PODCRTAVANJE: Đavo odnio (pau)šale

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Prvi tekst u kolumni “PODCRTAVANJE” na Megafon.ba, trebao je da bude o prešućivanom “detalju” o dijaspori. Htjedoh na početku predizborne kampanje reći nešto zbog čega bi se mnogi mogli postidjeti, ali o tome narednog petka.

Nametnula se važnija tema, ovaj jad i čemer oko nas koje je oživjela jedna smrt. Smrt ratnog zločinca, osuđenog za genocid i najteže zločine nad Bošnjacima.

Oživjeli ratni duhovi, mržnja, ali se razotkrile i mnoge druge naše, ispostavit će se, puke iluzije.

KAKO DALJE, A POČELA I PREDIZBORNA K(R)AMPANJA?

Smrt 85-godišnjeg zločinca, čiji su ideje bilježene, ne u lijepoj svjetskoj književnosti već u sudskim spisima, oživjela je najružnije u ljudima, ideje koje normalan čovjek ne može da pojmi.

Tužne su bile slike sa ulica nekih gradova u bh. entitetu Republika Srpska, slike mladosti koja je rođena nakon rata, o kojem znaju samo iz priča u porodici, ali su ostavili djecu u kući, nepopijeno piće u kafiću, zakasnili djevojci ili prijateljima na sastanak i izašli da se vozikaju ulicama i trube. Da tako izraze žalost zbog smrti nekog ko je kreirao rat, slavio ga, naređivao istrebljenje jednog naroda, ubijanje djece, silovanje nečijih žena, sestara, majki. Da slave bučno, da se dobro čuju. Da žale za 85-togodišnjakom koji je proživio život onako kako je htio i zbog kojeg im roditelji nikada nisu došli sebi, ako su uopće preživjeli. Rekoh, slike su bile tužne, jer termin “zastrašujuće” ide uz nešto što je mnogo upitnije u svemu. A to je demonstracija slavljenja zla kroz nezakonito ponašanje, bez trunke straha od kazne.

Nećemo tako brzo kako smo vjerovali, dočekati masovnije žaljenje ili izvinjenje, međutim, ono što se dešava, dešava se sad, u pravnoj državi, koja ima zakone, policiju, sudove. Ta djeca što jure i trube ulicama, pljuju po pravnoj državi, zakonima, policiji, sudovima. Pljuju po svima nama.

Imamo Krivični zakon Bosne i Hercegovine, koji dopunom bivšeg visokog predstavnika, predviđa i kažnjivost veličanja ratnih zločina i zločinaca. Kazne su i do pet godina zatvora. Znaju dobro za ovaj zakon svi koji su izašli na ulice da pokažu žal za zločincem. Ali, opet su radili šta su naumili.

Zamislite da lopov u sred bijela dana, uz buku i sve mašući zastavom, dođe da opljačka prodavnicu. Da bez trunke straha od kazne, opljačka prodavnicu i ode kući. Što je još apsurdnije, da možda bude kažnjen, eventualno ako ga slučajni svjedok prijavi policiji. Nemoguće, zar ne? Bio bi uhapšen pri izlasku iz prodavnice. A, riječ je o mnogo “lakšem” krivičnom djelu od veličanja ratnih zločinaca.

Kako je moguće u civiliziranom društvu, u 21. stoljeću, u pravnoj državi, to odsustvo straha od posljedica nezakonitog ponašanja?

Prijavljuju čestiti ljudi. U nekim ranijim slučajevima od 11. jula, bilo je rezultata nakon prijava građana, ali zašto se sve svelo na građane? Zašto ne reagiraju tužilaštva po službenoj dužnosti? Znamo zašto, znamo zašto niko ne brani “uličnim vozačima i trubačima” da se ponašaju nezakonito. Neko ih je, također, ranije uspješno “usmjerio” da “previde” činjenicu da je njihov poštovani “heroj” ipak bio kažnjen. Da je bio osuđen. Dakle, ponašanje koje nije moralno i zakonito, bilo je kažnjeno. Umro je u zatvoru, na izdržavanju kazne. Kazna dođe kad tad.

