Ljudi zbog kojih se čudimo svijetu koji nas okružuje: Ko su osobe sa NPL, njihova „zlatna djeca“ i „žrtveni jarci“

Autor: Megafon.ba

Zašto ljudi na dobro uzvraćaju lošim, zašto im dobro smeta, zašto bez vidljivog razloga čine loše stvari, često je (samo)pitanje. Odgovoru su prethodila brojna istraživanja psihologa, koji su među brojnim psihološkim profilima detektovali i narcistički poremećaj ličnosti (NPL).

MAJSTORI MANIPULACIJE

Kad kažemo narcis, uglavnom ih percipiramo u romantiziranoj slici ljepotice/ljepotana sa ogledalom u ruci i kao osobe koje pretjerano vole svoju fizičku ljepotu. Međutim, radi se o mnogo dubljim težnjama narcisa za dominacijom i željom da budu najljepši/najbolji, bez obzira koliko to odgovaralo istini i koliko će tokom „djelovanja“ na stvaranju takve slike o sebi, narušiti tuđi integritet. 

U drugoj strani priče, šta je dešava sa okruženjem ako je pažnja narcisa usmjerena samo na vlastiti probitak, kakav je njihov odnos prema okruženju ako svu „ljubav“ i po svaku cijenu usmjeravaju samo prema sebi, tu je prostor u kojem su nastale brojne studije psihologa.

Ne treba poistovjećivati samodopadnost sa narcisoidnošću, riječ je o dva fenomena. Prvi u određenoj dozi može biti potpuno bezazlen za okolinu, dok drugi spada u poremećaje ličnosti koje je ponekad potrebno profesionalno tretirati, jer narušavaju kvalitet života, ne samo „žrtava“ već i samog narcisa. 

Znanstvena studija objavljena u naučnom časopisu Personnel Psychology ističe kako su narcisoidni pojedinci češće u položaju vođe, ali na način da sami preuzimaju takve uloge jer imaju potrebu biti iznad drugih i kontrolirati ih. Vodeću ulogu sami preuzimaju, bez obzira i što možda nemaju predispozicija za to. Uglavnom nisu dobri vođe zato što previše gledaju na sebe i svoje potrebe, te nisu sposobni racionalno zaključivati zbog prenaglašene egocentričnosti.

Narcisoidni poremećaj ličnosti uvijek je aktivan i interaktivan. Narcisima treba „pozornica“, „publika“, sredstva kontrole, a za to su potrebni ljudi, „žrtve“. Pojednostavljeno, riječ je o osobama koje osim prema sebi i svom „zlatnom djetetu“, koje je opet projekcija njihovih želja i ambicija te više imitacija nego stvarna ljubav, nemaju emocije, nisu sposobni da vole, imaju iskrivljenu sliku o svemu što ih okružuje, ne mogu osjetiti stvarne principe na kojima počiva svijet, ljudske odnose, ljubav, brak, socijalnu interkaciju. Ljubomorni su i zavidni, lažu, zli su, nikada se ne kaju, vode dvostruki život, vole da ismijavaju druge, socijalno prihvatljivo se ponašaju samo zato jer žele o sebi stvoriti lijepu sliku u javnosti i bez stvarnog emocionalnog doživljaja grade odnose prema okolini, partnerima i djeci, imitirajući druge.

Jednostavan test otkrit će naznake takve ličnosti: oduševljeno hvalite pred narcisom neku osobu, grupaciju, instituciju, za određeni uspjeh ili lijepu osobinu i pratite reakcije. Reakcija narcisa kazat će ko su, jer jednostavno ne mogu podnijeti lijepo, lijepu priču o drugima, dobro, tuđi uspjeh, dobre odnose među ljudima. U takvom kontekstu oni nisu centralna ličnost i učinit će sve da hvaljenu/og unize, poslužiti se i lažima samo kako bi takvu sliku o drugima srušili.

