„Ne znam zašto drugu djecu ovaj zanat ne privlači, jer ovo je baš lijep posao. Djeca uvijek idu na neku „gotivu“, ali i s ovim poslom možete postizati sjajne rezultate, biti dizajner, napredovati stalno u svojoj kreativnosti“, kaže Sanela Hajdarević.
Piše: Maja Nikolić
Za deset godina Tuzlanski kanton bi mogao ostati bez krojača, a potreba za njima u tekstilnoj industriji je sve veća i tržište vapi za njima.
Mladi se rijetko odlučuju upisati ovaj zanat, a to je konačno uvidjela i Vlada Tuzlanskog kantona koja će ove školske godine stipendirati sve one koji upišu ovaj smjer u Srednjoj mješovitoj školi u Tuzli.
ZANAT UČILA OD OCA
Tragom sve poraznijih podataka prema kojima zanati polako nestaju, posjetili smo krojačku radnju „Hajdarević“ i krojačicu Sanelu Hajdarević koja se ovim zanatom bavi od djetinjstva. Uz svoga oca i brata uporno je učila krojački zanat i oduvijek je šivala.
Sanela Hajdarević, iskusna krojačica, vlasnica samostalne krojačke radnje u Tuzli (Foto: M.N./Megafon)
„Mama mi je uvijek govorila da je bolje da učim školu, ali ja sam sebi stalno nešto šila. Ja sam završila Srednju ekonomsku školu, ali nikada se time nisam bavila. Nisam ni tražila posao ekonomiste nego sam vazda bila za mašinom. Deset godina sam bila krojačica na mnogim stranama, a onda sam odlučila sama otvoriti svoju radnju i tako mi se želja ostvarila“, govori na početku razgovora za Megafon Sanela Hajdarević.
Kaže nam da se od ovog posla danas u Bosni i Hercegovini može pristojno živjeti, a zarada je i više nego dobra.
„Istina, mora se dosta raditi i posvetiti se poslu. Ali takav je svaki posao. Šta god radite morate biti sto posto posvećeni“, kaže nam Sanela.
I sama vidi da mladi ne žele upisati krojački zanat i smatra da je to velika šteta.
„Moj sin Adem je završio ovaj zanat, tekstilni tehničar i modni dizajner. I on sada ima svoju radnju, svoj je gazda i ne zavisi ni od koga, a ima tek 25 godina. Ne znam zašto drugu djecu ovaj zanat ne privlači, jer ovo je baš lijep posao. Djeca uvijek idu na neku „gotivu“, ali i s ovim poslom možete postizati sjajne rezultate, biti dizajner, napredovati stalno u svojoj kreativnosti.“
Hajdarevići su ostali posvećeni tradicionalnom zanatu, mada se polako prilagođavaju željama klijenata.
„Mi ipak želimo da ostanemo krojačka radnja, a ne da budemo modni salon. Svjesni smo mi toga da svi prate modne trendove, ali tradicija je tradicija“, ističe Sanela Hajdarević.
Ipak činjenica je da se danas mladi sve lakše prekvalificiraju i iako nisu školovani za određene zanate, s vremenom ih ipak rade.
„U Nahli u Tuzli imaju redovne kurseve za šivenje. Ja sam tu radila nekoliko godina kao instruktorica, tako da se tu mladi ljudi mogu dosta dobro usavršiti ukoliko žele. Mada se ovaj zanat najbolje i uči kroz praksu. Škola jeste glavna, ali praksa je ovdje sve. I ja sam svog sina mogla naučiti kod kuće sve, ali on je baš želio završiti školu. Moj sin je jedini u nekoliko generacija koji danas ima svoju radnju, koji je ostao u ovom poslu“, kaže Sanela Hajdarević.
To što su se vlasti probudile i krenule u stipendiranje budućih zanatlija, Sanela smatra veoma pohvalnim.
