PUT DO POSLA U PROSVJETI Edin Zoletić: Podsjeća me to na „Cosa Nostra“ sistem

Razgovarala: Nermina Šunj – Kušljugić

Edin Zoletić nije ni javna ni poznata ličnost. Nije ministar, nije političar, nije član niti jedne političke stranke. Zoletić je 44-godišnji Tuzlak i u miru je ponovo na prvoj liniji odbrane, ali sada od „sistema zapošljavanja u prosvjeti“.

U razgovoru za Megafon.ba kaže da prema odgojnim i moralnim ubjeđenjima ne podržava korupciju i nepotizam i, iako se „ne uklapa u sistem“, nema namjeru da pakuje kofere već želi legalnim putem da se bori za stalni posao.

Prodati obraz ili ostati svoj?

Zoletić je na Filozofskom fakultetu u Tuzli stekao zvanje profesora bosanskog jezika i književnosti. Međutim, četrnaest godina bezuspješno „obija pragove“ škola u Tuzlanskom kantonu. Za naš magazin otvoreno govori o svojim iskustvima tokom konkursnih procedura.

Megafon.ba: U neformalnom razgovoru kazali ste da su vaša politička, moralna i odgojna ubjeđenja razlog što ste, uprkos referencama, četrnaest godina bez stalnog posla u prosvjeti. Na čemu temeljite te tvrdnje?

Na moju istinsku žalost, prošao sam kroz brojna iskustva na osnovu kojih sam vam i kazao nekoliko riječi u uvodnome razgovoru. Naime, nedugo nakon što sam diplomirao, shvatio sam da je veoma teško naći posao u mojoj struci. U početku sam mislio da je razlog tome neuspostavljen balans između diplomanata i potreba za radnim mjestima u osnovnim i srednjim školama. To i jeste djelimice tačno. No, ubrzo sam shvatio da su presudni čimbenici za dobijanje zaposlenja neke druge okolnosti. Te „okolnosti“, vremenom su uzimale sve više maha. Pri tome, najprije mislim na ekspanziju političkih utjecaja prilikom zapošljavanja. Pazite i prije se „šuškalo o nekim štelama“, tipa da rođak zaposli rođaka, prijatelj prijatelja, ili slično. To je donekle i podnošljivo uzevši u obzir mentalitet ljudi s naših prostora. Međutim, posebice zadnjih godina, počele su da se ruše sve etičke barijere. Da bih vašim čitateljima bolje objasnio o čemu se konkretno radi, pokušat ću to sublimirati i pojasniti kako se hronološki etički sunovrat razvijao. U periodu od 2005-te do 2008-e godine, za posao u nekoj školi, na „neodređeno vrijeme“, bilo je dovoljno imati novaca, pa počastiti direktora, savjetnika, ministra, komšiju ili koga već, bogatom večerom, poklonom ili „plavom kovertom“. Onda, nakon 2008-e pa do nekoliko godina unazad, apetiti „čašćavanih“ rapidno su porasli, do te mjere da su se pokloni za stalni posao mogli mjeriti cijenom novoga automobila. I tu se nije stalo. Nakon toga, ako je neko želio da se spusti na taj nivo, pa da na taj način dobije posao i iznos novca u visini novog automobila nije mu više bio garant dobijanja posla, jer da bi uopće i došao do toga da „časti“ nekoga, morao bi biti član i aktivista neke od vladajućih stranaka. Naime, došli smo u jednu, moralno – sociološki apsurdnu situaciju, u kojoj ako želiš da budeš dio korupcijskog establišmenta, prodaš obraz i lični moral, prekršiš zakon i odlučiš da daš nekomu novac da bi dobio posao, najprije moraš da se učlaniš u stranku! Podsjeća me to na „Cosa Nostra“ sistem. Jer onome ko uzima novac i ima moć da te zaposli, više nije stalo do samoga novca koliko do političke moći i da sutra u tvome liku vidi osobu kojom može manipulirati po potrebi. Dakle, kao što sam i rekao, ne uklapam se niti u jedan od navedenih konteksta. Uvijek sam smatrao da se vlastitim trudom, kvalitetom i zalaganjem mogu iskazati do te mjere da budem društveno prepoznat i samim time da imam posao.