NE PODNOSE KRITIKU

Narcisi vole da budu informirani, na prvi pogled i nevažnim detaljima o drugima. Međutim, tim se detaljima služe upravo kad žele stvoriti pogrešnu sliku o nekome. Iznoseći neki detalj uz svoje tvrdnje o nekomu/nečemu, žele učiniti vjerodostojnijom svoju tvrdnju, jer se tokom komunikacije može steći ustisak da dobro poznaju tu osobu, te da je ono što o toj osobi govore tačno.

Geni i okolišni faktori, tvrde naučnici, mogu doprinijeti razvoju narcističnog poremećaja ličnosti. Jedna teorija upućuje na to da su skrbnici možda imali interakciju s djetetom na način koji nije pomogao djetetu da razvije stabilan osjećaj sebe.

Narcistički poremećaj ličnosti ili narcizam psihički je poremećaj koji uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i duboku želju za primanjem pažnje i divljenja. Oni koji boluju od ovog poremećaja vjeruju da su ”važniji” od drugih i imaju malo obzira za tuđe osjećaje.

Ipak, iza maske samouvjerenosti krije se krhko samopouzdanje osjetljivo na svaku pa i najmanju kritiku. Zato i hvaljenje drugih doživljavaju kao svojevrsnu kritiku i umanjivanje njihove važnosti. Da bi se osoba koja pati od ovakvog poremećaja mogla uspješno izliječiti potrebno ju je suočiti sa stvarnošću.

To se događa samo od sebe, a ako je poremećaj toliko jak da udaljava osobu od društva potrebno je poduzeti i mjere izlječenja, npr. psihoterapiju.

Narcisoidnost se ne može potpuno izliječiti, tvrdi psihologiunja Marija Šimunić, ali se simptomi mogu ublažiti redovitim odlascima na psihoterapije te podrškom prijatelja i porodice.

U određenim slučajevima, osoba sa NPL shvaća teškoće borbe sa brojnim dobrim primjerima oko sebe koje ne može da sruši lažima ili kontrolira, te se povlači u „svoj svijet“ u kojem su rijetki – oni koji im uglavnom nesvjesno pomažu hraniti tu sliku sebe, oni koji su sredstvo kontrole, ili oni od kojih ima druge vrste interesa. Narcis je zapravo veoma usamljena osoba, ali nikada nije sam, jer uvijek mora imati okruženje u kojem djeluje, makar bilo svedeno na malobrojne osobe koje još uspijeva kontrolirati. Pribjegava i ulozi stalne žrtve prema kojoj se uvijek čini nepravda, iznosi optužbe na račun drugih, a zapravo narcis radi upravo to što pripisuje drugima.

Oni koji nisu direktno uključeni u toksično okruženje, distanciraju se, nemaju argumente za napuštanje zbog narcisove stalne maske ljubaznosti i dobrote, ali zauzimaju distancirajući stav jer osjećaju da nešto nije uredu. 

POD KRINKOM LJUBAZNOSTI

Za razliku od psihopata čije stvarno lice uglavnom bude razotkriveno, narcisoidni poremećaj ličnosti je jedna od kategorija poremećaja najteže detektovanih, jer je riječ o majstorima manipulacije i jer je, za razliku od psihopata koji i otvoreno pokazuju loše, narcisima najvažnija lijepa slika koju moraju da ostavljaju u javnosti, pa djeluju uglavnom pod krinkom dobrote. Bez obzira na stepen obrazovanja i inteligencije, njihova sposobnost manipuliranja je na izuzetno visokom nivou,  jer su stalno usmjereni na taj put, jedini koji znaju za postizanje ciljeva. Sve će učiniti da u očima drugih oni ne budu krivi, da budu „najbolji“, da budu žrtve sukoba a ne inicijatori.

Negdje je neko zapisao, narcisima je svaki dan bitka a cijeli život im je rat u kojem o sebi stvaraju lijepu sliku a o drugima lošu, kako bi još više ostavljali projecirani utisak uspješnosti.

Brojne studije napisane su i o ponašanju osoba sa psihopatskim smetnjama i uticajem na donosioce odluka. Ovaj je problem psiholozima važan za razmatranje i u pravosudnom domenu, jer se događa da počinioci određenih djela, a koji pokazuju simptome NPL, bivaju oslobođeni optužbi, prolaze nekažnjeno ili sa nedovoljnim kaznama.

