Suštinski, za Bošnjake, ali i Srbe i Hrvate koji žive u dijelu BiH u kojem većinom živi bošnjački narod, put u NATO je „pitanje svih pitanja“. To je prije svega sigurnosno pitanje za sva buduća pokoljenja.

Za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjaci nemaju „rezervnu državu “ koja bi u svakom smislu bila spremna založiti se za njih.

Iako neki očekuju pomoć Turske, Bošnjacima je u slučaju najgoreg scenarija veća mogućnost da dođu mudžahedini iz arapskog svijeta nego da pomogne Turska u obimu kojem bi Srbija i Hrvatska pomogle Srbima i Hrvatima u BiH.

Iskustvo iz posljednjeg rata nam je pokazalo da je tek uključenjem NATO-a i zaustavljanjem agresije Bošnjacima bila garantovana bezbijednost u svojoj zemlji.

NATO je garant da neće biti rata

Zato je Bošnjacima NATO mnogo važnije pitanje od Evropske unije i zato Dodik ne želi u NATO, jer dok BiH nije u NATO-u tinja nada u RS-u da će se odvojiti od BiH.

I evo skoro deset mjeseci nemamo vlast i ne osjete se bogzna kakve posljedice. U BiH ionako se od vlasti koriste samo prava a istovremeno ignorišu obaveze, pa i samo neformiranje vlasti nije velika šteta, jer bi njeno formiranje u sadašnjim okolnostima i sudeći prema zahtjevima pojedinih „pregovarača“ samo značilo veća prava degradirajućim faktorima koji sa imenovanjem dobivaju ovlasti koje danas nemaju.

Megafon.ba