Megafon.ba: Ispričajte nam svoje „najupečatljivije“ iskustvo?

Imam dosta tih „upečatljivih“ iskustava. No evo, „najsvježiji“. U jednoj od škola u kojoj sam radio skoro dvije školske godine, gdje su učenici i roditelji prepoznali moj kvalitet, kažem to bez lažne skromnosti ili tendencije veličanja samoga sebe, dobio sam „otkaz“ jer je jedna gospođa uposlena na „neodređeno vrijeme“, koja pripada navedenim sistemsko-političkim garniturama vlasti, poželjela raditi bliže mjestu stanovanja. Onda su mene poslali na biro za zapošljavanje, da dotična ne bi morala puno putovati do posla. Učenici i roditelji su se bunili, bilo je i pisanja peticija, no „pojeo vuk magarca“. I sve bi bilo uredu da, kada sam otišao u domicijelnu školu kolegice gdje je radila, pa se ponudio da upotpunim upražnjeno mjesto, jer meni ne smeta putovati 40-ak minuta, kazali su mi da je mjesto „već popunjeno?!“ U ovom slučaju moram naglasiti da se to nije moglo izvesti bez znanja i saglasnosti resornog ministarstva.

Megafon.ba: Jeste li imali bar povremena zaposlenja u prosvjeti?

Imao sam. No, zaposlenje je relativna stvar u prosvjeti. Nije isto kada radite punu normu od 19 časova sedmično ili šest. Primjerice, cijelu prošlu školsku godinu radio sam na određeno vrijeme, šest časova sedmično ili trećinu norme. U praksi to znači trećina plate, trećina radnog staža. Bilo je nekih godina kada sam imao i cijelu normu, ali sam uglavnom „mijenjao“ kolegice dok su bile na trudničkim bolovanjima. Jer po konkursnoj proceduri, kao što sam već rekao, teško je dobiti punu normu i ugovor na određeno vrijeme a kamoli na „neodređeno“.

Posao za poslušnike

Megafon.ba: Prosvjetni radnici se uglavnom primaju u radni odnos na određeno vrijeme. Šta je, prema vašem mišljenju, razlog toj praksi?

Razlog je veoma jednostavan, ko želi da ga uoči kao takvog – mogućnost političkog manipuliranja. Doživotni glas na izborima, utjecaj u radnom kolektivu ili materijalna korist. Onaj ko ima moć da zapošljava na određeno vrijeme, ima i poslušnike na neodređeno vrijeme.

Megafon.ba: Kako komentirate važeća pravila bodovanja na konkursima u Tuzlanskom kantonu?

Važeća bodovanja i nisu posebno diskutabilna. Dapače, nije ni problem u samom sistemu bodovanja, osim bodovanja demobiliziranih boraca. Problem nastaje nakon bodovanja. Na famoznome intervjuu, na kojemu je direktorima škola – čitajte strankama, ili nekim drugim zakulisnim moćnicima, po aktuelnom Pravilniku doslovce zakonski pružena mogućnost da zapošljavaju kako žele. O čemu se radi? Svaki kandidat nakon bodovanja mora pristupiti intervjuu, poslije kojega mu se na ukupan broj bodova dodaju bodovi koje mu je dodijelila komisija, a može dobiti od tri do devet bodova. Školsku komisiju čine direktor i pedagog škole te neko od nastavnog osoblja. Svaki član komisije minimalno može kandidatu dati jedan, a maksimalno tri boda. Bodovi se daju i u decimalnim brojevima, primjerice 1,1 ili 2,9. Prema Pravilniku, komisija u desetak minuta razgovora procijeni i ocijeni tvoju stručnost, odnos prema radu, znanje… Što je apsurdno samo po sebi i veoma slično nekom Monty Pythonovskom skeču. Kako god, mnogo sam puta to doživio da,  i ako sam visoko rangiran ali na intervjuu dobijem samo tri boda, pa neko ko je bio čak i deseti na listi dobije devet bodova, matematički me preskače i dobija posao. Jer šest bodova razlike, predstavlja sedam godina radnog staža ili čekanja na posao… Mislim da je više no jasno kolika je moć manipulacije u igri. Da apsurd bude veći, ponavljam, sve je to sadašnjim Pravilnikom ozakonjeno.