Psihologinja i pravnica Grethe Nordhelle u svojoj knjizi “Manipulacija – razumijevanje i rukovanje” definira manipulaciju na sljedeći način:

Manipulacija je namjerno lažno predstavljanje kojim se, na prikriven način i s namjerom, navodi druge da učine nešto korisno za manipulatora, a da nisu svjesni da bi inače učinili.

Manipulacija je prikrivena sebičnost. Manipulator koristi druge kao alat za postizanje nečega za sebe bez brige koliko je to stresno za druge koji su iskorišteni. Iskorištena osoba nije svjesna da se to događa.

Narcisi često koriste taktiku pozivanja na druge kako bi stvorili lažnu sliku vjerodostojnosti onoga što govore. Npr: možeš pitati sve u tom i tom društvu da li je to tako, računajući na činjenicu da vjerovatno nikada nećete provjeravati njegove tvrdnje.

Narcis je prilagodljiv i bit će sposoban učiniti sve da izgleda malen i glumiti žrtvu kada je to potrebno. Također će djelovati mirno i samouvjereno, jer su njihove reakcije uglavnom unaprijed planirane. Razgoropade se tek kad su uhvaćeni u laži, te će lansirati opširno objašnjenje s nebitnim tračevima tako da laž “nestane” u informacijskom preopterećenju – što je svojevrsna diverzija.

EMPATIJA, ŠTA JE TO?

Narcisoidne osobe zbog svog mentalnog profila ne propituju svijet oko sebe, interakciju s drugima i posljedice njihovog odnosa na druge, kao što to čine samosvjesna, inteligentna bića koja imaju empatiju. Narcisi manipulativnim djelovanjem uglavnom postižu ciljeve i za njih je to jedini parametar za odluku kako se i dalje ponašati.

U njihovom projeciranom svijetu mjesta imaju samo osobe koje dijele njihova mišljenja, dive im se, ukazuju poštovanje, ali do određene granice, do koje im ne preuzimaju dominaciju.

U knjizi Narcis i ruža, psihologinje Danielle Kordić, knjizi koja će po objavi 2018. godine postati jedna od najčitanijih u regonu, autorica otvoreno govori o vlastitom iskustvu i porodici koja je bila sve samo ne funkcionalna. Iz ralja uloge “zlatnog djeteta” već na granici samouništenja, istrgnula se propitivanjem, snagom intelekta i odlukom da studira psihologiju. Vjeruje da je razlog samoubistva njenog oca bila toksična porodična atmosfera i konstatan kontekst manipulacije. Autorica ukazuje i na činjenicu da brojni ljudi sa sličnim iskustvima sa narcisoidnim osobama, nemaju snagu da progovore, plašeći se da im niko neće vjerovati, te da će doživjeti stigmatizaciju u društvu.

Psihoterapeutkinja Kathleen Saxton ispričala je za Stylist na koje sve načine roditelji s narcisoidnim poremećajem ličnosti mogu uticati na svoju djecu.

Definirajući narcisa kao nekoga s “bolnom potrebom da se afirmira i kao heroj i kao žrtva”, Saxton otkriva da njihovo okrutno roditeljstvo može navesti njihovu djecu da u odrasloj dobi potraže stručnu psihološku pomoć.

“Dok svi u sebi nosimo narcisoidne osobine, zaista narcisoidna osoba često nosi mračnu prazninu i nedostatak samopoštovanja”, objašnjava psihologinja i dodaje da postoje brojni načini na koje takvi roditelji pokušavaju kontrolirati svoju djecu, nanoseći im pritom psihičku štetu.

Jedno od glavnih obilježja narcisoidnog roditelja je način na koji gledaju druge ljude, što također uključuje vlastitu djecu, jer na njih gledaju kao na objekte koji im služe za vlastiti put do ispunjenja.

