Kako me je jedan Srebreničanin naučio pameti za cijeli život

U julu 2005. godine sam mnogo naučila o sebi a još više o Srebrenici i njenim ljudima, posebno preživjelima. 

Te godine je prvi put nakon rata organiziran Marš mira – put smrti od Nezuka do Potočara, trasom prema slobodnim teritorijama kojom su u julu 1995. godine rijetki uspjeli pobjeći od sigurne smrti i Vojske Republike Srpske, koja je u Srebrenici počinila genocid. 

Nespremna za zadatak

Radila sam na Radiju Federacije Bosne i Hercegovine i odlučeno je da ja izvještavam sa prvog Marša.

Rekli su mi da idem na taj zadatak „jer imam poseban senzibilitet prema ljudima i njihovim životnim pričama te da umijem ispričati upečatljivu priču i u samo dvije, tri minute radijskog priloga“. Mislila sam tada da sam spremna za zadatak. Mislila sam da znam dosta o smrti u Srebrenici ali i o životu i preživjelima.

Spakovala sam prvo Minidisk rekorder. Nekako u to vrijeme za Radio su bila kupljena ili možda donirana tri Minidiska, tada među najboljim uređajima za audio snimanje.Jedan od ta tri koristila sam samo ja i to 24 sata. Bila sam veoma ponosna i na tu privilegiju a rečeno mi je da je to nagrada jer sam voljela teren i reportaže. Nisam kao ostali morala da idem u terensku službu i svaki dan popunjavam revers za „kasetaš“. Uvijek sam u torbi imala tada zadnje čudo snimateljske tehnike.

Dakle, spremila sam najprije najvažnije. U roman ne bi stale priče, suze, strahovi ali i nadanja koja je taj uređaj zabilježio na terenima širom Bosne i Hercegovine. 

„Švercanje“ kod lokalnih domaćina

Marš mira – put smrti je 2005 – te trajao sedam dana.

Nisam znala šta me zapravo čeka kad je rečeno da nije predviđen smještaj za novinare.  Kako se bližila prva noć na terenu, samo mi se kazalo. Spavat će se u šatorima postavljenim na livadi. Svi, pa i novinari.

Ja sam se „švercala“ kod lokalnog stanovništva i hvala im što su me primili u svoje djelimično obnovljene domove. Mojim domaćinima su zapravo otišle radijske dnevnice ali malo je to u odnosu na srcem otvorena vrata njihovih domova.

Iako smo imali novinarske akreditacije istaknute oko vrata, ipak smo bili neznanci koje primaju među svoju djecu. Međutim, niko nas ništa nije pitao, bili smo dobrodošli jer odajemo počast ubijenima u genocidu i bilježimo priče o njima.

Meni je prenoćište u kući a ne u šatoru značilo da odmorim od trave, šume, prašine i vrelog sunca i da bar navečer na stolu, a ne na koljenima napišem tekst.

Danju sam, nakon što pripremim izvještaj, sa snimateljem morala tražiti mjesto gdje je bilo GSM signala za storno vezu. Storno se zvao uređaj preko kojeg smo slali reportaže spremne za dnevne informativne emisije.

Jedna slična scena iz filma “Nebo iznad krajolika”, ništa je u poređenju s našim putešestvijama tokom “hvatanja” signala.

Snimatelj je bio majstor svog posla, posvećen i novinar kad treba, kolega, drug.

Nisam prepješačila ni dio puta kojeg su Srebreničani 95 – te prešli da bi spasili goli život. Zastajali smo, snimali intervjue, pisali, slali izvještaje redakciji…pa opet pješice ili autom gdje se to moglo, sustizali kolonu.

I stalno u pokretu. Kroz prašinu, na julskom suncu. 

Strah da se ne zagazi izvan označenog puta

Da se samo bilo okupati. 

Ali, dođeš u nečiju kuću da prenoćiš a tamo još 50 ljudi.

Spavamo na podu. 