Manipulacije ratnim stažom

Megafon.ba: Ako se već uz stručnost vrednuje ratni angažman u Armiji BiH, koliko je vama to pomoglo?

Nije mi mnogo pomoglo. Čak je to vrednovanje boračkog angažmana otvorilo put novim manipulacijama. Kao demobilizirani borac sa 39 mjeseca ratnog staža imam pravo na uvećanje od 23 posto prije intervjua na ukupan broj bodova. No, dijete demobiliziranog borca polaže pravo na uvećanje od 20 posto?! Pa o kakvoj pomoći govorimo? O tri banalna procenta razlike? Naravno, ne želim djeci demobiliziranih suboraca uskratiti njihova prava, ali realno, razlika bi trebala i morala biti mnogo veća. Nadalje, djeca šehida i poginulih boraca imaju pravo na uvećanje od 30 posto, djeca roditelja s radnom obavezom za vrijeme rata od 10 do 18 posto… Gdje nastaje manipulacija? U samome Pravilniku koji je po tome pitanju pravno, potpuno „šupalj“. Tako da i bivše supruge boraca nekako dobijaju potvrde o uvećanju bodova, djeca poginulih prije rata su šehidska djeca i da ne nabrajam. A da sad ne otvaramo pitanja ko je stvarno bio borac? Neko ko je za vrijeme rata dijelio pozive u civilnom odijelu po gradu pa bio na evidenciji Vojnog odsjeka ili neko ko je sjedio u rovu? Ne bih detaljno ulazio u ovu problematiku, jer potreban je cijeli tim pravnika, kriminologa, psihologa, vojnih historičara, vjerskih službenika pa da se sva ta zbrka kojoj su kumovale i boračke organizacije iznese na čistac.

Megafon.ba: Da li ste se obraćali boračkim udruženjima?

Odavno nemam povjerenja u boračka udruženja, kojih ima više ni ja ne znam koliko. Ono što sam uspio „razabrati“ je da su i ta udruženja stranački podijeljena i da djeluju po nečijim uputama s viših instanci vlasti. Bilo da se radi o davanju nepovratnih kredita ili uvećanju bodova na konkursima za posao. Samo sam se jednom obratio jednom od tih boračkih udruženja, ali bez ikakve koristi. Čak mi je i savjetovano da se obratim za pomoć „kolegi borcu“ funkcioneru u jednoj stranci. Sve je jasno. Dakle, boračka udruženja su samo paravani i puke formalne organizacije koje ne čine ništa za demobilizirane borce, osim onoga što im dozvole vladajuće političke strukture.

Političko-mafijaški kvaziintelektualci

Megafon.ba: Priča poput Vaše šalje obeshrabrujuću poruku našoj djeci, društvu u cjelini, ali zanima me i kakvu poruku društvo šalje Edinu Zoletiću? Do koje granice možete da se opirete, borite? Šta sve to čini Vašoj psihi, vašem odnosu prema društvu?

U našem svekolikom i raznolikom bosanskome narodu ima jedna dobra umotvorina: „ničija nije do zore s'jala.“ A meni „japija“ takva, da sam se „namjerio“, ako Bog da, da i to dočekam. Stvari se moraju mijenjati na ovaj ili onaj način. Moj stav i odnos prema društvu je legalistički. Moji svjetonazori se zasnivaju na poštenju, pravdi i prirodnome poretku. Pa nećemo zar svi „razguliti“ u Zapadnu Evropu i ostaviti BiH da grca pod čizmom političko-mafijaških kvaziintelektualaca? Nismo ni 92-e!

Megafon.ba: Kako se boriti, ima li učinkovitog načina?

Kao što sam već rekao, ja sam legalista. Znači, zakonski mijenjati postojeće strukture vlasti, na izborima, referendumima ili na bilo koji drugi legalan način. Iako, lično smatram da u dogledno vrijeme to možda i neće biti moguće jer je aktuelna vlast već generaciju unazad uspostavila jedan kulturološko-politički establišment, kojega će se teško svrgnuti s pozicija.

Megafon.ba