Prema riječima stručnjakinje, narcisoidnim roditeljima trebaju ljudi poput članova porodice i njima bliskih osoba da bi afirmirali svoj narativ i sliku o sebi, a u javnosti trebaju prikazati svoju porodicu kao ogledalo savršenosti.

Saxton objašnjava da to znači kako se obitelj u javnosti mora ponašati poput perfektno skladne zajednice, mada je iznutra veoma napeta.

ODABIR ZLATNOG DJETETA I MRAČNO JA

Narcisoidni roditelji po pravilu odabiru “zlatno dijete” koje će biti izmanipulirano da ispuni svoje snove, ali tako što će zapravo roditelju hraniti njihov vlastiti ego. Uloga osobe na zlatnom tronu može biti dodijeljena i u drugim odnosima, poslovnim, prijateljskim, susjedskim.

Narcisoidni roditelj može zajedno donositi odluke sa „najdražim“ djetetom o finansijama i domu, što može imati razorne posljedice na dijete kada odraste, jer umanjuje njegove šanse za potpuno osamostaljenje, koje je prirodno u određenim godinama.

Psihologinja objašnjava da, kada “zlatno dijete“ postane svjesno kako je roditelj kojeg su možda idealizirali manipulirao njima, može se emocionalno srušiti.

Na suprotnom kraju spektra može biti “žrtveno dijete” na koje će roditelj projicirati svoje “mračno ja”.

Nerijetko, roditelj narcis utiče na odnos djece, na način da unosi razdor kako bi opravdao svoj odabir šta je dobro, a šta loše i pojačao argumente zašto se loše ophodi prema „žrtvenom jarcu“. Bez obzira što se radi o vlastitoj djeci, kako bi ih udaljio, koristi iste metode diskreditacije kao i prema drugima. Djeca koja su odrasla u porodicama u kojima je jedan roditelj narcis, u kasnijoj dobi veoma malo ili nikako međusobno ne komuniciraju.

Narcisoidno zlostavljanje može se nastaviti u odrasloj dobi iako djeca više ne žive s roditeljima, budući da bi roditelji od zlatnog djeteta mogli tražiti mnoge stvari i natjerati ga da se osjeća krivim ako to ne može učiniti.

Dijete “žrtveni jarac” će se i dalje osjećati nedovoljno dobro u usporedbi sa “zlatnim” djetetom, a slični trendovi će se nastaviti, iako u manjim dozama. Iako je uloga žrtvenog jarca mnogo lošija, takve se osobe u kasnijoj dobi brže osamostaljuju i postižu vlastite uspjehe. S druge strane, zlatnom djetetu, zbog stalne uloge nekog ko ne donosi odluke samostalno, teško je razgraničiti vlastiti  identitet od roditeljevog. S vremenom njegove projekcije želja i ambicija budu zarobljene u okvirima koje nameće roditelj. Dešava se da, bez obzira na sposobnosti, inteligenciju, obrazovanje, dijete počinje da živi život veoma sličan životu roditelja, bez propitivanja da li može drugačije ili bolje.

FIZIČKA I EMOCIONALNA DISTANCA

Ako se nakon svega pitate da li je s narcisom moguće popraviti odnose, odgovor leži u prethodnom pasusu koji govori o odnosu prema vlastitoj djeci, što bi trebalo da bude „sveti prostor“.

S narcisom nema rasprave, ako želite biti sigurni da li je neko narcis, suprotstavite se takvoj osobi. Recite joj da laže. Dakako, očekujte rat – na sve načine pokušat će da vas diskreditira, ne prezajući od izmišljenih i lažnih informacija koje će širiti o vama.

Zvuči razočaravajuće za ljude koji teže uspostavljanju ravnoteže i poboljšanju odnosa, međutim, psiholozi uglavnom preporučuju distancu od toksičnih osoba, fizičku, ali i emocionalnu. Samo tako se narcisu ukida prostor za djelovanje bez kojeg njegov projecirani svijet ne postoji, pa tako prestaje i njihov uticaj i mogućnost da donose odluke koje se tiču života drugih.

Megafon.ba