Svi bi u kupatilo a vode ima samo u kantama. U nekim je naseljima vode povremeno nestajalo a u nekim kućama još nije biio saniran vodovod. Neke vrijedne ruke natočile na česmi ili doteglile vodu s izvora da se možemo bar umiti, pa štediš to malo vode kao blago. Osim umivanja i pranja ruku sve drugo shvataš kao grehotu prema domaćinima.

Nije te godine bilo sponzora koji su uz put dijelili sokove i sendviče pa se time hvalili. Naši sponzori su bili neznani ljudi, lokalno stanovništvo što nas je dočekivalo s onim što su imali. Čašom vode, od stare daske skovanim klupama da možemo da odmorimo, dozvolom da koristimo njihov poljski toalet.

Ovaj dio o toaletu je “na prvu” nedostojan priče o Srebrenici ali zapravo veoma važan. 

Jedna nas je porodica dočekala negdje kod Zvornika, moguće u području Snagova. Nisam im znala ime. Dopustili su učesnicima Marša da koriste njihov WC.

Po sat smo čekali u koloni. Svi. Jer kad kreneš od Nezuka pa sve do Potočara, niko ne skreće s označene trase. Ne zbog straha od mina, nego što ta trava koju bi mogao unerediti možda prekriva nečije kosti. Nečiju jednu kost. Malu kost.

Šapatom se to pojašnjavalo ljudima u koloni koji nisu mnogo znali o toj trasi. Cijeli je put možda nečija grobnica. Nečijom je krvlju ta zemlja natopljena. 

Mogla bih se zakleti da niko ni opušak od cigarete nije bacio na livade izvan označenog puta kojim smo se kretali.

Znali su to ljudi iz Snagova. I zato ovaj detalj o toaletu u priči, o gestu meni neznane porodice koja je za nama danima čistila WC ali samo da se ni pedalj zemlje na našem putu ne uneredi.

Postiđena svojim neznanjem

Sedmodnevni teren jula 2005 – te zapravo ni u roman ne bi stao ali još jednu priču koju sam proživjela u jednoj srebreničkoj porodici pamtit ću dok sam živa.

Primili nas ljudi u kuću da prenoćimo, neće novac, drago im što će novinari pisati o njihovim sudbinama.

Opet se nisam okupala da im ne trošim vodu iz kanti. Kad sam izašla iz kupatila slagala sam da je sve uredu.

Domaćin je imao brkove do ramena. Koža lica izborana i spržena suncem. Duboke bore između usta i obraza, licu su mu davale neki tužan izraz i kad se smijao. 

Obraćao mi se stalno, pričao bi sa mnom o Sarajevu, o novinarstvu, o politici, a ja sam se samo htjela igrati s bebom što je puzala na dekici prostrtoj na podu.

Kažem mu: “Presladak vam je unuk“.

Malo domaćin ustuknuo pa mi ispod brkova reče: “To mi je sin“.

Pretrnula sam od stida. Glupa sam. Malo je reći nepristojna. Najradije bih pobjegla iz kuće.

Snažnim ali mirnim glasom, usta ispod crnih brkova mi ispričaše priču, za nekoliko riječi dužu od one Hemingvejeve u šest riječi, ali priču snažniju i od šest života.

Nakon što im je sin ubijen u Srebrenici, supruga i on su odlučili imati još jedno dijete. Da neko sačuva porodičnu lozu.

“Tako nisi poražen”, reče mi domaćin.

Mucajući se opet izvinjavam a znam da je bolje da šutim i ne tonem dublje u glib mojih predrasuda i nezrelosti.

Vidi on moju muku. Smješka mi se i još bi da me oraspoloži.

Takav je život, veli mi. „Bolujemo, pamtimo, poštujemo ali idemo dalje“.

Skamenjena na podu

Mislim da sam skamenjena od stida zauvijek ostala na onom šarenom ćilimu u Srebrenici, prekrivenom igračkama i dječijim cuclama. 

Saznam kasnije da su Brko i njegova supruga bili stariji od mene tek nekoliko godina. Na pragu četrdesetih ali  snažniji od mene za cijelu vječnost. Bili smo skoro vršnjaci ali su njihova lica bila starija od mog za cijelu Srebrenicu.

Nermina Šunj – Kušljugić

Tuzla, juli 2018.

Megafon.ba