MEŠA SELIMOVIĆ (1910-1982): Usamljeni genije iz zemlje mekih i surovih ljudi

Na današnji dan prije 108 godina u Tuzli je rođen Mehmed Meša Selimović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih i svjetskih književnika. Osporavan za života ali i nakon smrti, ostavio je za sobom jedan od najautentičnijih pisanih tragova o svima nama.

Preminuo je 11. jula 1982. godine u Beogradu, njegovoj posljednjoj adresi, nakon rodne Tuzle i života u Sarajevu.

U čast godišnjice rođenja Selimovića, izdvajamo citat iz njegovog najuspješnijeg književnog djela, romana „Derviš i smrt“ izdatog 1966. godine:

„Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vijekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, razniježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!“

Megafon.ba