Srijeda, Juli 18

Kako me je jedan Srebreničanin naučio pameti za cijeli život

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Priznajem da sam 2005 – te, tada novinarka Radija Federacije, nespremna krenula na zadatak da pratim prvi organizirani Marš mira – put smrti od Nezuka do Potočara. Reklo mi da idem baš ja „jer imam poseban senzibilitet za ispričati upečatljivu priču u dvije, tri minute radijskog priloga“. Ja, ponosna, spakovala malo krpica ali prvo mini-disk, jedan od tri kupljena za cijeli Radio. Privilegirana što ga je baš meni dalo da ga stalno dužim jer sam voljela teren i reportaže. Hej, nisam morala da idem u terensku službu i svaki dan popunjavam revers za „kasetaš“, već imala stalno uz sebe zadnje čudo snimateljske tehnike. Mogao je da noći u mojoj kući.

Spreman je uređaj i to je najvažnije jer roman je ljudskih priča, suza, uzdaha ali i nade taj uređaj zabilježio. 

Marš je tada trajao sedam dana. Nisam znala šta me zapravo čeka kad je rečeno da nema organiziranog smještaja za novinare. Pješačilo se od Nezuka, a kad na putu do Potočara padne noć, spavalo se u šatorima. Svi, pa i novinari.

Ja sam se „švercala“ kod lokalnog stanovništva, i hvala im što su me primili u svoje skromne, djelimično obnovljene domove. Njima su zapravo otišle radijske dnevnice ali malo je to za srcem otvorena vrata doma. Meni je valjalo bar malo odmoriti od vrelog sunca, trave, šume, prašine, pa bar navečer na stolu, a ne na koljenima napisati tekst.

Valjalo je sa snimateljem hodati po livadama i brdima i tražiti GSM signal za storno vezu da pošaljemo snimak. Ona scena traženja signala za mobitel iz filma Nebo iznad krajolika, ne može parirati našim putešestvijama. Storno se zvao uređaj preko kojeg smo slali reportaže. Snimatelj je bio majstor svog posla, posvećen, i novinar kad treba, kolega, drug.

Većina slika s tog puta su na filmu mog starog foto aparata, također već muzejskog primjerka.

Nisam ja prepješačila ni dio puta kojeg su Srebreničani 95-te prešli, jer smo zastajali, radili intervjue, pisali, slali…pa autom gdje se moglo sustizali kolonu.

I stalno u hodu, prašina, znoj. Da se samo okupati. Ali, dođeš u nečiju kuću da prenoćiš a tamo 50 ljudi. Spavamo na podu. Svi bi u kupatilo. U kupatilu nema vode na česmi. Voda u kantama, neke je vrijedne ruke doteglile nama da se možemo bar umiti. Koristiš je i štediš kao blago. Osim umivanja i pranja ruku sve drugo ti je grehota.

Nije te godine bilo „sponzora“ koji uz put podijele deset sokova pa se dvadeset dana hvale. Sponzori su bili divni, neznani ljudi, lokalno stanovništvo što nas je dočekivalo s onim što su imali. Čašom vode, od stare daske skovanim klupama da odmorimo, poljskim toaletom.

Znam da je ovaj dio o toaletu na prvu nedostojan priče o Srebrenici ali ima poruku. Jedna nas je porodica dočekala negdje kod Zvornika, moguće u području Snagova. Ne znam im ime. Pustili učesnike Marša da koriste njihov toalet. Po sat smo čekali u koloni. Jer kad kreneš od Nezuka, pa sve do Potočara, niko ne skreće s označene trase. Ne zbog straha od mina. Nego što je ta trava koju bi mogao pogaziti ili unerediti možda skrila nečije kosti. Nečiju jednu kost. Malu kost. Šapatom se pojašnjavalo ljudima u koloni koji ne znaju mnogo o toj trasi. Cijeli je put možda nečija grobnica. Nečijom je krvlju ta zemlja natopljena. Livade su to kojima se „ni nogama u rijeci opranim“ nikada ne gazi.

Mogla bih se zakleti da niko tada ni opušak od cigarete nije bacio na livade izvan puta kojim smo se kretali. Znali su to ljudi kod Snagova. I zato taj detalj o toaletu u ovoj priči, o gestu neznane porodice koja je za nama danima čistila ali samo da se ni pedalj zemlje okolo ne uneredi.

Sedmodnevni teren jula 2005-te zapravo ni u roman ne bi stao ali mene se dojmila posebna priča koju sam proživjela u jednoj srebreničkoj porodici. Primili nas ljudi u kuću da prenoćimo, nećkaju se za novac, drago im što će novinari prenositi priču o njihovim sudbinama.

Nije važno što se opet nisam okupala zaprave, a kako kad su kada i svaka kanta bile napunjene vodom, jer je vode nestajalo. Izašla iz kupatila i slagala da je sve uredu.

Potom se Igrala sa slatkom bebom, na dekici, na podu. Doziva me domaćin da pričamo a ja se zanijela igrom. Domaćin ima brkove do ramena. Pričao bi o Sarajevu, o novinarima, o politici, a ja bih da se igram s bebom. I kažem mu ja u jednom trenutku, ma presladak vam je unuk. Malo domaćin ustuknuo pa mi kaže da mu to nije unuk nego sin.

Ja pretrnula od stida. Glupa sam. Otkud mi pravo da donosim takve zaključke. Snažnim, mirnim glasom, usta ispod crnih brkova mi ispričaše za nekoliko riječi dužu ali za sedam života snažniju priču i od one Hemingvejeve u šest riječi, da su nakon što im je sin ubijen ipak odlučili imati još jedno dijete. Da i poslije njihove smrti porodična loza o(p)stane. Tako nisi poražen.  

Mucajući se izvinjavam. Brko mi se smije. Kaže, nema veze. Takav je život, veli. Bolujemo, pamtimo, poštujemo ali idemo dalje.

Danas sam ja ovdje ali mislim da je na onom šarenom ćilimu sa razbacanim dječijim cuclama ostala od stida skamenjena Nermina.

Saznam kasnije da smo otprilike istih godina. U godinama su bili malo stariji od mene, samo što sam ja od njih bila mlađa i gluplja za hiljadu predrasuda, a njihova lica bila starija od mog za cijelu Srebrenicu.

Nermina Šunj – Kušljugić

Tuzla, juli 2018.

Megafon.ba

Dijeli.

Komentariši

Napomena:

Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. Megafon se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija Megafona je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.