U radnji Hajdar, na zidu je slika djeda krojača (Foto: M.N./Megafon)
„I to je jedan način da djecu privučemo da budu krojači. Ali moj savjet je, da kada ta djeca krenu na praktičnu nastavu, da počnu raditi u nekim krojačkim radnjama i da im se to na neki način plaća. Djeca bi onda osjetila da mogu zaraditi, da je ovo divan posao i da uvijek ima posla. Međutim, djeca misle ako upišu krojački zanat, da će ići u neki veliki proizvodni pogon. Istina, u pogonima jeste situacija drugačija i manje su plate, ali kada bi im se otvorile oči na ovakav način, onda bi djeca sigurno bila malo više i zainteresovana“, smatra krojačica Sanela.
Ponavlja da je posao krojača divan i da sa sobom donosi pristojan život u ovoj zemlji.
„Ljepota ovog posla je i u tome što stalno morate učiti. Vi se stalno ovdje za mašinom nadograđujete, otkrivate nove detalje. Uvijek su neki novi modeli pred nama. Lijepo je učiti svaki dan.“
Na naše pitanje kako su ona i suprug uspjeli nagovoriti sina Adema da zadrži porodičnu krojačku tradiciju, Sanela nam kaže da nije bilo teško.
„Vjerujte ni sanjala nisam da će se on odlučiti za ovaj posao. Od prvog dana, kada je krenuo u ovu srednju školu, on je pokazao zainteresiranost za zanat. Nakon što je završio školu, dvije godine smo ovdje zajedno radili, a onda je izrazio želju da sam otvori svoju radnju. Iako smo malo bili skeptični, podržali smo ga i muž i ja, jer sam ja vidjela da je on stvarno spreman za samostalan rad. Nije se pokajao, samostalno radi već tri godine, ima svoje klijente“, ističe ponosna majka Sanela Hajdarević.
Odmah smo posjetili i Adema Hajdarevića koji vodi krojačku radnju „Hajder“. Na ulazu stoji velika slika njegovog djeda i daiđe koji su također bili cijenjeni krojači. Za Megafon priča da se nimalo ne kaje što se odlučio baviti baš ovim poslom.
Adem Hajdarević: Nikada se nisam pokajao zbog izbora zanimanja (Foto: M.N./Megafon)
„Kad sam završio osnovnu školu, ja sam htio upisati Muzičku, ali eto, kroz razgovor s roditeljima shvatio sam da je ovo bolje. Nisam se pokajao nimalo. Danas imam svoju radnju, evo vidite, nezavisno od drugih“, priča Adem.
Već u njegovoj generaciji bio je jedini muškarac krojač, a i tada ih je bilo jako malo u razredu. Danas ih je još manje. Pitamo Adema zašto je tako, zašto djeca bježe od zanata.
„Ako ćemo iskreno, mladi izbjegavaju sve zanate, ne samo ovaj krojački. Nisu sigurni u sebe i boje se da nešto samostalno rade. Radije završe škole i idu u neke firme da rade, kod poslodavca, do 16 sati za redovnu platu. Kod zanata je drugačije. Tu baš morate biti samostalni u radu i znanju, ali je, ja mislim mnogo bolje. Može se baš fino živjeti“, kaže Adem.
I NA ZAPADU SE MORA RADITI
Posao krojača je danas veoma cijenjen u Evropskoj uniji, ali se Hajdarevići izvan granica ove zemlje ipak ne vide.
„Da ja ovdje radim koliko ljudi rade u inostranstvu, da štedim koliko oni štede, vjerovatno bi isto i zarađivali. Naravno da ljudi na Zapadu imaju brojne olakšice, tamo je sigurno bolje uređen sistem, ali mislim da što se tiče posla, mora se svugdje raditi“, smatra Sanela, a njezino mišljenje dijeli i sin Adem.
Adem Hajdarević ipak budi nadu da zanat krojača neće biti samo podsjetnik na neka prošla vremena.
Vezani tekstovi:
Bez zanata nema ni kravata (3): Najtraženije prekvalifikacije za varioca
Bez zanata nema ni kravata (6) Vejzović, vlasnik vodoinstalaterske firme: Moramo „kupovati radnike“
Tekst je nastao uz podršku Evropske fondacije za demokratiju (EED). Njegov sadržaj ne odražava nužno službeno mišljenje EED-a. Odgovornost za informacije i stavove izražene u tekstu u potpunosti je na autoru.
Megafon.ba
Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.