Prvi čitatelj ovog teksta ni do kraja nije pročitao sadržaj ali je komentirao: pa to je tako, znamo sve, ko će to sad promijeniti, kako? Bošnjacima je nemoguće išta mijenjati ako imamo politike u dvije trećine države koje ne poštuju ovu državu! Upravo to je poenta ovog teksta, provocirati razmišljanje, analiziranje, ne samo ko i kako nam kroji sudbinu, već ko bi mogao pronaći rješenje kako dalje u ovakvom kontekstu. Da budemo precizniji, u ovom sveopćem ludilu.

Zaglušeni kakofonijom konstatacija, kritika i prozivki drugih, prestali smo razmišljati o suštini vlasti. Dakle, vlast postoji da bi postojala kontrola, da postoje i da se poštuju pravila, da postoji vodilja, neko ko traga za odgovorima, rješenjima, da donosi teške odluke i zbog toga je predviđeno da ima odlična primanja. Dakle, građani mogu provoditi slobodno vrijeme i gledajući TV sapunice, ali vlast je tu da i zbog gledatelja sapunica “ne spava”, nego traga za rješenjima. Međutim, godinama svjedočimo profanisanju javnih funkcija, do te mjere da smo zaboravili da funkcije nose odgovornost, obavezu. Zaboravili smo da funkcioneri nisu tu samo zato što su “naši”, što su nam fini i lijepi, tu su da rješavaju probleme. Teške, najteže, nerješive. Mi možemo sve što se dešava da pregledamo u TV dnevniku, potom uzmemo daljinski, isključimo TV i odemo na spavanje nakon teškog radnog dana, ali vlast ne može. Vlast je sudionik. Nositelji funkcija su tragaoci za rješenjima. Ne iluzijama, željama, utopijama, već rješenjima mogućim u kontekstu kakav imamo. A mi, ovih dana i godina, imamo krupne probleme.

Idu novi izbori, opet su se mnogi začešljali i rado bi u vlast. Vjerovatno je lijep osjećaj prvog u mjesecu dobiti platu u iznosu za koji obični smrtnici moraju podići kredit u banci. Međutim, vremena su se promijenila, politike zaoštrile, pozicije stečene na krvi i bezakonju brane se kao u ratu porodica i dom, jer je nekima javna funkcija još jedina brana da ne “padnu”. U takvom kontekstu je teško biti donosilac javnih odluka. Nije baš lagodan kontekst ni za predizborna paradiranja, a mogao bi neko i postaviti neko “teško pitanje”.

Naravno, bit će tu opet pozera u skupim odijelima koji se nikada nisu zapitali jesu li uopće dorasli poslu u koji se upuštaju. “Paušalci” navikli na pune bankovne račune, a bez puno muke, školovanja i rada, vođeni su samo spoznajom da su im “radna prava” zagarantovana i kad “država ne radi”. Plata ide i kad se zbog političkih blokada mjesecima ništa ne dešava, kad nema sjednica vlada, kad parlamentarci zametnu ključ od kabineta. Međutim, prošla su vremena kad se iz prespavanog mandata moglo izići neokrznut. U okruženju njegovanom dugogodišnjim nečinjenjem i neradom, ohrabreno je sve što nije dobro. Ljudi su svjesniji svojih prava i slobode govora.

SPREMNOST I ODGOVORNOST

Za svake opće izbore kažu, bit će najprljavija predizborna bitka do sada. Ova bi mogla biti “tiša” nego ijedna prije. Mnogi su navikli na “redovne glasove”, pa bi se najradije sakrili od javnosti dok izbori ne prođu, jer ih fotelja svakako čeka, a i ne znaju odgovore niti imaju rješenja za bilo šta.

Pogotovo nemaju pojma kako uopće komunicirati politički u kontekstu kakav imamo.

Teška su vremena, tužna, poneki segmenti i zastrašujući. Živimo “velika vremena” u kojima su paušali radi paušala rizik za koji treba biti spreman i biti kapacitet, jer su građani mnogo manje strpljivi, glasniji nego ranije i mnogo manje spremni da praštaju neizvjesnost. Što je najvažnije, razumijevaju da njihov životni standard direktno ovisi o nečijem (ne)činjenju i (ne)odgovornosti.

Megafon.ba